Mjecečni arhivi: rujan 2015.

SVETI JERONIM

st-jerome-707766Sveti Jeronim – jedan je od četvorice velikih crkvenih naučitelja Zapada. Rodio se oko 345. godine u mjestu Stridonu, u rimskoj Dalmaciji. Kao mladić dolazi u Rim na studij, gdje se nakon solidne pripreme krsti. Nemirna je duha te se dao na mnoga putovanja po Europi, stiže u sirijsku pustinju, gdje je živjelo mnogo učenih pustinjaka i monaha. Živio je asketskim životom i učio hebrejski i grčki jezik, na kojima je pisana Biblija. Godine 379. vraća se u Rim gdje uživa glas učena čovjeka. Postaje savjetnikom i tajnikom pape Damaza I. od kojeg dobiva zadaću da na latinski jezik prevede cijelo Sveto pismo. Odlazi u Svetu zemlju i prevodi Sveto pismo, a taj prijevod je nazvan “Vulgata”, koji je bio u upotrebi sve do Drugoga vatikanskoga sabora. Ostavio je nekoliko značajnih spisa za Crkvu i njezin život.

Vraćam što sam dužan, slušajući Kristove zapovijedi kad kaže: “Ispitujte Pisma”, i: “Tražite, i naći ćete”. Činim to da ne bih sa Židovima čuo: “Lutate ne poznavajući Pisma ni Božju snagu”. Ako je naime – kako tumači apostol Pavao – Krist Božja snaga i Božja mudrost, onaj tko ne pozna Pisma ne zna Božju snagu ni njegovu mudrost: Nepoznavanje Pisama nepoznavanje je Krista!

