Arhiva kategorije: I divljina će te pripitomiti…

11. I komandosi plaču i epilog

Zagreb, 10. srpnja 2013., srijeda

Slijedila su 2 prekrasna tjedna u kojima sam još više zavolio ovo mjesto. Nekoliko dana nakon što sam se vratio u Mazamari, nastava je završila pa su mnoga djeca otišla svojim kućama. U Aldei je ostalo nekoliko djece iz internata koja se nisu mogla vratiti svojim kućama jer ili žive daleko ili jer je Aldea jedini dom koji imaju. S dolaskom praznika, imali smo više vremena za druženje i svaki dan sam onim prašnjavim smrdljivim ulicama odlazio u Aldeu kako bih se družio s nasmijanim dječjim licima. Kada bih stigao u Aldeu, prvo bih u blagovaonici popio kavu i popričao sa časnama. Nakon toga bih otišao u dvorište, sjeo na klupu, uzeo nešto za čitati i čekao da se netko od djece pojavi i upita me kako ćemo danas provesti dan. Često smo odlazili na bazen ili do slapova, gledali filmove, igrali odbojku ili neku drugu njihovu domaću igru. Bilo je to vrijeme odmora i opuštanja i za djecu i za mene. Toliko smo se zbližili i sprijateljili da sam mislio kako nikad neću moći otići od njih. Pogotovo kad su mi zadnjih dana mojega boravka suznih očiju stalno govorili: »No te vayas!« (Nemoj ići!) ili su me ispitivali hoću li se ikada vratiti i kada će to biti. Neka djeca su me molila da ih povedem sa sobom. Svaka takva situacija dodatno je rastuživala moje ionako već tužno srce.

Večernji sati izgledali su manje-više isto: odlazak na farmu po jaja, istovar jaja i povratak u župu. Ako sam imao sreće, nekad je bilo vode i čak sam se mogao i istuširati prije mise. Nakon toga večera i druženje s fra Komadosom i njegovim prijateljom Jaimeom uz čašicu viskija. Iza večere je valjalo poći u ćeliju kako bih izbjegao susret s Rexom i njegovim kompanjonima.

Kad već spominjem Rexa, zaboravio sam vam ispričati jednu zgodu koja se dogodila na blagdan svetih Joakima i Ane koji se slave 26. srpnja. Gospodin Jaime, dugogodišnji prijatelj fra Komandosa koji je bio kod nas u posjeti, došao je na ideju da fra Komandosa iznenadimo za njegov imendan tako da se toga dana probudimo ranije i pod prozorom mu otpjevamo Las Mañanitas. Večer prije, na komad papira mi je napisao tekst kako bih do jutra stigao naučiti. Svanulo je jutro i netko mi je kucao na vrata. Bio je to Jaime. Prije nego sam mu otvorio, upitao sam jesu li los perrosi u kavezu. Kada je rekao da ih ne vidi, oprezno sam otvorio vrata i izašao na dvorište. Polako smo odšetali do Komadosove sobe i počeli pjevati. Tek smo započeli s pjesmom, a iz grmlja odjednom iskoči Rex! U panici sam se brzo okrenuo oko sebe, ispod stepenica ugledao spremište za metle i u sekundi uletio unutra i zatvorio za sobom vrata! Jaime, čovjek sa svojih 70 godina, poput dječarca se brzinom munje uzverao na ogradu stepenica, ali uzalud – bio je na dohvat Rexove njuške pa je počeo vikati: »Señor Senovio! Señor Senovio!« (Gospodine Senovio! Gospodine Senovio!), dozivajući Nidijinog oca koji je bio domar u župi kako bi obuzdao Rexa. Tad se iz fra Komandosove sobe začuo glasan smijeh. Doviknuo nam je da nam pas neće ništa. Ubrzo je došao i Senovio i također nam se stao smijati. Kad smo shvatili da Rex nije neprijateljski raspoložen (izgleda da se samo noću pretvara u zločestog »peseka«) izašao sam iz spremišta za metle, a Jaime se spustio s ograde. Kad smo došli do zraka, odlučili smo do kraja otpjevati Las Mañanitas i izvući Komadosa iz sobe. Buđenje mu se jako svidjelo. Ne znam točno je li mu smješnija bila ideja o buđenju uz pjesmu ili naše reakcije na bliski susret s Rexom. Uglavnom, proživljene traume su se isplatile jer smo uspjeli izmamiti osmijeh na Komandosovo lice.

