Arhiva kategorije: Kolumna Monike Jerković

Čudni su putevi Gospodnji

image

Mir i dobro svima! 🙂
Veseli me što, iako dugo nisam bila s vama ili vam pisala, mnogi od vas još uvijek imaju potrebu javiti mi se i pitati za savjet. Pojavila su se i mnoga nova lica, koja su uživala čitajući moje stare objave i kontinuirano pitala za nove. Pa eto, ovo je za vas i zbog vas. Hvala vam!

Svi s vremena na vrijeme kažemo čudni su putevi Gospodnji, ali koliki broj nas doista razumije ono što tada izgovara? Ne baš velik, pretpostavljam. Jer kad bi ta brojka bila velika, među nama ljudima ne bi postojalo toliko nerazumijevanja i osuđivanja, postojala bi samo ljubav. No tako je to s ljubavlju, čak i ona povremeno naiđe na otpor.
Istina je da sam odlutala. Ne samo od Frame, Crkve i svega ostaloga čemu sam do prije nekoliko mjeseci intenzivno posvećivala svoje dane i noći. Negdje, u procesu svega toga, uspjela sam odlutati i od Boga. Na početku mi se to činilo nemogućim – da bih ja, osoba koja doista vjeruje u Stvoritelja, ikada mogla odlutati od svog Oca. Moja oholost nije poznavala granice.
Sve je započelo s jednim neodlaskom na Svetu misu – jer zbog posla nisam imala vremena stići na nju. Jedan neodlazak pretvorio se i u drugi. Drugi se pretvorio u treći. Tjedni bez molitve i euharistije pretvorili su se u mjesec. Jedan mjesec pretvorio se u dva. Vrijeme je prebrzo prolazilo. Činilo se kao da ga nikada nije bilo dovoljno ni za što. Za život, za ljude, za održavanje stana, kupovanje hrane, za molitvu… Za mene.
Vidite, molitva i ja bili smo blisko povezani. Molitva me povezivala s Bogom. Kad se čovjek prestane moliti, kad prestane razgovarati s Bogom, čovjek odluta. Ponekad je toga svjestan pa to nastavi činiti namjerno, postane nemaran i ohol, smatra da sve može sam i da mu Božja pomoć uopće nije potrebna u životu. A ponekad, kao što je to bilo u mom slučaju, čovjek odluta nesvjesno, počne ga pritiskati vrijeme. No kad konačno na trenutak zastane, uzme predah i odmoran se okrene oko sebe, tek tada shvati što se ustvari dogodilo. A dogodilo se mnogo toga.
Neki su se mostovi srušili. Neke je moguće ponovno podići, dok su neki nepovratno oštećeni. Mislim da me najviše zaprepastila činjenica što su se mnoga vrata u mom životu tada zatvorila. Vrata za koja sam prije slijepo vjerovala da se nikada neće zatvoriti. I što sam u tom trenutku naučila? Naučila sam da je svaki most u našim životima potrebno održavati. I to pažljivo jer je svako drvo ispod grube površine ustvari krhko.
Most je u ovom slučaju metafora za ljude, naravno. Koliko god se naši odnosi s ljudima činili sigurnima, ustvari to nikada nisu. Shvatila sam da nijedna ljubav osim Božje nije sigurna. Bog nam bezuvjetno oprašta, dok ljudi uvijek zahtijevaju dokazivanje. Dokaz da ih više nikada nećemo povrijediti ili zanemariti, dokaz da ćemo drugi put pokušati biti bolji. Ali naš Otac… On je uvijek tu, spreman nas prigrliti tako nedostojne. I nikada ne osuđuje. Naprotiv, baš nas takve još više voli.
Za savjet sam se obratila svojoj prijateljici, časnoj sestri čija me vjera u Dobro svaki put iznova vrati na ispravne ceste. Jednom sam se našalila kako mi je pored toliko mnogo prijatelja svećenika, časnih sestara i onih koji to tek trebaju postati veoma teško živjeti grešnim životom – čak i kad bih to htjela. Na vlastito iznenađenje, shvatila sam da je živjeti grešnim životom mnogo lakše nego li se činilo na prvi pogled. Ustvari je živjeti s Bogom mnogo teže. Jer baš kako mi je kroz razgovor rekla ta moja prijateljica…
Kad ih povrijedimo, ljudi od nas možda traže naše dokazivanje u smislu nebitnih čovječnih stvari, ali Bog od nas traži mnogo više. On traži naše kajanje. A teško se pokajati kad još uvijek ne vidimo u čemu smo pogriješili. Kako ćeš se vratiti Bogu, ako ti zamjeranje zbog gubitka odnosa magli put? Umjesto da plačeš nad propalim odnosima, radije se pokaj zbog razloga zbog kojih su ti odnosi propali.
Nitko nije rekao da su časne sestre med i mlijeko. 🙂 Po potrebi znaju pokazati i zube.
Ono što mi je tada prijateljica rekla natjeralo me na razmišljanje. Bila je istina da se još uvijek nisam pokajala, da sam još uvijek mislila kako ja osobno nisam ni u čemu pogriješila. Istina je da nisam vidjela vlastite propuste. Istina je i da se nisam dovoljno trudila kako bih ih vidjela. Istina je da sam zbog toga izbjegavala odlazak na ispovijed. I na Svetu misu. Što mi je sada besmisleno, ali mi se tada činilo savršeno smislenim.
Kako sam ja to gledala… Radila sam gotovo 17 sati na dan. Dan ima 24 sata. Jedva su mi 4 sata ostajala za spavanje. Nisam mogla dati otkaz zbog ugovora koji me obvezivao da na tom mjestu radim još mjesec dana. Tko je mogao znati da je ugovor bio lažan i da će moja šefica nakon mjesec dana zbog njega biti pod kriminalnom istragom? Sve je to tada zvučalo poput telenovele koju je moja majka u podne gledala na televiziji. Dakle, u mojim očima, nedostatak vremena za život općenito i iscrpljenost zbog koje sam se u pogrešno vrijeme istresla na pogrešnim ljudima bili su opravdani.