Sveti Jeronim

Za ljubav treba imati vjere

il_fullxfull.190297835

Mir i dobro svima! 🙂
Moja mama, koja je u pedesetima, ima prijateljicu koja je deset godina starija od nje i to nitko ne smatra čudnim. Štoviše, od tridesete pa nadalje posve je normalno imati prijateljicu koja je deset godina starija ili mlađa od tebe. Zašto onda u dvadesetima takvo što nije normalno?
Moj krug prijateljica u mojim dvadesetim godinama kreće se od onih koje su deset godina starije od mene pa sve do onih koje su isto toliko mlađe. Smiješno, ali kad me netko pita kako se mogu družiti s curama koje su toliko mlađe od mene, prvo što poželim reći jest: „Zato što su one koje su mojih godina previše razmažene.“ To je okrutna, ali nedvojbeno istinita izjava koje smo svi pomalo svjesni. Cure u dvadesetima žele sve, žele sve odmah i sada, i najčešće ih nije briga na koji će način sve što žele dobiti. Znam to jer sam i ja jedna od tih cura – iako to naglas nikada ne bih priznala, naravno.
Razmišljajući o svojim prijateljicama, shvatila sam da one starije vječito imaju sve ili ništa. Ili su zaposlene, sretno udane i s jednim djetetom pod rukom, a drugim na putu. Ili su nezaposlene, još uvijek same i u bezumnoj potrazi za ljubavlju svoga života. S druge pak strane, čini se da moje mlađe prijateljice uopće ne zanima što sve imaju, a što nemaju, sve dok se u procesu tog neimanja i imanja dobro provode. A ja? Ja sam negdje između.
Vjerojatno me upravo iz tog razloga jedna od mojih starijih prijateljica koja je također bila nešto između toga svega, a koju ćemo zvati A., pozvala na kavu i pitala… Što misliš o hodanju s mlađim dečkima?
Koliko mlađim?, pitala sam s osudom u glasu i još gorom osudom u svojim očima.
Posramljena izrazom moga lica, A. je spustila glavu i tiho odgovorila… Osam godina mlađim.
Nisam se mogla prestati čuditi, iako me to u prijateljičinim očima činilo nevjerojatno osuđivački nastrojenom i previše kritičnom. Ali jednostavno si nisam mogla pomoći.
Stvar je bila u tome što je A. bila veoma uspješna i veoma lijepa žena koja je u dvadesetima odbijala dečke – što svojih godina, što starije od sebe – samo zato što nijedan nije bio onaj pravi. Oduvijek je bila romantičar u duši i vjerovala u pravu ljubav koju će joj jednoga dana poslati Bog. Najiskrenije govoreći, odbijala sam vjerovati da joj je Bog poslao ljubav života u obliku osam godina mlađeg dečka.
Draga, zašto prelijepa, pametna i uspješna žena poput tebe uopće razmišlja o hodanju s osam godina mlađim dečkom?, pokušala sam ispraviti stvar sa laskanjem.
Ništa nije topilo žensku mrzovolju kao laskanje, makar ono graničilo s očajem i bilo baš toliko prozirno i jadno. Činjenica je takva da ćemo mi žene radije slušati lijepe riječi nego li se nastaviti ljutiti ili svađati, ma u kojem god obliku te lijepe riječi dolazile.
Monika…, činilo se da su moji bijedni pokušaji laskanja upalili. Nije baš da postajem mlađa. I nije baš da imam prilika na bacanje.
Tada sam shvatila u čemu je bio problem i zašto se A. osam godina mlađi dečko odjedanput počeo činiti poput milijunskog dobitka na lutriji – ona se bojala da nikada neće pronaći onog pravog, da se nikada neće udati i da će zauvijek ostati… Sama. Strah od samoće natjerao ju je da u obzir za vezu (moguće čak i brak) uzme kandidata kojega čak niti ona sama nije u potpunosti odobravala.
Prije nego li sam shvatila što govorim, pitala sam je… Vjeruješ li doista u Boga?
Razmišljajući o tom pitanju sada i hladne glave, posve mi je jasno zašto sam ga postavila. Nažalost, u tom trenutku to nikome nije bilo jasno.
Monika, stvarno ne mogu vjerovati da si takva! Pozvala sam te i povjerila ti se jer sam mislila da ćeš me razumjeti ili barem pokušati razumjeti, a ne se ovako ponašati!
Dok je odlazila iz kafića u kojemu me ostavila osramoćenu, prvi sam put doista razumjela ono što mi je A. rekla. Jer su moje osuđivački nastrojene riječi, kritičko ponašanje i spominjanje Boga odražavali njezin najveći strah – ako prohoda s dečkom koji je osam godina mlađi od nje, svi će znati razlog zbog kojega je to učinila. A. se još nekako i mogla pomiriti s tim da ostane sama do kraja života, ali činjenicu da svi znaju kako se boji ostati sama i kako ustvari ne vjeruje da će joj Bog jednoga dana poslati ljubav njezinog života jednostavno nije mogla prihvatiti.
Idući dan sjedila sam na kavi sa svojom grupom mlađih prijateljica i iznebuha ih pitala… Što bi vi rekle kad bih ja prohodala s mlađim dečkom?
Ajme meni!, viknula je prva. TI imaš DEČKA?!
Naravno da ne.
Nisam imala srca reći da mačke lutalice u mojoj ulici imaju zanimljiviji ljubavni život od mene.
Pitam zbog prijateljice. Ima tog dečka koji je mlađi od nje… Pa, dosta mlađi od nje i… Ne znam. Pitala me što mislim o tome, ali ja sam sve to pretvorila u cirkus i…
Ako je godinu ili dvije mlađi od nje, onda je to okej., ubacila se druga prijateljica. Ako je… Šta ja znam, četiri ili pet, to je već malo jadno. Ono, šta ne može pronaći nekoga svojih godina?
Tehnički, postoje civilizacije u kojima se djevojčice i dječaci žene sa dvadeset godina starijim ljudima od sebe., svaka skupina ima onu jednu pametnu prijateljicu. Zar se tvoja prijateljica boji ostati sama?, ima onu jednu veoma pametnu prijateljicu.