Vrijeme mog odlaska opasno se približavalo. Svakim danom privrženost Mazamariju i Aldei bila je sve jača, a djeca su bila sve napetija zbog mog odlaska. Čak sam i u očima fra Komadosa uočio neku tugu i zabrinutost. Navikli smo jedan na drugoga i bio je sretan što je nekome toliko stalo do Aldee u koju je on ugradio cijeloga sebe. Nije samo da smo se slagali, on je u meni vidio svojega nasljednika. Nakon mog povratka iz Altalaye, češće i detaljnije mi je pričao o Aldei i o svemu onome što još u njoj treba napraviti i izgraditi. Zabrinuto je govorio kako ne zna hoće li se svi projekti ostvariti za njegova života, ali kada bi spominjao da bih ja mogao nastaviti tamo gdje je on stao, osmjehivao se. Uz to me stalno podsjećao kako sam na svom đakonskom ređenju obećao da ću se vratiti u Mazamari.

Stigao je i dan mog odlaska. Autobus je kretao iz Satipa u 8 sati navečer, a ja sam već ujutro spakirao torbe kako bih ostatak dana mogao provesti opraštajući se od Mazamarija, Aldee i dragih mi ljudi. Fra Komandos me prije podne vidio kako šećem dvorištem pa me pozvao k sebi u sobu. To je bilo prvi put da me on sâm pozvao da uđem u njegovu sobu. Otišao je do jednog ormarića i izvadio bijelu kuvertu u kojoj je bilo nekoliko tau lančića. Otvorio je kuvertu, izvadio jedan tau i počeo objašnjavati kako je načinjen od jednog posebnog drveta zvanog chonta, od kojeg ljudi u prašumi izrađuju vrhove za strelice i govorio kako to drvo ima svojstva poput željeza pa ga zato koriste za takve stvari. Kada mi je pokazivao taj tau, shvatio sam da je identičan onome kojeg je on stalno nosio oko vrata. Izgleda da mi je pokazivao svoje osobne zalihe. Dao mi je cijelu kuvertu, pogledao me u oči i nasmijao se. Osjećao sam se kao da mi je dao kovčeg pun blaga. I dan danas, 3 godine kasnije, nosim taj tau oko vrata. Opet sam izašao u dvorište, zapalio cigaretu i sjeo na stepenice koje vode u crkvu, iznad njegove sobe. Kada je izašao iz svoje sobe, stao je kraj mene i počeo pričati o vremenu, prirodi, Mazamariju… Nešto onako usput, samo da nešto priča. Zatim je zastao i ponovno mi spomenuo kako bih se trebao vratiti. Rekao sam da hoću i da sam ozbiljan glede toga. Zatim sam, ne razmišljajući, ustao i instinktivno ga zagrlio. Kad sam ga pustio, vidio sam mu suze u očima. S knedlom u grlu, promrmljao je kako je ručak gotov i otišao prema blagovaonici. Još malo sam ostao sjediti vani, a zatim sam otišao na ručak. Sjedili smo na uobičajenim mjestima i nismo puno pričali. Na ručku mi je rekao da će mi dati prospekte projekata koje planira dovršiti kako bi ih mogao prezentirati u Chicagu i skupiti neke donacije. Radilo se o
automehaničarskoj radionici i školi, centru za djecu s posebnim potrebama i sportskom centru.