No kad je predstava završila, a zastor se konačno spustio, shvatila sam da ništa što sam tijekom tog iscrpljujućeg razdoblja u svom životu učinila nije bilo opravdano. Kako bi grijeh ikada mogao biti opravdan?
Bila je korizma. Svake godine, otkad sam se vratila Bogu, korizmu provedem tako što se u njoj odreknem jednog grijeha, uvijek onog kojeg mi se osobno najteže odreći. Ove godine taj je grijeh bila oholost. U trenutku u kojemu sam većini svojih prijatelja svećenika i časnih sestara rekla da ću se ove godine pokušati odreći oholosti, gotovo svi do jednog su mi rekli da će mi to biti još teže od odlaska na zornice, koje sam posvetila dušama u čistilištu, a s kojima su svako jutro bili neki cirkusi. Rekli su mi da će napasti sada biti mnogo teže i da budem oprezna.
Naravno, nisam bila oprezna. Oholo sam uletjela u to sve. Toliko oholo da to nisam ni vidjela sve dok korizma konačno nije bila gotova. Ne kako me je to i na trenutak zaustavilo. Iduće godine namjeravam ponovno pokušati s ohološću, ma koliko to bilo oholo od mene. 🙂
Nedugo nakon toga, izgubila sam obje žene koje su me odgojile. Najprije svoju majku, koja je i službeno odlučila započeti novi život u novoj zemlji s posve novom obitelji, a zatim i svoju strinu, koja me sada promatra s Neba. Na dan u kojemu je pokopana pored mog strica, kiša je padala i bilo je stvarno jako, jako hladno. Na putu prema Zagrebu čak je i sniježilo. Sjećam se da sam pomislila kako vrijeme savršeno odgovara mom duševnom stanju.
Patila sam, a nisam imala nikoga s kim bih to mogla podijeliti. Barem ne fizički. Prije bih se strini mogla pojadati zbog boli koju je u mojoj duši ostavio odlazak moje majke, ali nakon što sam izgubila i nju, više mi nitko nije ostao. Majke razumiju jezik duše i bez previše riječi, a njihov zagrljaj odjekuje u našim tijelima toliko duboko da ga nikada ne zaboravimo. Još uvijek se s jasnoćom sjećam posljednjeg zagrljaja kojega mi je uputila majka, baš kao što se sjećam i posljednjeg zagrljaja kojega mi je uputila strina.
Kad je pokop bio gotov, a ljudi se počeli razilaziti, ja sam posljednja stajala u redu i čekala da na strinin ulašteni lijes bacim crvenu ružu. Nije mi bilo jasno čemu to bacanje cvijeća, ionako će istrunuti u zemlji, zar ne? Ali to bacanje cvijeća je na neki način naše posljednje zbogom, naš konačni oproštaj. Čini se kao da tek s tim završnim bacanjem cvijeća mi doista shvaćamo da više nikada nećemo vidjeti osobu čije smo tijelo položili u zemlju.
Nisam mogla gledati lijes, nisam imala snage za to nakon što sam tri sata stajala u hladnoj crkvi, primala plačljive izraze sućuti i promatrala samo taj smeđi ulašteni lijes jer je to bilo jedino na što mi je mogao pasti pogled. Nisam tada htjela plakati. Ne volim plakati u javnosti. Oduvijek mi se činilo besmislenim. Kao da bi te par kapljica na licu u očima drugih ljudi ikada moglo učiniti čovječnijim. Više mi se sviđalo plakanje u osami. Tako sam barem znala da je iskreno.
Posljednja sam došla na red s bacanjem crvene ruže. Umjesto gledanja lijesa, podigla sam pogled prema nebu. Nisam zaplakala. Ni tada, niti ću ikada. Samo sam se nasmijala jer sam znala – mojoj strini je dobro, s Bogom je.
I samo tako, više nisam lutala. Ponovno sam pronašla dom.
Drugi to ne razumiju. Nisu razumjeli moj osmijeh. Nisu razumjeli nedostatak mojih suza na sprovodu. I kad sam ušla u svoj prazan stan, u osamu, zaplakala sam zbog njih. Zaplakala sam jer ne razumiju, zaplakala sam jer ne znaju. Jer ne vjeruju.
Što sam htjela reći početnom misli o tome kako su čudni putevi Gospodnji? Htjela sam reći to da mi ne možemo osuđivati živote koje vode drugi ljudi jer to nisu naši životi, to nisu naši putovi. Tko smo mi da preispitujemo život, da preispitujemo put koji je Bog namijenio za ovog ili onog čovjeka? Sve što Bog stavi u naše živote, bilo dobro ili loše, stavljeno je s razlogom. Stavljeno je kako bismo narasli, kako bismo došli Njemu. Svi naši putovi uvijek su i uvijek će voditi samo Bogu. Nitko ne luta vječno. Nitko niti ne može lutati vječno. Prije ili kasnije svi se mi moramo vratiti svom Ocu.
Ovo je napisano za sve one koji lutaju, koji se još uvijek traže. I drago mi je što mi se baš takvi javite, nikada mi ne biste mogli „smetati“. Samo bih ponekad voljela da mi Bog ne vjeruje toliko, ponekad sam i sama izgubljena u savjetima koje vam dajem. Sva sreća pa uvijek kažem da imam vjerojatno najboljeg anđela čuvara na svijetu, taj se doista namučio. 🙂
jerkovic.monika@gmail.com