Ne bojimo li se svi?, tek sam tada shvatila da svaka skupina ima i onu jednu stariju prijateljicu – u ovom slučaju, mene – koja svojim izjavama natjera one mlađe prijateljice da na trenutak zastanu i zamisle se nad svojim životima.
Monika, ti se ne moraš bojati. Čak i ako nikada ne pronađeš dečka, uvijek ćeš imati nas.
U tome je bila stvar s mlađim prijateljicama. Možda ti nisu mogle dati dovoljno dobar savjet, možda često nisu mogle razumjeti ono što im pokušavaš reći, možda su još češće pogrešno mislile da se tvoj cijeli svijet vrti oko potrage za dečkom, ali zato su te uvijek mogle natjerati da se pored njih osjećaš dobro i uvijek bi te uspjele ispuniti prikladnom dozom topline.
To je bilo ono što je A., nekoliko godina starija od mene, vidjela i u meni. I znala sam što moram učiniti kako bih popravila stvari između mene i nje, prije nego li bude prekasno.
Oboružana svojim optimističnim stavom i vjerovanjem u druge prilike, te iste večeri pokucala sam na vrata prijateljičinog stana, polažući svu nadu u to da će ih doista i otvoriti. Otvorila ih je.
To što si ovdje ne znači da sam ti oprostila., započela je. Znam., kimala sam glavom. Bila si stvarno bezobrazna. Očekivala sam više od tebe., nastavila je. Znam., i dalje sam kimala glavom. I vjerujem Bogu. Stvarno Mu vjerujem., zajecala je. Znam., sućutno sam rekla. Samo… Teško je. Nemaš pojma koliko je teško. Godinama se molim i ništa. Što ako onaj pravi nikada ne dođe? Što ako zauvijek ostanem sama? Što ako, čak i kad onaj pravi dođe, više neću moći imati djecu? Jedino što sam ikada htjela je obitelj. I djecu. Barem njih petero. Znaš koliko volim velike obitelji., plakala je. Znam., tješila sam je. Gdje je on onda? Monika, gdje je?
Nakon sat vremena iscrpnoga plakanja, svojoj prijateljici dala sam najbolje od sebe.
Nikada nećeš biti sama. Nikada nisi sama. Bog je uvijek s tobom. Duh Sveti je u tebi. Pored tebe je tvoj anđeo čuvar. I svaki tvoj pokret gleda i prati cijelo Nebo. Nisi sama. Možda ljubav tvog života još uvijek nije došla, ali doći će. Znam da će doći jer najiskrenije vjerujem da nijedna tvoja molitva, nijedna tvoja misao o obitelji koju toliko želiš nije prošla nezapaženo. Kako bi i mogla? Nikada nisi sama. Tko zna zašto se onaj pravi još uvijek nije pojavio, samo Bog to zna. Ali ono što ja znam je da što dulje ti čekaš, moliš i vjeruješ, to će Njegovo milosrđe biti veće. Muškarac tvoga života bit će najbolji od najboljih jer ti ništa manje nisi niti zaslužila. Bog te voli. I zato Mu vjeruj. Nemoj se predati. Kažeš da si toliko dugo molila, onda moli još malo. Što je još malo naspram toliko godina? Nemoj se bojati, nemoj pristajati ni na što manje od onoga što zaslužuješ. Nemoj se vezati za nekog dečka samo zato što te strah samoće. To nije ljubav, to nije od Boga. Možda ne znam mnogo o Bogu, ali znam da se zlo pojavljuje samo onda kada želi poremetiti Njegove planove. Ti budi snažnija. Moli i dalje. Vjeruj i nadaj se. I doći će.
Pet dana kasnije A. me nazvala i rekla da je posve slučajno i na nemoguće objašnjiv način upoznala najboljeg čovjeka na svijetu. Tri dana kasnije A. me nazvala kako bi mi rekla da je ON upoznao njezinu obitelj i očarao njezinog oca kojega je općenito veoma teško očarati. Dva dana kasnije A. me nazvala i rekla mi da je praktički zaručena jer su ON i ona razgovarali o budućnosti i oboje došli do zaključka da su prestari za cirkuse, a život prekratak za čekanje.
Deset dana kasnije ja sjedim ispred laptopa i razmišljam o tome koliko su čudni putevi Gospodnji. Iako sam isprva htjela pisati o nečemu drugom, upravo sam zato odlučila opisati svjedočanstvo koje ste upravo pročitali. Smatram da nam je svima s vremena na vrijeme potrebno malo inspiracije za vjerovanje u nemoguće.
Ocu ništa nije nemoguće. Pouzdanjem u Njegovu ljubav, vjerovanjem u vjernost Ljubavi i ustrajnom molitvom može se daleko stići, pogotovo na mjesta koja se nama osobno čine nedostižnima. Ali našem Ocu ništa nije nedostižno.
Želite nešto? Molite za to. I vjerujte da vas Bog voli, da je za vas pripremio samo ono najbolje. I najbolje ćete dobiti. A kad vas uhvate sumnje, znajte da to nije od Boga. Ali ni tada se ne bojte. Jer će vam Bog, koji vas bezuvjetno voli, poslati nekoga tko će otjerati sve vaše strahove i sumnje. I u vama će ponovno zavladati mir.
Možda je u tome stvar sa mnom. Nikada nisam bila jedna od onih koji lako odustaju. A svaki put kad bi mi netko rekao da je nešto nemoguće, ja bih se usprotivila i odlučno rekla da je moguće. Naposljetku, tko ili što je snažnije od Boga, moga Oca? Nitko i ništa.
Želim se zahvaliti svima koji su me pitali kad će izaći moj novi tekst. Vaša mi pitanja mnogo znače i stvarno ću se potruditi češće pisati. U idućem tekstu očekuje vas nešto o sumnjama i naravno, moramo nastaviti dalje s onim kako sam zavoljela samu sebe. Drago mi je što vam se taj tekst svidio. Čini se da najviše uživate u onim tekstovima koji su povezani s ljubavlju pa baš zato nisam mogla odoljeti s opisivanjem ovog svjedočanstva. 
I stvarno mi je drago što ste se zainteresirali za Živu krunicu koja uskoro počinje pa eto, ako se netko želi prijaviti, dobrodošao je. Slobodno mi se javite na mail.
Jednako sam uzbuđena, jedva čekam otkriti koje ćemo sve krunice zajedno moliti, Ivana uvijek ubaci i neki maleni tekst ispod te krunice i stvarno je uvijek dobro raspoložena pri opisivanju molitava ili života svetaca. Svašta nas očekuje. 🙂