Sunce je nemilosrdno pržilo, ali dan je ipak polako dolazio svom kraju. Poslijepodne sam iskoristio za odlazak do Aldee kako bih to posebno mjesto još jednom pohranio u svoje sjećanje i srce. Na povratku u župu, odlučio sam još jednom proći onom ulicom kojom sam toliko puta prolazio kada sam odlazio predavati u Aldeu. Opet one iste scene: izbjegavanje psećih izmeta, smrad ribarnice, preskakanje jaraka, zatvaranje očiju dok prolazi kamion kako mi prašina ne bi ušla u oči… Hodajući tako, shvatio sam koliko će mi sve to faliti i koliko mi se Mazamari uvukao pod kožu.

Tog dana uopće nisam puno pričao. Od jutra do večeri knedla mi je stalno bila u grlu i nikako je nisam mogao spustiti u želudac. Jednom sam čak morao otići do sobe jer su mi suze navrle na oči. Kad se bolje sjetim, bilo je to onda kada mi je fra Komandos dao one taue. Da… Nisam ostao vani i nisam odmah otišao na ručak, nego sam prvo morao otići do sobe. 1

Došla je večer. Iznenada, kao i uvijek. Te večeri nisam sjeo u Unimog i zaputio se grbavim i prašnjavim uličicama do farme po jaja. Te večeri nisam obukao habit i izašao u dvorište 15-ak minuta prije mise, zapalio, gledao zvijezde i razmišljao o životnim mudrostima. Te večeri samo sam vrtio film o protekla tri mjeseca.

 Stalno sam pogledavao na sat. Minute su mi ponovno postale važne. Ostalo je još kojih pola sata do mog polaska za Satipo, a mojih mališana nigdje. Šetao sam dvorištem, pa kroz crkvu, pa prošetao do ulice i stalno pogledavao u smjeru Aldee očekujući klince. Ništa mi nije bilo jasno. Pa rekli su mi da se žele oprostiti od mene prije nego odem i da me žele otpratiti na taksi koji me trebao voziti do Satipa na autobus za Limu! Crkva je bila prazna, ulicama su šetali ljudi, kao i svaku večer, a od mojih nigdje nikoga! Vrijeme je odmicalo i postajao sam sve nervozniji jer ću morati otići, a neću se stići oprostiti od svoje djece. Već je bilo prekasno da odem do Aldee jer sam znao da ako odem, neću moći brzo otići. Bilo je nekoliko minuta do početka mise, fra Komandos je sjedio u sakristiji na stolici iza vrata, kraj kazetofona s kojeg je puštao zvono i pjesme prije mise, kao i svakog dana. Kad sam ušao, gledao je u pod. Pozdravio sam ga i spustio torbe kraj vrata. Digao je pogled, odzdravio s kratkim: »Hola« (Zdravo) i nastavio gledati u pod. Ni ja nisam mogao pričati. Knedla je još bila u grlu, a kad sam ga vidio takvoga, orosile su mi se oči. Samo sam mu rekao da čekam djecu iz Aldee jer su rekla da se žele oprostiti od mene, ali da ih nema. Rekao je da je i njemu čudno kako još nikoga nema jer misa bi trebala početi svakoga časa, a djeca obično svake večeri dođu na misu. Nisam više mogao čekati, trebao sam krenuti. Rekao sam fra Komandosu da idem i pružio mu ruku. Stisnuo mi je šaku, pogledao me očima punih suza i brzo spustio pogled. Zamolio sam ga da me blagoslovi prije puta pa sam se sagnuo jer je još uvijek sjedio kraj kazetofona. Stavio mi je ruku na glavu i rekao: »Neka te Bog blagoslovi i neka te vrati! A sad bježi!« Uspravio sam se, zahvalio na blagoslovu i poljubio ga u čelo. Nije više dizao glavu. Stavio sam torbe na ramena i krenuo. Još jednom sam se okrenuo prije nego sam izašao iz sakristije i vidio ga da plače. Zaputio sam se prema taksiju, u nadi da ću ipak negdje čuti kako netko viče: »Teacher Pedro, teacher Pedro!« (Učitelju Petre, učitelju Petre!) No nije bilo nikoga. Došao sam do taksija, ubacio torbe u prtljažnik i sjeo na suvozačevo mjesto da se ne guram iza s ostalim putnicima jer sam, naravno, bio viši od svih. Stara bijela Toyota krenula je put Satipa, a moj Mazamari nestajao je u prašini iza auta jer je vozač, naravno, vozio kao divljak. Želudac mi se okretao, ali ne od vožnje, nego od oblaka prašine koji je gutao moj Mazamari i ceste koja me udaljavala od njega. U džepu sam napipao putovnicu i počeo je gužvati. Pomislih: »Da je nemam, mogao bih ostati ovdje.« No razum je ipak prevladao i spriječio me da postanem ilegalac bez putovnice u Peruu. Svakih par sekundi osvrtao sam se za sobom i svakim oblakom prašine bio sam sve dalje od mog Mazamarija. Ali ne i moje srce. Ono je ostalo tamo.