Zašto Bog šuti?

IMG_0315

Mir i dobro svima! 🙂

Dugo nisam pisala. Nije to bilo zbog nedostatka vremena, mnoštva obaveza pa čak niti zbog lijenosti. Nisam pisala jer sam se bojala onoga što ću napisati, bojala sam se suočiti s istinom. Znala sam da ako svoje misli napišem, sve o čemu razmišljam naglo će postati stvarnost, ono što ću napisati postat će stvarno, više se neće nalaziti samo u mojoj glavi. Ponekad postoji stvarnost s kojom se nije lako suočiti.

Kažu mi da u posljednje vrijeme samo šutim. Što je za mene, koja sam uvijek vedra, nasmijana, brbljava, direktna i otvorena posve atipično ponašanje. Govore mi da Monika koju poznaju nikada ne bi prešutjela dobru kritiku ili zabadanje nosa tamo gdje mu nije mjesto. Pitaju me jesam li možda bolesna, slomljenog srca ili pak u depresiji. Pošto nisam znala što bih im odgovorila, nastavila sam šutjeti.

Nisam bolesna, slomljenog srca (još uvijek mačke lutalice u mojoj ulici imaju zanimljiviji ljubavni život od mene, ne brinite), a još manje sam u depresiji. Nakon što sam nekoliko dana razmišljala o postavljenim mi pitanjima, shvatila sam da sam ustvari… Tužna.

Nikada prije nisam bila ovako duboko i istinski tužna. Zanimljivo je što nisam tužna zbog nekih općenitih razloga, već možda čak i pomalo smiješnog razloga. Zaključila sam da sam tužna samo zato što sam odrasla. Negdje u procesu pisanja ove kolumne, svakodnevne ustrajne molitve i odlazaka na Framu, mala Monika je odrasla. Mnogi će sarkastično reći da je bilo i vrijeme, da već imam dvadeset i kusur godina, da sam do sad već trebala postati ozbiljnija. Činjenica je takva da nisam.

Odgađala sam odrastanje koliko god je to bilo moguće, htjela sam da mi se i dalje lako oprašta za počinjene cirkuse, ali sada… Shvaćam što znači preuzimati odgovornost za svoja djela, što znači brinuti se o drugima, što znači dijeliti novac za režije, hranu i onda ako ti nešto ostane za ostale sitnice. Godinama sam odbijala postati tako ozbiljna, poput svojih roditelja. Nikada mi se nije sviđao svijet odraslih. Činilo mi se da odrasli nemaju vremena ni za što, a kamoli tek za ležeran smijeh u kojemu sam ja do sada svaki dan uživala. Odrasli uvijek negdje žure, glava im je uvijek okupirana stotinama misli… Teško se suočiti sa stvarnošću u kojoj sam sada i ja jedna od tih odraslih ljudi.

Malo je reći da mi se život drastično promijenio otkad sam odrasla. Dan mi sada započinje brigom oko toga da mi je stan uvijek čist, a ne kuhanjem kave. Odjeća mi više ne stoji u mašini još satima nakon što bi se oprala, već sada znam točno vrijeme u kojem će pranje odjeće biti gotovo i čim čujem zvuk da je mašina obavila svoje, skačem do kupaonice i vadim veš. Sada kuham kao kakva profesionalna kuharica, nema više juha iz vrećica. A gdje su tek osobnije, karakterne stvari…

Tako sam ustvari i shvatila da sam odrasla, kad sam prvi put u životu prešutjela dobru kritiku. Ostali koji su se tada nalazili u mom društvu kao da su samo čekali trenutak u kojemu ću se ja ubaciti sa svojim komentarima, ali ja nisam rekla apsolutno ništa. Nisam se čak niti nasmijala ili teatralno coknula jezikom, kako sam to obično znala činiti. Lice mi je ostalo posve nepromijenjeno, tijelo mi nije pokazivalo nikakvu reakciju.

