Mjecečni arhivi: srpanj 2015.

SVETI IGNACIJE LOYOLSKI

sv.ignacije 2012Sveti Ignacije Loyolski (1491.-1556.) – potječe iz jedne baskijske plemićke obitelji. Jedno je vrijeme paž na dvoru a potom časnik u vojsci. Godine 1521. je u jednoj bici ranjen što je bilo preokret u njegovom životu. Bolujući čita “Isusov život” i “Legende o svecima” te odlučuje promijeniti život. U Manresi, nedaleko čuvenog marijanskog svetišta Monteserrat, Bog mu je “otvorio oči duše” pa su se rodile i njegove poznate “Duhovne vježbe”. Potom hodačasti u Rim, Veneciju odakle odlazi u Svetu zemlju. Posvetio se studiju, a u Parizu je susreo skupinu mladih studenata s kojima je osnovao “Družbu Isusovu”. Umro je 1556. godine u Rimu. Iza njega je ostala čvrsta “Družba Isusova” te bogato duhovno iskustvo “Duhovnih vježbi”.

Primi, Gospodine, svu moju slobodu, primi pamćenje, razum i svu moju volju. Ti si mi darovao sve, što imam ili posjedujem. Ja ti opet sve to vraćam i predajem potpuno tvojoj svetoj volji, da svime upravljaš. Daj mi samo, da tebe ljubim, i daj mi svoju milost, i dosta imam i ne tražim više ništa. Amen.

Sveti Ignacije Loyolski

Hram ljubavi

ljubavU ljubavi se čovjek očovječuje i pobožanstvenjuje. Postaje onaj koji jest. Utjelovljena ljubav. Ljubav od ljubavi. Čovjek postaje ljubav, a ljubav čovjek.

Ljubav produhovljuje i ljudsku dušu i ljudsko tijelo. U njoj je čovjek jedinstveno i cjelovito biće. Bez nje je u sebi razdijeljen i nesretan. Neostvaren i nepotpun. Zatvoren u grobnici svojega egoizma. U samom sebi, u onome što nije. Izgubljen u svemiru i postojanju. Bez ljubavi ljudska duša pati i umire, a ne može umrijeti, pa je u njoj vječna muka promašaja.

Ljubav je duh koji čovjeka neprestano stvara i ostvaruje; pokreće, usrećuje i uzdiže. Produhovljuje čovjekovo tijelo i uljuđuje ga, a ono nju utjelovljuje. Postaje njezina vidljiva prisutnost, njezina živa ikona. Ali ljepota te ikone dolazi iz produhovljene ljudske duše. Čovjek daje ljubavi i svoju dušu i svoje tijelo, a ona njemu svoj duh. Tako čovjek postaje hram Duha Svetoga. Hram ljubavi. Živa katedrala. Svetište Božje ljubavi. Njezina živa ikona. Božja slika. Čovjek!

Čovjekovim tijelom upravlja duša (razum i osjećaji), a dušom upravlja duh. Bez duha ne može ništa ni duša ni tijelo. Duh je onaj koji oživljava. Duh je život. Bez duha ljudsko tijelo je samo mrtva zemlja.

Svaki čovjek ima dušu, a svaka duša duh. Samo je pitanje koji duh. Duh ljubavi ili protuljubavi? Po plodovima ih raspoznajemo. Ako je u čovjeku duh ljubavi, onda i njegova duša i njegovo tijelo postaju ljubav. Ljubav rađa ljubav. Ljubav stvara život, a protuljubav smrt. Izvor čovjekova grijeha nikad nije u njegovu tijelu, ni u njegovoj duši. Nego u zlom duhu.

Duh ljubavi je iskonski čovjekov duh, kojeg mu je Bog udahnuo. To je duh života i radosti. Duh ljubavi je božanski život u čovjeku. Duh djeteta Božjeg u kojem se raduje životu i svome Ocu. To je Božji dar čovjeku da nadiđe samog sebe i prirodu, zemaljske i ljudske granice i uzdigne se u božansko, bezgranično i beskonačno. Duh ljubavi je i čovjekov i Božji duh. U ljudskoj duši se sjedinjuju i postaju jedan: Duh ljubavi. Po ljubavi Bog je u čovjeku i čovjek u Bogu. U ljubavi se Bog i čovjek sjedinjuju.

Preuzeto sa Glasa Koncila.

 

Iskustvo živoga Boga

Experiencing-GodZašto mnogi ne vjeruju? Jer ne ljube! Kako bi mogli vjerovati u ono što u srcu nemaju? U ono što nisu iskusili? Istina, ne moramo očima vidjeti da vjerujemo, ali moramo srcem iskusiti. Čovjek vjeruje samo u ono što u srcu nosi. Dovoljno je da u srcu ima jednu iskricu ljubavi pa da vjeruje u njezino savršenstvo, svemoćnost i vječnost. Tko u srcu ima ljubav, ima i vjeru u nju. Vjera neprestano izlazi iz ljubavi i u nju se neprestano vraća, s njom se sjedinjuje i postaju jedno. Vjera vjeruje ljubavi, a ljubav ljubi vjeru! Samo onaj tko ljubi može vjerovati i samo onaj tko vjeruje može ljubiti.

Tko može ljubiti? Tko može vjerovati? Samo onaj tko je ljubljen. Zato su prvi kršćani prvo davali ljubav, a vjera je iz nje sama rasla. Kad su »zajedno lomili kruh«, dijelili svoj svagdanji život, živjeli u ljubavi, imali su iskustvo prisutnosti Uskrsnuloga. Tada su lako mogli usvajati i razvijati apostolski nauk. Da bismo u Boga vjerovali, moramo ga iskusiti. A možemo ga iskusiti jedino u ljubavi, jer On je ljubav. Kad ljubimo, i sami postajemo ljubav, ljubav od Ljubavi, Njezino dijete, u Njezinu naručju. Tada se vjera ispunja, sjedinjuje se s ljubavlju. Postaje potpuno povjerenje i predanje, sama ljubav.

I danas Crkva mora prvo pružiti iskustvo živoga Boga – u kršćanskom zajedništvu, prijateljstvu i ljubavi. Primljena vjerska ideologija bez iskustva kršćanske ljubavi (iskustva Uskrsnuloga) završava njezinim odbacivanjem i frustracijom te borbom protiv nje. Boga poznaje onaj tko ljubi, a ne onaj tko o Bogu zna. Znanje bez ljubavi je prazno. Suvremeni čovjek treba i traži svjedoke Božje ljubavi, a ne njezine propovjednike. Samo u ljubavi se vjera sije, prima i raste. Bez temelja ljubavi sve se u čovjeku urušava, pa tako i u Crkvi. Ljubav čini čovjeka čovjekom i Crkvu Crkvom. Bez ljubavi, nema čovjeka, nema Boga i nema Crkve. Evangelizacija bez ljubavi nije evangelizacija, nego ideološko nametanje »vjere«.

Ako se misli da je danas kršćana malo, i još manje, onda treba biti svjestan vlastite odgovornosti: manjak ljubavi u srcu, obitelji, u Crkvi. Ako imamo ljubavi u srcu, onda vjerujemo u blistavu budućnost Crkve, jer budućnost već u sebi živimo. U ljubavi nema ni prošlosti, ni budućnosti, nego samo vječne sadašnjosti.

Preuzeto sa Glasa Koncila.