2

Epilog

Vjerujem da ste uočili ogromnu vremensku rupu od dvije i pol godine između predzadnjeg i zadnjeg poglavlja ovog putopisa. Bilo mi je teško dovršiti ovu priču i staviti proživljene trenutke i zadnja dva tjedna provedena u Mazamariju na papir, jer su sve ovo vrijeme živo skakutali u mom srcu i zahtijevali nastavak priče. No svi ti događaji polako su počeli izgledati apstraktno u mojim mislima, kao da se nisu stvarno dogodili, kao da je sve što sam proživio u Peruu bilo samo jedan jako lijep san. Stoga je ipak bilo potrebno staviti neke stvari crno na bijelo da ih se ne zaboravi i da se tako sačuva uspomena na njih. Pretpostavljam da ste se zapitali zašto nije bilo oproštaja s djecom s kojom sam proživio mnoge lijepe trenutke u Mazamariju. Dogodio se nesporazum. Naime, djeca su pripremala oproštajku u Aldei, a ja sam bio uvjeren da su rekla da će doći do crkve. Tako da smo jedni druge željno iščekivali na kilometar udaljenosti. I nismo se dočekali… Bilo mi je jako krivo zbog toga, ali sam u jednom trenutku pomislio da je možda i bolje tako, jer su
oproštaji uvijek teški, a ovako sam bio pošteđen dodatnih grčeva u želucu i suza na licu. Sigurno vam nije promakla ni »In memoriam« stranica. Da, fra Komandos je preminuo one iste godine koje sam ja otišao, na sam Božić 2010., u bolnici u Španjolskoj. Nakon što sam otišao iz Mazamarija, čuli smo se još nekoliko puta telefonom. Jednom kad je još uvijek bio u Mazamariju, a zatim kad je do mene došla vijest da mu se zdravlje naglo pogoršalo i da je otišao u Španjolsku na liječenje. Nazvao sam ga par puta dok je bio u bolnici, a u našem zadnjem razgovoru više nije mogao razgovijetno pričati pa sam ga teško razumio. Razabrao sam svega par riječi, iz kojih sam zaključio da mi je htio poručiti ono što mi je pričao i na mom odlasku: da se vratim u Mazamari i nastavim tamo gdje je on stao. Zasigurno je taj Božić 2010. godine bio jedan od najtužnijih u povijesti Mazamarija. Kad sam čuo da je Komandos preminuo, nazvao sam Aldeu i u glasu s druge strane žice čuo izgubljenost, napuštenost i tugu. Otišao je velik čovjek koji je nesebičnim darivanjem ugradio cijeloga sebe u Mazamari i u srca tolike djece kojoj je pružio dom i sigurnost. Tako da je bio red da se njegovo kremirano tijelo premjesti tamo gdje je i cijeloga života izgaralo. Urna je svečano dočekana u Mazamariju i pohranjena u kapelu Aldee, gdje joj je i mjesto.
Sjećanje na fra Komandosa i dalje je živo. Imao sam prilike posjetiti Mazamari u ljeto 2012. godine. Bez njega, u Mazamariju se osjeća jedna velika praznina. Radovi su stali, projekti su još uvijek samo na papiru i čekaju bolje dane. No usprkos svemu, Aldeom još uvijek odzvanjaju njegove riječi: »Continúen con la obra… yo no los abandonaré!« (Nastavite
s radom… Ja vas neću napustiti!)