Prije ne bih šutjela. Prije bih bezumno rešetala svojim riječima. Sada sam pažljivija s njima. Moji razgovori su sada… Na neki način mudro odabrani. Još uvijek mi se teško naviknuti na taj novi dio moje osobnosti.

Šutnja uopće nije tako loša, kako sam prije mislila. Štošta možeš naučiti iz nje, mnogo toga što bi propustio onda kada govoriš u šutnji jasnije vidiš. Primjerice, naučiš se promatrati ljude oko sebe. Kad ih ugledaš, već znaš kakvo im je raspoloženje. Naučiš se fokusirati na ton kojim izgovaraju svoje riječi, naučiš razlikovati istinu od laži. I jednostavno ih bolje upoznaš.

Prije sam znala zabadati nos u sve i svašta, uvijek sam bila koncentrirana isključivo na sebe. Mnogo toga što bi mi drugi govorili uopće ne bih niti čula. Ili bih pak sve pogrešno shvatila. U šutnji spoznaš sve one sitnice koje su ti prije promicale ispred zdravih očiju. Recimo, shvatiš da osobe koje si mislio da poznaješ ustvari uopće ne poznaješ. Smiješno je što sam prije toliko molila za to da bolje upoznam ljude, da ih istinski naučim voljeti i poštovati, a sada shvaćam da je cijela tajna bila upravo u šutnji. Toliko mnogo sati provedenih u molitvi za toliko jednostavnu spoznaju. Tko bi rekao, zar ne?

Prošli tjedan jedna me gospođa, koja redovito čita moju kolumnu od samog početka, nakon završetka Svete mise pitala… Monika, kako si uspjela? Nije mi bilo jasno o čemu govori pa sam je pitala kako sam uspjela u čemu? Pitala me kako sam uspjela postati ponizna. Šokirala sam se. Nisam znala što bih mislila, a kamoli tek odgovorila na to pitanje. Ponukana mojom šutnjom, gospođa mi je stisnula ruku i rekla… To je zbog svih onih molitava koje si uputila.

Iskreno govoreći, davnih dana sam odustala od poniznosti. Kako sam ja to gledala, činilo se nemogućim da ću sa svojim brbljavim jezikom ikada postati ponizna. Zato sam odlučila moliti za druge stvari, kao primjerice da naučim kontrolirati svoj jezik. Poniznost sam tada prihvatila kao nešto na što se ti sam odlučuješ, a ne kao nešto što samo tako, preko noći, možeš postati.

Ali činjenicu da su drugi moju šutnju protumačili kao poniznost… Isprva nisam mogla vjerovati da bi to doista moglo biti tako. Cijeli prošli tjedan pitala sam se bi li to mogla biti istina. Sve dok se nisam našla u situaciji koja bi me u prošlosti lako razljutila i razvezala moj jezik iz kojega bi izašlo sto cirkusa i uvreda. Čak se ni u toj situaciji nisam našla prozvanom, svaku upućenu mi provokaciju podnijela sam šutke. A nakon što mi se osoba koja me provocirala ispričala, istog sam joj trenutka oprostila. Rekla sam… Nema veze, znam da si samo imala loš dan. I to sam stvarno mislila.

Nikada prije nisam toliko brzo nekome nešto oprostila, pogotovo ne tako direktne provokacije. Iako bih u očima drugih „oprostila toj osobi“, znala sam da u svojoj duši nisam oprostila. U svojoj bih duši zamjerala. To zamjeranje bi mi stvaralo ljutnju. A ljutnja bi me na koncu udaljila od te osobe. Ali ne i ovaj put. Ovaj put doista sam oprostila, bez ikakvog zamjeranja. U mojoj duši vlada mir. I taj mir mi je nepoznat. Mislim da ga se pomalo čak i bojim. Ljudski je bojati se svega što ne poznaješ, što ti je strano.

Ljutnju, zamjeranje, vrijeđanje… To poznajem. Pa bi mi poslije bilo žao. Plakala bih. Ispovijedila bih se. I idući put pokušala bih biti bolja. Ali sada mi je čudno ne biti ljuta, ne osjećati se prozvanom, ne uvrijediti se, ne pokušati povrijediti onoga koji je mene povrijedio… Čudno mi je razumjeti druge. Čudno mi je razumjeti njihove postupke. Čudno mi je suosjećati s njima. Čudno mi je voljeti ih bez ikakve namjere osim one da smo svi djeca Božja.

Tužna sam jer sam odrasla. Ali zahvalna sam što me to odrastanje promijenilo na bolje. Zbog toga sam sretna i ispunjena.

