Zar zaista vjeruje vjernik koji je stalno depresivan, čangrizav, živčan, histeričan, osoran, drzak, bahat, hladan, bezosjećajan, neljubazan? Zar vjernik zaista može biti takav? Kakva je njegova vjera? Što on vjeruje? Vjeruje da u vjeri sve gubi i zato je nesretan i frustriran. Žalostan je zbog svega čega se odrekao jer se odrekao iz egoističnih razloga, a ne iz ljubavi. »Dobar« je iz interesa, a ne iz ljubavi! Vjeruje iz egoističnih interesa, a ne iz ljubavi.

Jasno, to nije istinska vjera, ona dolazi samo iz ljubavi. Istinsko dobro ne može biti bez ljubavi. Licemjerno je i lažno, egoistično. Egoist ne bi želio završiti u paklu, ali je nesretan i u raju. Odbacio je pakao, ali raj nije prihvatio. Ne želi pripadati ni Bogu ni vragu. U sebi je rastrgan, razdijeljen i pati. Religiozan je, prihvatio je religiju, ali mu srce nije prihvatilo vjeru.

Takav je lik pravednoga sina iz prispodobe o milosrdnom Ocu. Stalno je doma uz Oca, pravedan je, služi mu, ali ga ne ljubi. Od Oca ne traži ljubav, pa je i ne prima i ne daje, traži samo interes i pravdu. U Ocu ne vidi ljubav, nego materijalnu sigurnost. Njegov je sin, ali je s njim u poslovnom, trgovačkom odnosu. Svjestan je svoje ovisnosti o njemu, njegove moći i svoje nemoći, zato od njega ne odlazi, ali je jako daleko od njega i ljubavi, u hladnoj, proračunatoj komunikaciji. Na razini je pravde i zakona. Ne shvaća i ne prihvaća ljubav koja mu je nepravedna i nelogična. Ne razumije ni svojega otca ni svojega brata. Ne razumije njihovu ljubav. Ona je za njega čista nepravda. Osjeća se pred njom ugrožen, zakinut. Nesretan je, nije spreman ni primiti ni dati ljubav. Potrebno mu je obraćenje koje je njegov brat doživio.

Nije važno što čovjek kaže, ni što narod kaže, ni vlada ni parlament, nego što Bog kaže. Dobro je ono što Bog kaže da je dobro, a zlo je ono što on kaže da je zlo. Jedini on sve zna. Jedini on je Istina. Provjeravanje Boga vodi čovjeka u propast, u patnju i smrt. Nevjera preskupo košta! Čovjek ne smije eksperimentirati s Božjom zabranom, jer često nema povratka. Sve što Bog zabranjuje je zlo, samo zlo. Zabranjuje samo iz ljubavi, da očuva čovjekovu slobodu, a ne da je oduzme. Božja zapovijed spašava sreću i život. Veličina čovjeka pred Bogom njegova je poniznost u vjeri i povjerenju.

Oholost traži moć znanja i izjednačavanje s Bogom, apsolutnu neovisnost o njemu. Nevjera je čovjekova oholost, a vjera poniznost. Ako čovjek želi ljubav s Bogom, onda je ponizan i vjeruje mu. Ako s njim ne želi ljubav, onda je ohol i ne vjeruje mu. Svakim sumnjičavim provjeravanjem Božje istine čovjek ulazi u nesreću i zlo. Svako iskustvo i eksperiment s Božjom zabranom donosi često strahovite i nesagledive posljedice. Nikakva ljudska znatiželja, znanost i znanje ne smiju provjeravati Božju zabranu. Jednostavno, ne smije se činiti ono što je Bog rekao da se ne čini!

Ne smije čovjek učiniti sve što zna i može. Znanost i znanje mogu čovjeka dovesti Bogu, ali i Sotoni, ovisno o tome kojem duhu služe. Blaženije je vjerovati Bogu nego provjeravati i znati. Kušati zlo je vrlo opasno. Adam i Eva su se odrekli vjere radi znanja i to ih je skupo stajalo. Bog je ljudima dao slobodu, upravo zato su odgovorni. Dao im je odgovornu slobodu. Svi su dobili slobodu, ali mnogi su je izgubili. Vjera oslobađa, a nevjera zarobljava.

Preuzeto sa Glasa Koncila.