2

Iz albuma sjećanja…

Riječ autora

Nadam se da je ovaj putopis uspio u svojoj nakani da vam približi život u peruanskoj Amazoni, njegove radosti i teškoće, probleme i nastojanja. Ja sam tamo proveo tri mjeseca koja su promijenila moj život i poglede na svijet i Boga. Uranjajući u jednostavnost, vraćajući se prirodi i divljini, srce postaje pitomije, disanje lakše, misli slobodnije, a duša kao da je bliže svom iskonu: Stvoritelju. I ne preostaje ništa drugo nego diviti se, upijati okolinu i dopustiti onom što te okružuje da te ispunja i oblikuje. U čovjeku se tada događa jedan paradoks gdje jednostavnije postaje složenije, a ono što je do sada bilo ružno i neprivlačno, oku i srcu postaje ugoda i ljepota. Nešto kao što je doživio i sv. Franjo Asiški kada je u susretu s gubavcem prepoznao Stvoritelja, kada mu se sve ono što mu je predstavljalo gnušanje pretvorilo u slast. Gospodin se ponekad nalazi tamo gdje ga najmanje očekujemo, a kada ga prepoznamo, tada činimo ono što i onaj sretni nalaznik dragocjenog bisera iz evanđelja koji prodaje sve što ima i kupuje njivu gdje je zakopan biser (usp. Mt 13, 44). Bilo to u egzotičnim krajevima Amazone ili pak u svakodnevici, »među loncima« kako je to govorila Mala Terezija, isplati se prodati sve i poći za Isusom, ma gdje god to bilo. Doživjeti taj paradoks i prepustiti se Gospodinu neprocjenjivo je blago. Tako sam i ja dopustio da me divljina pripitomi i da mi jednostavnost zakomplicira život. To je duhovni uspon koji se svakako isplati. No uz sve ono duhovno i osjećajno, uz rad na samome sebi i prilagođavanje na drugu kulturu i klimu, postao sam svjestan da cigle, cement i dobra volja ne padaju s neba. Za ostvarenje projekata koji bi bili od velike pomoći
za budućnost ove djece potrebno je puno rada, vremena, odricanja, strpljenja, talenata, nesebičnog darivanja, ali i novca. Kada se ima svega toga, tada nema problema, ali najčešće nedostaje ovog zadnjeg, osobito u siromašnim zakucima Zemlje. Prisjetimo se samo ne tako davnih trenutaka iz naše povijesti kada smo zazivali Božji blagoslov na svakog stranca koji je otvorio ruku i dao nam dio sebe u trenucima kad smo proživljavali napuštenost i siromaštvo. Božjih siromaha ima i bit će ih uvijek, ali nikada ne znamo na kojoj strani ćemo se mi naći: onoga koji daje ili onoga koji prosi. Stoga razvijajmo zajedno jedan bolji svijet, svijet u kojem će se neprestano pružati ruke što u znak primanja što u znak darivanja. Samo pazimo na jedno: da ni jedna ruka ne ostane prazna…