I pitam se… Može li sve gore napisano biti razlog zbog kojega Bog šuti onda kada mi pričamo s Njim?

Mislim da Bog šuti samo zato što nas želi čuti, jasno i glasno, posve usredotočeno na naše riječi. Mislim da tada, dok Mu se mi obraćamo, želi čuti svaku našu riječ, ton glasa kojim te riječi izgovaramo, istinu koja tada izlazi iz naših srdaca.

I prisjećam se sebe i svojih molitava, svojih razgovora s Bogom… Koliko je tu bilo šetnji koje smo zajedno proveli, koliko noći u kojima smo pričali prije spavanja, koliko suza koje nitko osim Njega ne bi mogao obrisati… Sjećam se i kad sam u jednom tekstu napisala da je nemoguće promijeniti svoj život preko noći. Zatim se prisjećam kako sam ja najprije naučila voljeti samu sebe, prihvaćati svoje mane… Da bi sada sve te mane nekako nestale, a zamijenile ih vrline.

Mislim da je upravo u tome tajna promjene. Ne fokusirati se na ono što želiš promijeniti, već biti zahvalan što si upravo takav kakav jesi. I negdje, u procesu te zahvalnosti, jednostavno se promijeniš.

Sjećam se koliko sam prije molila za poniznost. Ništa nisam željela više od toga. Shrvalo me kad sam shvatila da se to vjerojatno nikada neće dogoditi, da sam se umjesto toga silovito bacala u lažnu poniznost i zavaravala samu sebe. Pa sam onda odustala od toga i naučila se prihvaćati takvu kakva jesam. Naposljetku, ako me Bog volio takvu, tko sam onda ja da samu sebe ne volim?

I što se na koncu dogodilo? Postala sam ponizna bez da sam to uopće i shvatila. Najiskrenije, još uvijek ne znam što bih o tome svemu mislila. Čudi me što zapravo niti nemam neko posebno mišljenje o tome. Eto, dogodilo se to što se dogodilo i što sad? Mislila sam da će se nešto na meni drastično promijeniti kad postanem ponizna. Imala sam velika očekivanja od toga. Očekivala sam vatromet i boje i ne znam što sve ne.

Ali čini se da poniznost nije nešto što ti sam osjetiš unutar sebe ili vidiš na sebi. Ispada da poniznost na tebi mogu vidjeti jedino drugi. Mogu je vidjeti svi osim tebe.

Eto, tako sam ja odrasla. Naučila sam živjeti u šutnji. I dobila sam poniznost. Toliko mnogo darova… Još sam uspjela dovršiti svoju knjigu. Posao ipak nisam dobila, ali uopće ne sumnjam da će i to doći na red onda kada će za to biti vrijeme. Ako mene pitate, Božić mi je ove godine uranio. 🙂 Bogu hvala!

I hvala vama na vašim mailovima, riječima podrške, kritikama… Hvala vam što ste bili sa mnom na ovom putovanju. Tko zna što nas još očekuje.

Živa krunica je i službeno počela. Slobodno nam se pridružite. Ništa bez molitve, to je moje geslo. Želiš nešto? Moli i dat će ti se. Ako to ne dobiješ, vjeruj Ocu. Dobio bi da ti je koristilo. Ali ćeš zato, umjesto onoga što si mislio da ti treba, dobiti nešto još bolje, nešto što ti je potrebnije.

Jedino što me držalo tijekom mojih molitava bila je vjera u Boga, vjera u to da me Bog voli i da doista nikada nije protiv mene. Da sve što čini za mene, čini isključivo za moje dobro. A svaki put kad bih sumnjala, pored mene bi bili moj anđeo čuvar i Duh Sveti. Oni bi se svaki put uspješno pobrinuli da sumnje ne puste svoje korijene u mom srcu. U srcu u kojemu trebamo imati mjesto samo za Ljubav i ništa drugo osim za Ljubav.

Zato ovih dana, uz ono što molim u Živoj krunici, molim i ovo…

Oče, hvala Ti što me voliš onda kada to najmanje zaslužujem, zato što znaš da mi je upravo tada ljubav najpotrebnija. Hvala Ti na Duhu Svetom, Prosvjetitelju i Utješitelju. Hvala Ti na mom anđelu čuvaru koji je vjerojatno najbolji anđeo čuvar na cijelom svijetu jer je stvarno super i cool. Hvala Ti na Gospodinu Isusu Kristu koji je umro za moje grijehe. Hvala Ti što me cijelo Nebo svaki dan prati gdje god pođem. Hvala Ti na svemu što činiš za mene, na onome što vidim i na onome što ne vidim. Hvala Ti na svakoj nedaći jer me svaka nedaća samo još više približila Tebi. Hvala Ti na svim ljudima kojima sam okružena, pogotovo na mojim prijateljima i obitelji. I hvala Ti na ovom danu i mom životu. Molim Te, smiluj se svima koji su udaljeni od Tebe i podaj im mir. Tko im drugi osim Tebe, koji si Svemoguć, može pokazati što znači doista voljeti? Oče, volim Te.

