Pretprošli tjedan, 12.11. uputili smo se na arheološka nalazišta u Bet Šemeš, Marešu i Lakiš. Ova nalazišta datiraju od Starog zavjeta pa sve do vremena križara. Ovdje, u Svetoj Zemlji, postoji velika vjerojatnost da će se nešto pronaći gdje god da se započnu iskapanja, što Izraelci koriste kao izgovor za rušenje bespravno sagrađenih palestinskih kuća. Spomenute kuće nemaju građevinsku dozvolu isključivo zato što je put do nje za Palestince gotovo nedostižan jer zahtijeva prolazak kroz 11 različitih komisija. Ukoliko i jedna od spomenutih komisija nađe zamjerku, zahtjev se automatski odbija.
Vodič ovog puta bio je fra Eugenio Alliata, nadasve poznat arheolog sa odličnim poznavanjem povijesti arheoloških iskapanja, ali i kulture ondašnjeg života općenito. On nas svakog utorka vodipo različitim dijelovima Jeruzalema kako bi nam pokazao sva povijesno relevantna mjesta Svetoga grada.
Prvi od tih utoraka uputismo se prema Siloamu (na arapskom Silwan), gdje se svakodnevno događaju razni incidenti, a sve zbog ranije spomenutih rušenja od strane Izraela. Ova četvrt je dio istočnog Jeruzalema i nalazi se tik do Staroga grada, ali se začuđujuće puno razlikuje od drugih dijelova Jeruzalema u kojima ne žive Palestinci
Jučer sam sreo 4 fratra iz BiH koji vode grupu od 84 hodočasnika iz Hrvatske. Jutros smo zajedno proslavili misu u bazilici Svetoga groba, a sutra ćemo je slaviti ovdje, u samostanskoj crkvi, kad ću prvi put nakon 2 mjeseca imati priliku svirati hrvatske pjesme.
Kad pomislim na to koliko su ova dva mjeseca brzo prošla, čini mi se da će moje vrijeme u Svetoj zemlji proletjeti. Moj magistar s Malte kaže da je to znak da sam se odličnosnašao ovdje. Poslije jutarnje mise, uputio sam se s hodočasnicima na pobožnost križnoga puta po ulicama Jeruzalema, koji se ovaj put molio na hrvatskom, a ne na ostalim svjetskim jezicima. Ovdje svaki kamen kao da ima svoju priču, sve kao da slavi Spasitelja koji je prolazio ovim ulicama noseći križ kojim je otkupio svakog čovjeka, ne gledajući kao što gleda čovjek : „čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu“. I uistinu, u srcu sve počinje, svaka naša odluka za dobro ili zlo. Malo nedostaje da budemo savršeni, samo onaj trenutak potpunog obraćenja gdje treba beskompromisno povjerovati Riječi i provesti je u život, jer već ovdje imamo mogućnost iskusiti Život vječni na koji smo pozvani.