O autoru

fra Petar HorvatFra Petar Horvat rođen je 4. srpnja 1983. u Koprivnici, kao drugi sin Želimira i Anđele r. Colar, uz starijeg brata Tomislava. Nakon 2. razreda osnovne škole s obitelji se preselio u Čakovec gdje su započeli graditi obiteljsku kuću. U Čakovcu je završio i osnovnu školu. Bio je aktivan član novonastale čakovečke župe sv. Antuna Padovanskog kao ministrant. U župi je također pomagao oko svega što je zatrebalo. Uz to, bio je i aktivan član Franjevačke mladeži. U Čakovcu je završio i srednju tehničku školu sa stečenim zanimanjem tehničara za mehatroniku te je kasnije upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Tijekom prve godine studija odlučio se odazvati pozivu za franjevca – svećenika koji je nosio u sebi još otkad je bio dječak te se pridružio Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Sv. Ćirila i Metoda. Formaciju je započeo 2003. godine kao postulant u Samoboru. Sljedeće godine započeo je s novicijatom u svetištu Majke Božje Trsatske u Rijeci, a nakon završene godine novicijata i polaganja prvih privremenih zavjeta, upisuje Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i nastavlja formaciju u privremenim zavjetima. Nakon završene treće godine studija, odlukom poglavara odlazi studirati na Catholic Theological Union u Chicago (IL), USA, gdje nastavlja teološki studij. Tamo ujedno polaže i svoje doživotne redovničke zavjete 2009. godine u hrvatskoj župi Presvetog Srca Isusova na jugu Chicaga. Fra Petar je nakon toga izrazio želju da pastoralni rad u trajanju od tri mjeseca koji je zahtijevao program studija provede u apostolskom vikarijatu San Ramón, Peru, na službi biskupa fra Gerarda Žerdina. Provincijal fra Željko Železnjak odobrio mu je molbu, a fra Gerard izrazio dobrodošlicu. Kao mjesto služenja dodijeljena mu je škola Aldea del Niño »Beato Junípero Serra« u Mazamariju, gdje je srednjoškolcima predavao engleski jezik. Uz to je bio i na službi fra Joaquín Ferreru, župniku Mazamarija. Budući da mu se studij približavao kraju te mu je preostao još samo jedan semestar do diplome, fra Petar je izrazio želju da svoje đakonsko ređenje ima u Peruu. Na njegovu veliku radost, molba mu je odobrena te je 11. srpnja 2010. godine zaređen za đakona u školskoj kapelici Aldee u Mazamariju. Nakon završene pastoralne prakse, vratio se u Chicago gdje je nastavio đakonski praktikum i dovršio studij. Koncem 2010. godine vratio se u Hrvatsku. Namješten je u župu Uzvišenja Svetog Križa, Zagreb – Siget, gdje je ostao na službi i nakon svećeničkog ređenja. Za svećenika je zaređen u lipnju 2011. godine u Zagrebačkoj katedrali. Nakon svećeničkog ređenja podnio je molbu upravi Provincije za povratak u misije u Peru.

10. Krsna voda u šalici za kavu

Mazamari, 8. kolovoza 2010., nedjelja

Dugo nisam ništa pisao… Jednostavno nije bilo vremena. Zadnju rečenicu napisao sam prije 2 tjedna, kad sam se vratio iz Atalaye u moj Mazamari. Ova 2 tjedna provedena u Mazamariju bila su intenzivnija od svega ostalog vremena provedenog u Peruu. Iako nije bilo nastave, bilo je dosta aktivnosti. No o tome nešto kasnije. Idemo sada u Atalayu.