Nemojte zaboraviti zahvaliti. 🙂 Također, na svakoj Svetoj misi na koju odem Tijelo Kristovo prikažem za jednu dušu u čistilištu, da dođe Bogu u Raj. Onda zahvalim i na tome, što sam došla na Svetu misu i uspjela prikazati Tijelo Kristovo za tu nepoznatu dušu. Činim to već mjesecima. Uvjerena sam da je i to djelomično razlog zbog kojega sam toliko blizu Bogu, kako me vi uvijek znate pitati kako sam uspjela doći do tog stupnja vjere u kojemu sam uvijek radosna i optimistična. 🙂

Kaže se da duše u čistilištu mnogo mole za nas. Nastojte ih ne zanemariti. Ubrzo će početi zornice. To je mnogo duša kojima možete pomoći svojim prikazivanjem Svetih misa. Ne sumnjam da ćete zauzvrat dobiti velike milosti. Samo budite ustrajni.

Vjerujte u vjernost Ljubavi,

jerkovic.monika@gmail.com

Velik je Gospodin u svojoj ljubavi

Lord

Mir i dobro svima! 🙂

Prošlu nedjelju Frama Siget proslavila je davanje obećanja. Bila su to moja prva obećanja i samim time meni osobno veoma posebna. Toliko posebna da noć prije nisam uopće spavala. Ali poanta ovog teksta nije u opisivanju mo

g osobnog doživljaja tih obećanja. Poanta je u onome što se dogodilo iza kulisa, a što će mi pomoći pri objašnjavanju kako sam zavoljela samu sebe.

Odlučila sam izdvojiti događaj koji ću opisati jer mi je on trenutno najsvježiji u sjećanju. Istini za volju, mogla sam odabrati neki stariji, ali ovaj mi je došao kao naručen.

Dakle, obećanja. Gosti su bili okupljeni u prostoru crkve i jeli su. Bilo je čak i sokova, ali koliko se sjećam, mnogi ih nisu pili jer su najprije bili preslatki, a onda prerijetki. Moja malenkost i jedna od mojih bliskih prijateljica kružile smo prostorom u kojemu su bili okupljeni gosti te redom pozdravljale sve one koje smo poznavale, a redom upoznavale sve ostale. Drugima je to bilo čudno jer ruku na srce, stvarno je malo čudno kad ti priđe nepoznata djevojka s ispruženom rukom i osmijehom na licu, nastojeći se upoznati s tobom. Instinktivno se pitaš kakve su joj namjere, što želi od tebe. A kad te pita kako si, jesu li ti se obećanja i skeč svidjeli, uživaš li u hrani… Istoga trenutka zauzmeš obrambeni stav.

Nikada mi neće biti jasna takva ljudska zatvorenost samo zato što sam ja tijekom cijelog svog života oduvijek bila pristupačna i direktna. Ako bi me nešto zanimalo, ma koliko se čudno činilo, pitala bih. Ako bih nekoga htjela upoznati, prišla bih toj osobi i upoznala bih je. Moja usta ne poznaju pojam praznog hoda, a često se čini i da mi nedostaje onaj filter između mozga i njih. Svaki put kad imam što reći kažem jer smatram da je bolje govoriti nego li šutjeti. Ne tvrdim da su moja uvjerenja ispravna. Često nisu. Ne kaže se uzalud da je šutnja ponekad zlata vrijedna. I nije nam Bog uzalud darovao usta koja se mogu zatvoriti, a uši koje mogu slušati. No takva sam, kakva sam. Bile su potrebne godine da to prihvatim.

Vratimo se na onaj obrambeni stav. Jedna od mojih sestara framašica primijetila je komešanje kod okupljenih ljudi, a kad bi ona primijetila komešanje, srezala bi ga u korijenu. Zato se praktički torperdirala do mene i rekla mi da smirim svoje doživljaje.

Nisam se naljutila na nju. Ni tada, ni ikada. Postoji nešto u njezinoj osobnosti što istovremeno i volim, i ne volim, zbog čega je poštujem. Ali u tom sam trenutku shvatila koliko sam daleko dogurala, koliko sam se promijenila, koliko sam naučila voljeti samu sebe i prihvaćati se baš takvu kakva jesam.

Vidite, nisam bezveze napisala da mi nedostaje filter između mozga i usta. Prije, kad bi mi netko rekao da smirim svoje doživljaje, oštro bih se usprotivila i zauzela stav poput: „Zašto bih ja trebala smiriti svoje doživljaje? Što nije bilo u redu s mojim ponašanjem? Zašto se drugima moje ponašanje ne sviđa? Što sad drugi misle o meni? Hoće li ikada više pričati sa mnom?“ Zatim bih se počela opravdavati jer sam imala osjećaj da je ono što sam učinila bilo pogrešno, da se drugima više neću sviđati… Zapetljala bih se u misli o vlastitim pogreškama, zbog čega danima ne bih mogla funkcionirati normalno. Padala bih iz jednog cirkusa u drugi, od kojih bi me svaki zatočio poput živoga blata. Činilo se nemogućim pronaći izlaz iz toga.