Nakon mog prvog ispitnog roka koji je, hvala Bogu, prošao izvrsno, uputismo se prema Galileji, točnije prema onim mjestima gdje je Isus proveo većinu svog djelovanja. Obuzimala me određena doza ushićenja, pogotovo kad sam pomislio na to da ćemo posjetiti i Galilejsko jezero. Naš prvotno planirani izlet u Egipat (na Sinaj) je bio otkazan zbog nepovoljne političke situacije, no meni je ovo bilo puno draže, jer sam imao priliku posjetiti sva ključna mjesta o kojima Evanđelje govori.
Prvi dan stigosmo u Cezareju, grad koji je Herod Veliki podigao u čast rimskom caru Cezaru. Danas, nakon dvije tisuće godina, i dalje se vide impozantni ostaci drevnog grada koji se nalazi između gradova Haife i Netanye.
Poslije obilaska Cezareje stigosmo u Haifu, treći grad po veličini, koji je ujedno i najveća luka Izraela. Ovdje se mogu vidjeti nepregledni brodovi koji čekaju na istovar svega onoga što nema u Izraelu. Pri ulasku u Haifu popeli smo se na poznato brdo Karmel, značajno prije svega za karmelićane. U Ilijinoj špilji sjetio sam se svih svojih prijatelja u istoimenom redu, kao i onih koji preferiraju duhovnost sv. Ivana od Križa, sv. Terezije Avilske i sv. Terezije od djeteta Isusa. Glavni razlog zašto smo došli tamo bio je posjet našem bratu fra Ovidiju, koji nažalost boluje od tumora na mozgu. Bogu hvala, on se stvarno odlično drži i jako se obradovao kad su se u njegovu sobu natiskala dva kombija njegove braće.
Nakon Haife smo krenuli prema Nazaretu u kojem smo bili smješteni. Tamo je u službi kustodije fra Siniša Srebrenović, koji je prije bio sakristan na Kaptolu. Uz njega je u Nazaretu još jedan Hrvat, Fra Mato, koji inače dolazi iz australske provincije.Na ovom bi mjestu svatko poželio biti na službi. Ova ogromna bazilika je najveća na Bliskom Istoku, a još posebnijom ju čini misterij Utjelovljenja koji se dogodio na mjestu gdje je sagrađena.
Idući dan, 8. 2. uputismo se prema Galilejskom jezeru. To je za menebio vrhunac posjeta, jer čitajući Evanđelje na istoimenom mjestu, sve postaje tako stvarno i opipljivo da se čovjek naježi! Već pri samom ulasku u Kafarnaum, pružao se predivan pogled na samo jezero. Ovdje su franjevci šezdesetih godina, nakon pomnih arheoloških istraživanja, otkrili cijelo naselje drevnog Kephar Nahuma, kao i Petrovu kuću, gdje je prethodno bila podignuta bizantinska crkva. Prije dvadesetak godina iznad kuće podignuta je suvremena crkva koja prekriva i štiti iskopine. U crkvi je postavljen stakleni pod kroz kojeg se u cijelosti vidi kuća slavnog apostola.
Desetak metara od Petrove kuće nalazi se židovska sinagoga, gdje smo čitali odlomak iz Markova Evanđelja (Mk 1, 29 – 31) : „I odmah pošto iziđoše iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.“ I stvarno je bilo tako! Čim se izađe iz sinagoge, dolazi se do Petrove kuće! Neopisivo! Nakon dvije tisuće godina, sve je ondje tako živo da čovjek ne može ostati ravnodušan!
Nakon posjeta Kafarnaumu, došli smo do Tabghe, mjesta Isusovog umnažanja kruha i ribe. Tome svjedoči i drevni mozaik u benediktinskoj crkvi koju je podigao Bračanin fra Jeronim. Nakon posjeta crkvi i fra Jeronimu, došli smo do naše kapele Petrovog prvenstva na samom jezeru. To je prekrasno mjesto, smješteno odmah ispod Brda blaženstava. Na Brdu su sestre podigle predivnu crkvu koja pruža pogled na Galilejsko jezero, kao i cijeli park oko crkve. I tu, kao i na svim mjestima na kojim je Isus djelovao odzvanjaju riječi Evanđelja (Mt 5).
Među ostalim mjestima koje smo posjetili u zelenoj Galileji bilo je i mnoštvo nacionalnih parkova, kao i izvor rijeke Jordan. Na putu za Nazaret sa Golana, došli smo do Kane Galilejske, gdje je Isus pretvorio vodu u vino. Ovdje nam je fra Francois, rodom Sirijac, protumačio Isusov misterij prvog čuda. Pri samom kraju obišli smo i drevnu križarsku utvrdu Akko, u koju je sv. Franjo prije osamsto godina uplovio sa nakanom posjeta sultanu, te je tako ishodovao dozvolu boravka franjevaca na svetim mjestima. Galileja i danas, nakon dvije tisuće godina, živo svjedoči da Onaj koji je ovdje propovijedao, živio i naučavao, na poseban način odzvanja porukom Radosne vijesti!

Prošli smo tjedan proslavili najveće kršćanske misterije – Križ, Smrt i Uskrsnuće Gospodinovo. Biti na ovim mjestima u to vrijeme nešto je što bi svaki kršćanin zasigurno poželio.