 Dakle oko 5 sati ujutro ukrcali smo se u kombi i krenuli za Puerto Ocopu, gdje nas je na rijeci Tambo čekala barka koja nas je trebala odvesti do Atalaye. Barka je zapravo čamac širok 1,5 metar i dug kojih 10 metara. Svaki pokret na barci zaljulja je, tako da većinu puta treba mirno sjediti na svom mjestu. Čamac ima pogon od dva motora snage 40 konja, što je sasvim dovoljno za borbu protiv riječnih struja i vrtloga. Naš kapetan bio je domaći čovjekniz Atalaye koji očito dobro poznaje Rio Tambo i njezine manire, jer nas je sretno doveo do odredišta. Uz Hrvate, na barci su bile i dvije volonterke iz Španjolske koje su htjele vidjeti Atalayu pa su iskoristile prigodu i pošle s nama. S nama je bio i padre Curro, župnik atalayski te sjemeništarac Fabio iz redova karizmatika. Nakon doručka u luci, ukrcali smo se u barku i krenuli. Za doručkom sam iskoristio priliku i malo popričao s p. Currom, župnikom atalayskim. Pitao sam ga bih li mogao ostati nekoliko dana u Atalayi i ima li možda tamo kakvog posla za mene. Bilo mu je drago što želim provesti par dana u njegovoj župi te mi je rekao da ću imati neka krštenja. Pitao sam i fra Gerarda za blagoslov. Dobio sam dozvolu da ostanem u Atalayi kako bih bolje upoznao i ovaj dublji dio prašume. Pred nama je bilo 7 sati plovidbe. Zauzeli smo svoja mjesta i krenuli nizvodno. Kad sam čuo da ćemo putovati 7 sati, prvo sam naumio nastaviti pisati ovaj putopis i tako ubiti vrijeme, no čim smo krenuli zabuljio sam se u blatnjavu rijeku, zelene šume i plavo nebo i većinu vremena proveo tako. Prvo sam se udobno smjestio ispod plastične nadstrešnice u prednjem djelu barke i uživao u povjetarcu, no nakon sat vremena p. Curro, koji je bio na pramcu kako bi upozoravao kapetana (koji je sjedio iza, uz 80 konjića) na nadolazeće granje koje je plutalo po rijeci, pozvao me na pramac da popričamo i zapalimo cigaretu. Bila je to dobra ideja jer su se samo nekoliko metara iza mene nalazile bačve s gorivom pa pušenje kraj njih ne bi bilo pametno. Otišao sam na pramac i uživao u još boljem pogledu. Ostali fratri također su uživali u ljepotama netaknute prirode, a neke je pak oborio san. Na našem proputovanju trebalo je zaustaviti se na dva mjesta između Puerto Ocope i Atalaye. Radi se o takozvanim kontrolama koje su uvedene radi suzbijanja terorizma. Nisu to neke vojne baze, već kućice s peruanskom zastavom i s po jednim naoružanim Peruancem u njima. Prije polaska iz Puerto Ocope, svi na barci su morali dati svoje podatke našem kapetanu koji je na svakoj kontroli morao pokazati te podatke. Upitao sam što bi se dogodilo kada bi samo projurili kraj kontrole, bez stajanja. Kažu da bi najvjerojatnije pucali na nas. Kad se stane na kontroli, do barke odmah dojuri grupa žena i djece s košarama. Prodaju neke ribe i voće. Kako je kokos bilo jedino voće koje sam prepoznao, odlučio sam u njemu potražiti osvježenje. Uz to, vodom iz kokosa sam se namazao po vratu, licu i rukama jer mi je jednom netko rekao da voda iz kokosa može poslužiti kao krema za zaštitu od sunca. Kada sam se počeo umivati u kokosu, jedna me žena samo gledala i pucala od smijeha. Sigurno je mislila da me udarilo sunce u glavu, a ja sam na trenutak posumnjao u uspješnost svog novootkrivenog recepta. No budući da Peruanci nemaju bojazni da će izgorjeti na suncu, pomislio sam da se ne razumije u kreme za sunčanje i nastavio se umivati vodom iz kokosa. Nastavili smo s putovanjem. Tijekom plovidbe smo prolazili kraj mnoštva malih naselja uz rijeku. Pozorno sam gledao sve što se miče jer su mi rekli da se tu i tamo, vrlo rijetko, može vidjeti i pokoji majmun, papiga ili krokodil. No vidio sam samo neke ptice i ljude na svojim čamcima ili splavovima. Na nekoliko mjesta naletjeli smo na skladište porušenih drva, a tu i tamo je rijekom plovio koji trupac.