Općenito se veoma teško iskobeljati iz kaveza vlastitih misli. A još je teže prihvatiti činjenicu da ono što mislimo o samima sebi često postaje ono što jesmo. Naše misli imaju moć, ali ne neku magičnu, već onu dubinsku – imaju moć nad nama. I zato, ako želite zavoljeti sami sebe, morate promijeniti svoj način razmišljanja.

Imamo dva načina gledanja na sve životne situacije: pozitivno i negativno. Naše misli su izvan toga, one nisu ni pozitivne, ni negativne. Neutralne su jer ih oblikuje isključivo naše promatranje onoga što se dogodilo. Ako mi odlučimo da će u našim mislima određena situacija biti negativna, ona će postati takva. Ako odlučimo da će biti pozitivna, postat će pozitivna.

Uzmimo kao primjer gore navedenu situaciju. Mogla sam misliti da je moje ponašanje bilo negativno, ali umjesto toga, odlučila sam misliti da je bilo pozitivno. Rekla sam sama sebi…

Okej, Monika. Drugi jednostavno ne mogu razumjeti tvoje ponašanje jer su različiti od tebe, nemaju slična razmišljanja, ne promatraju svijet jednakim očima kojima ga promatraš ti. Nije to ništa loše. Očigledno ćeš doista morati smiriti svoje doživljaje i dopustiti drugima da ti pokažu svoj način razmišljanja.

Zato sam se zahvalila svojoj prijateljici na izrečenoj mi kritici i s osmijehom na licu otišla dalje razgovarati s ljudima, ali ovaj put znatno mirnija i s manje doživljaja. Nisam se osjećala posramljeno, nisam mislila ništa loše o sebi, samo sam bila zahvalna što mi je prijateljica, potaknuta Duhom Svetim, pomogla da još bolje razumijem druge ljude.

Ima nešto u tome kad istinski zavolite sami sebe, a što vas odriješi od bilo kakve vrste opravdavanja. Shvatite da vi niste dužni ovisiti o mišljenjima drugih ljudi, da njihove misli nemaju moć nad vama jer to nisu vaše misli, to nisu vaši doživljaji.

A gdje je u tome svemu Bog? Odgovor je jednostavan. U svemu je.

Počnimo od toga da iskreno vjerujem kako u srcu u kojemu se nastanio Bog sve pršti od pozitive. Smatram nemogućim reći da vjerujem u Boga, a onda Mu vjerovati samo onda kada meni osobno to najbolje odgovara. Jer je vjera u Boga mnogo više od samog vjerovanja u Božje postojanje. To također sa sobom vuče i prikladnu dozu razumijevanja, možda bolje reći prihvaćanja drugih ljudi – a prihvaćanje zahtijeva nesebičnost. Kao primjerice, možda sam ja bila zadovoljna svojim ponašanjem jer se volim takvu kakva jesam, ali to ne znači da je moje ponašanje išlo na korist drugima. Zato se u igru uključuje Duh Sveti, Prosvjetitelj, koji nas nastoji vratiti na pravi put. Treba to znati prepoznati.

A nesebičnost u našim srcima rađa se iz ljubavi. Bog je ljubav. I kad se Ljubav nastani u nama, živimo onako kako se osjećamo. Kad se osjećamo voljeno, kad unutar nas sve izgara od ljubavi, naše promatranje onoga što se događa oko nas uvijek je pozitivno. Dakle, Bog je u svemu.

Svidjela mi se jedna propovijed u kojoj je svećenik rekao… Znat ćeš da vjeruješ u Boga tek onda kada svaka tvoja misao bude pozitivna. Tada nisam razumjela o čemu je govorio, ali sada razumijem.

Naravno, uz ovaj dio veže se i onaj u kojemu mi shvaćamo da smo vrijedni Božje ljubavi, da nas Bog već sada voli i da Mu mi samo moramo dopustiti da nas voli, da nam pokaže koliko možemo biti bolji od onoga što već jesmo. Kako sam već napisala, osobno sam bila zadovoljna svojim ponašanjem, ali Bog mi je pokazao da mogu bolje.

Ne postoji formula za dobar život ili što bolju vjeru u Boga. Kako god stvari okreneš, život će uvijek ići dalje, vjera će uvijek biti vjera, a Bog će uvijek biti Bog – s nama ili bez nas. Jedino na što mi imamo pravo su odluke. Mi možemo odlučiti kojim će cestama naš život krenuti, hoće li naše promatranje biti pozitivno ili negativno, hoćemo li vjerovati Bogu ili ne. Možemo odlučiti hoćemo li svaki dan nastojati biti bolja osoba od one koja smo bili jučer. Možemo odlučiti prepoznati naše nevolje i popraviti ih najbolje kako znamo.