Ljubite jedni druge kao što je Krist nas ljubio,

jerkovic.monika@gmail.com

SVETI MIHAEL, GABRIJEL I RAFAEL

3arkandjelaSveti Mihael, Gabrijel i Rafael – su arkanđeli o kojima govori Sveto pismo.

Sveti Mihael – ime znači: “Tko je kao Bog?” Arkanđeo Mihael se u Svetom pismu spominje pet puta, najviše u Knjizi proroka Daniela. Posebno je značajan tekst u knjizi Otkrivenja (Otk 12,7-9). Liturgija ističe trostruku djelatnost arkanđela Mihaela: on je borac, molitelj i pratilac.

Sveti Gabrijel – znači “Bog je jak”. I on se spominje u Svetom pismu, u Knjizi proroka Daniela (usp. 8,16-26). Posebno je značajna njegova uloga: naviješta utjelovljenje Sina Božjega (Lk 1,26-38). Pio XII. ga je proglasio zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije.

Sveti Rafael – znači “Bog iscjeljuje, liječi”. Veoma je prisutan u Knjizi o Tobiji. Liječi Tobiju i Saru. Zaštitnik je putnika.

Crkva slavi zajedničkim blagdanom ova tri arkanđela, poslanika Božja.

Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; budi nam obrana proti zloći i zasjedama đavla. Neka mu Bog zapovijedi, proseći molimo, a ti, Poglavico vojske nebeske, Sotonu i druge pakosne duhove, koji se na propast duša po svijetu miješaju, božanskom krepošću u pakao potjeraj!