Odgovor je malo po malo dolazio, ali te nedjelje, prve nedjelje Došašća Bog mi je po proroku Izaiji odgovorio. Prorok Izaija je sam postavio to pitanje na svoj način riječima:

“Zašto, o Gospodine, zašto nas puštaš da lutamo
daleko od tvojih putova,
zašto si dao da nam srce otvrdne
da se tebe više ne bojimo?”

I onda nastavlja veliki Izaija govoreći:

“Griješismo, od tebe se odmetnusmo.
Tako svi postasmo nečisti,
a sva pravda naša k’o haljine okaljane.
Svi mi k’o lišće otpadosmo
i opačine naše k’o vjetar nas odnose.
I predao si nas u ruke zločinima našim.”

Ne mogu, a da se ne zadržim nad izričajem “i opačine naše k’o vjetar nas odnose i predao si nas u ruke zločinima našim” jer je u tome sadržan odgovor na moje pitanje.

Da, Bože moj, pitah Te i očekivah jasan odgovor od Tebe, a Ti mi u svojoj veličini i tišini davno po Pismu dadoše odgovor. Nikako nisam mogao prihvatiti da bi Ti koji si Ljubav i samo Ljubav mogao ikako kazniti, mogao ikoga mrziti, jer kad bi što mrzio tada to ne bi ni stvorio. Teško mi je stoga, bilo prihvatiti takav odgovor u kojem bi Ti bio stvoritelj zla, jer znam da Ti možeš kao Bog samo dobro stvoriti. Znam da Ti kao Stvoritelj i Bog ne možeš stvoriti s greškom, ne možeš pogriješiti. Znam da si ti Lončar, a ja glina.

Ali Bože, kako je moguće da Ti kao Lončar oblikuješ posudu čovjeka nekada s greškom, nekada osakaćena, nekada nefunkcionalna i nekada onakvim što mi ljudi prozivamo bolesnim?

Teško ljudski um takvu tajnu može shvatiti, ali jer je prorok Izaija rekao da si Ti Lončar, a mi glina, pade mi na pamet slika na koju Ti nas stvaraš.

Ako si ti Lončar, a ja glina, tada, da bi posuda bila dobro oblikovana potreban je i onaj lončarski stol, odnosno, lončarsko kolo. Tada mi po Tvojoj milosti, a ne po mome znanju, dođe odgovor, jer što to ja imam ili znam, a da to od Tebe nisam primio; da je uzrok tih nepravilnosti, ne u Tebi, ne u meni ili glini, nego u tom lončarskom kolu. Ja znam da Ti kao Lončar imaš u svome naumu savršenu sliku novoga bića kojeg želiš stvoriti dobro ili veoma dobro, i znam da je materija iz koje stvaraš prikladna za takvo stvorenje, ali nešto očito nije u redu s lončarskim stolom pa ta posuda koju Ti iz ljubavi i za ljubav oblikuješ ne biva onakva kakvu si je Ti zamislio i želio stvoriti.

O, da, braćo moja, svi stvorovi, zamislite jednog lončara koji komad gline stavlja na lončarsko kolo kako bi oblikovao željenu posudu i taj lončar ujedno ima u svome umu savršenu sliku te posude i tako je želi oblikovati iz tog komada gline. Tada svojom nogom počinje vrtjeti to lončarsko kolo koje je do tog trenutka funkcioniralo besprijekorno, ali nešto se dogodilo, nešto se na tom kolu pokvarilo, pa kolo po malo preskače i ne okreće se onako kako stari majstor to želi. Žalost se pojavljuje na njegovom licu, jer taj komad gline nije producirao lijepu posudu kakvu je on htio oblikovati, već je ispalo nešto sasvim drugo, što je uopće teško prozvati posudom i što neće služiti kao posuda, već će onome tko je bude imao više biti teret nego li pomoć.

Tako je i s nama ljudima i svim stvorenjima. Bog je zasigurno za sve nas imao savršen naum kada nas je stvarao, ali neki su od nas rođeni bolesni i često se čovjek pita, kakav je to Bog koji takva bića stvara? Ne, Bog u niti jednom trenutku nije imao bolest u svom naumu stvaranja svijeta i čovjeka, već je bolest nastala, kao odsustvo zdravlja, zbog neslijeđenja Božjih zapovijedi i savjeta, što lako potvrđuje primjer iz prirode gdje kod svih ptica koje kao partneri žive čitav život zajedno jedan par i na taj način žive svojevrsnu bračnu zajednicu, ne postoje spolno prenosive bolesti. Očito čovjek i druga bića koja su se oglušila o tu zapovijed i Božji savjet, sada nose breme svoje volje zbog neživljenja onako kako je Bog to imao u svome naumu kada je stvorio čovjeka kao veoma dobro.

Možda sam u svemu ovome u krivu i po malo baljezgam hrpu brbljarija, ali Bože, samo sagibam svoja koljena pred Tvojim veličanstvom kako bi mi Ti podario um po kojem ću te shvatiti i mudrost kojom ću te jednom naći s ponašanjem kojim ću ti se svidjeti, da te onda postojanošću i pouzdanjem dočekam i konačno zagrlim.

Dakle, Ti si Bože lončar a mi gline, prema tome čitav ovaj svijet je lončarsko kolo, na čiji rad mi ljudi utječemo. Ukoliko se pravilno ne odnosimo prema tom kolu, ne brinemo za njega, ne održavamo ga onako kako je stvoren, tada ni Ti Bože, ne možeš na tom kolu oblikovati posudu onako kako ti hoćeš dobro i veoma dobro, već tada nastaje nešto sasvim drugo, što opet Ti Bože, jer si ljubav i neizmjerno ljubiš i daruješ obiljem milosti. Tome je tako jer:

“Griješismo, od tebe se odmetnusmo.
Tako svi postasmo nečisti,
a sva pravda naša k’o haljine okaljane.
Svi mi k’o lišće otpadosmo
i opačine naše k’o vjetar nas odnose.
I predao nas u ruke zločinima našim.”

Ali Ti ipak Bože:

“Naš si otac, o Gospodine:
mi smo glina, a ti si naš lončar –
svi smo mi djelo ruku tvojih.
Odvijeka se čulo nije,
uho nijedno nije slušalo,
oko nijedno nije vidjelo,
da bi koji bog, osim tebe, takvo što činio
onima koji se uzdaju u njega.
Pomažeš onima što pravdu čine radosno
i tebe se spominju na putima tvojim;”

fra Mate Bašić