Moja trenutna najveća životna nevolja je činjenica što još uvijek nemam posao. Odustala sam od fakulteta koji me nije zanimao kako bih se bavila pisanjem, zbog čega sam izazvala gnjev vlastite obitelji, a zgražanje svih ostalih ljudi u svom životu. Nikada nisam požalila zbog svoje odluke jer smatram da je život koji provedeš radeći ono što ne voliš uzalud potraćen život. Ali kako su godine prolazile, sve više su se počele javljati one najosnovnije životne potrebe. Kao primjerice, moram si platiti vozački. Ili, počela me zanimati teologija pa moram skupiti novce da si platim faks. A gdje je ono, želim ići na sva moguća framaška zbivanja, a za sva moguća framaška zbivanja potrebno je i dosta novca.

Bilo bi djetinjasto od mene očekivati da će mi novi fakultet platiti roditelji koji su mi već dali novce za jedan fakultet, a ja nezahvalno odustala od njega jer sam odlučila slijediti svoje snove. Ista se stvar dogodila i s novcem za vozački. Ili očekivati da će mi platiti sva moguća framaška zbivanja onda kada im je veći prioritet platiti režije ili napuniti frižider.

Ovo pišem isključivo kako biste shvatili da je većina onoga što nam se događa u životima posljedica naših odluka. Jer nije meni Bog kriv što sada nemam novce za vozački, faks ili framaška zbivanja. Sve je to posljedica mojih odluka, koje sam svjesno donijela. A kad imaš hrabrosti ući u samu srž svojih životnih nedaća, tada imaš i hrabrosti popraviti stvari. Ili, u ovom banalnom slučaju, ostaviti na nekoliko mjeseci pisanje svoje knjige po strani, a posvetiti se potrazi za poslom.

Vama se moj primjer možda čini smiješnim, možda mislite… Zašto mi je tako teško ostaviti pisanje i zaposliti se? Ima i gorih stvari u životu. Ovaj je primjer besmislen.

Ali opet, kad nešto toliko volite koliko ja volim pisanje, kad u nečemu toliko uživate, kad vas nešto toliko uveseljava, kad nešto u tolikoj mjeri postane dio vas, s tim odbijate činiti kompromise. Jednostavno ne možete zamisliti život u kojemu se na nekoliko mjeseci od toga morate odvojiti. I sama pomisao na to unutar vas stvara neizmjernu tugu. Gotovo kao da ostajete bez dijela tijela.

I tu se ponovno ukazuje vjera u Boga. Znam da će mi Bog na put staviti samo ono što je dobro za mene, što će mi koristiti. Možda ću nakon nekoliko mjeseci pauze konačno uspjeti dovršiti pisanje svoje knjige, na kojoj sam zapela. Optimistična sam oko potrage za poslom i znam da ću ga uspjeti pronaći, da će me Bog staviti ondje gdje ću Mu biti najpotrebnija. Svako moje promatranje ovoga je pozitivno jer sam tako odlučila. Tugu sam ostavila iza sebe jer je besmislena i ni na koji način mi ne koristi. Svaki ću dan zahvaljivati Bogu za ono što već imam jer znam da imam i previše.

Dodatak:

Ovaj sam tekst napisala prošlu srijedu. U subotu mi je poslano pitanje: „Kad će kolumna?“ Zanimljivo, ali od prošle srijede pa sve do danas doslovno nisam imala niti pet minuta za poslati ovaj tekst. I meni je to bilo nerazumljivo. No nisam se zamarala s tim jer sam znala da će tekst biti poslan onda kada treba biti poslan. Jednom kad dopustite Bogu da vas voli, prestanete imati kontrolu nad svojim životima. Umjesto toga, Bogu dopuštate da stvari u vašim životima postavi onako kako On hoće, počevši od običnog slanja teksta pa sve do većih životnih zbivanja.

Danas ujutro otvorila sam mail, kako bih konačno poslala tekst, i saznala da sam pronašla posao. 🙂 I onda se vi pitate gdje je Bog? 🙂

Želim zahvaliti svima koji su mi slali svoja svjedočanstva vezana uz prošli tekst. Drago mi je što su moje riječi mogle pomoći vašim sestrama, prijateljicama, rođakinjama… Nadam se da će i one jednako ustrajno moliti i uskoro pronaći ljubav svog života.

A onima kojima još uvijek nisam stigla odgovoriti na mail, ne brinite, javit ću se.

Živa krunica ubrzo počinje pa tko se želi prijaviti, dobrodošao je. U međuvremenu, dok Živa krunica ne počne, molim ovo…

Izbavi me, o Isuse,

Od želje da budem voljena, od želje da budem veličana, od želje da budem poštovana, od želje da budem slavljena, od želje da budem hvaljena, od želje da budem ispred drugih, od želje da me pitaju za savjet, od želje da me priznaju, od želje da budem poznata,

Od straha da budem ponižena, od straha da budem prezrena, od straha da trpim prijekore, od straha da budem oklevetana, od straha da budem zaboravljena, od straha da mi ne nanesu nepravdu, od straha da budem ismijana, od straha da budem osumnjičena.

Amen

Vjerujte u vjernost Ljubavi,

jerkovic.monika@gmail.com