Prije samog Velikog tjedna sudjelovali smo u raznim korizmenim hodočašćima. Cilj je bio pripremiti se za Misterije koji nas očekuju u Velikom tjednu. Hodočastili smo u Getsemani, Flagelaciju, Dominus Flevit i konačno, zadnji petak prije Cvjetnice, na Kalvariju, gdje je oltar Gospe Žalosne.

Na samu Cvjetnicu krenusmo iz mjesta Betfage, koje se tradicionalno smatra mjestomodakle je Isus krenuo prema Jeruzalemu na magarcu. Ovo hodočašće je postalo tradicionalno i vrlo poznato u svijetu, tako da seu procesiji moglo vidjeti uistinu mnogo nacija. Već ovdje mi je u misli došao onaj citat : „Svi narodi će doći i slaviti tebe Gospodine.“ Mnoštvo jezika, nacija, kultura, a ipak – jedan Duh. Duh koji nas veže i više nego što možemo zamisliti, on pomiče sve one granice koje smo si postavili i zbog kojih ratujemo. Jednostavno – On je slobodan i ne može ga se ograničiti. Tim više kada se upravo ta stvarnost može doživjeti na mjestu gdje se sve zapravo i odvijalo, tu čovjek doista ne može ostati ravnodušan.

Na Veliki četvrtak se nekolicina nas uputila prema mjestu Posljednje Večere, mjestu koje danas, nažalost, više nije u posjedu franjevaca (kako je od početaka bilo), nego u posjedu Izraela. No, unatoč tome, ovdje smo imali molitvu koja nas podsjeća na samo ustanovljenje Euharistije, Posljednje večere. Već sama svijest o tome da smo tamo poslije skoro više od 2000 godina rasplamsava Duh, koji nas potiče da još dublje poniremo u One stvarnosti koje su nam darovane u ovim danima.

Na Veliki petak je križni put po ulicama Jeruzalema počeo nešto ranije nego inače zbog ogromnog broja ljudi koji su htjeliprisustvovati. Mene je zapala čast da predmolim križni put na engleskom jeziku. Uz engleski, moli se još i na talijanskom, španjolskom i arapskom jeziku. Same obrede Velikog petka proslavili smo ujutro, a predvodio ih je patrijarh Fuad. Pjevala se Muka Gospodnja na latinskom, kao što je običaj ovdje još od davnina.

I onda je stigao taj čas. Nešto što se može vidjeti jedino u Jeruzalemu. Oko 8 sati navečer, na sam dan Raspeća Gospodinova, uputismo se prema Kalvariji. Sve je odjekivalo Misterijem kojeg se na ovaj dan prisjećamo. Došavši na Kalvariju, svi su htjeli vidjeti što sedogodilo našem Gospodinu. Dvojica đakona su pridržavala križ, na kojem je tijelo Gospodinovo bilo pričvršćeno čavlima. Prvo su pažljivo skinuli čavle, a potom i tijelo Gospodinovo te su ga položili na plahtu, odakle su ga odnijeli da ga pomažu uljima za ukop ipolegnu u Grob. Posebno je to čudesno doživjeti na mjestima na kojima se to i u stvarnosti odvijalo.

Osobno mi je to bilo najveće što sam doživio u Njegovoj zemlji, zemlji koju je On posvetio svojom krvlju, krvlju na Križu.

Iduće smo jutro, na Veliku Subotu, vjerojatno prvi na svijetu proslavili dan Uskrsnuća Gospodinova koji bi se zapravo trebao slaviti tek kasno navečer. To je stari način slavljenja, uobičajen prije Drugog Vatikanskog koncila, kako je definiran po statusu quo. No i to daje svemu posebnu čar. Uskrs je uistinu bio ono što bi i trebao biti – ispunjen Nadom koja nas uvijek potiče na veće stvari, na stvarikoje idu onkraj naše stvarnosti te nas uvijek poziva da obučemo Nove haljine. Upravo smo taj Uskrs pozvani živjeti u našim danima, On nije ograničen ni u vremenu ni u prostoru. On je vječan!