Život u prašumi vrlo je uzbudljiv i sasvim obične radnje poput ručanja mogu se pretvoriti u pravu avanturu. Na putu od Puerto Ocope do Atalaye nije baš previše pametno zaustavljati se nigdje osim na sigurnosnim punktovima, tako da se ne objeduje na obali nego na barci, za vrijeme plovidbe. Prije polaska iz Mazamarija, fra Komandos nam je dao vreću punu peciva iz Aldeine pekare, a sa sobom smo ponijeli i konzerve tune koje smo planirali jesti po  putu. Kad smo kolektivno ogladnjeli, izvadili smo peciva, konzerve i plastične vilice. Ja sam bio na pramcu s padre Currom, a ostali iza, ispod tende. Kad sam otvorio konzervu i plastičnom vilicom izvadio komadić tune, sadržaj s vilice odletio je niz vjetar koji je stvaralo 80 konjića koji su gonili barku niz rijeku.1 2 3 45 6

U početku mi nije bilo jasno gdje je nestala tuna s moje vilice, no uskoro sam shvatio: kad sam pogledao iza sebe, svi su gadljivo brisali svoja lica i čistili naočale. Brzo sam im okrenuo leđa kako ne bi posumnjali da sam ja glavni krivac za leteću tunu. U Atalayu smo stigli u poslijepodnevnim satima. Putovanje od 7 sati meni se činilo kao sat vremena. Na ulazu u Atalayu morali smo staviti pojaseve za spašavanje. Pretpostavljam da je razlog toga isti kao i onaj za vezanje pojaseva
u taksiju na ulazu u Satipo. Kad ploviš barkom koju goni 80 konjića, povjetarac je bolji od bilo kojeg klima uređaja. No čim smo počeli usporavati kako bi uplovili u luku, u sekundi sam bio sav mokar od znoja, ali i lagane kišice koja nas je dočekala u Atalayi. Bila je to ona prava prašumska klima koja se može vidjeti u filmovima. Iskrcali smo se iz barke, ukrcali u moto-taksi i otišli do župne kuće. Atalaya je nešto slično Satipu. Veća od Mazamarija, asfaltirana i uređenija. Na putu do župe sreo sam i nekoliko gringosa. Naime, Atalaya je jedno od stajališta za turističke plovidbe rijekom Ucayali. Rijeka Tambo (kojom smo došli iz Puerto Ocope) s rijekom Urubambom čini rijeku Ucayali koja je jedan od najvećih pritoka Amazone. Ono što me impresioniralo u Atalayi jest neki neopisiv spokoj. Iako je puno veća i prometnija od Mazamarija, zrak je prožet mirnoćom i spokojem. Kad prolaziš ulicama, imaš osjećaj da ti se svi smješkaju i izražavaju ti dobrodošlicu. Kažu da je što dublje ideš u prašumu taj spokoj veći i ljudi su opušteniji i više prijateljski raspoloženi. Ugođaj je bio vrlo domaći. Kad smo došli u župnu kuću, prvo što nam je svima zapelo za oko bila je hrpa malih psića starih nekoliko tjedana. Bilo ih je petnaest. Ono što je zanimljivo jest to da su svi štenci iste kujice. Bila je to prava mala hrpa slatkih dlakavih kuglica. Dobili smo svoje sobe te smo se nakon kratkog predaha moto-taksijima zaputili prema sveučilištu Nopoki
udaljenom 10-ak minuta moto-taksijem ili 40-ak minuta pješice od župne kuće. Nešto više o sveučilištu Nopoki: ne znam baš sve točno od početka i točne podatke, no ono što znam jest to da je naš fra Gerard otac i majka tog sveučilišta. Od ideje, osnutka i arhitektonskih radova do daljnjeg uzdržavanja i ostvarivanja projekata koji se tamo planiraju. Za sve je zaslužan fra Gerard. Budući da je u Atalayi dugi niz godina bio župnik, prirasla mu je srcu i sav se predao oživljavanju tog mjesta. Iako je sada biskup i odgovoran za puno šire amazonsko područje, najviše vremena provodi u svojoj Atalayi budući da je sveučilište još uvijek u izgradnji. Potpuno ga razumijem. Kad ti jedno mjesto uđe pod kožu, teško se toga riješiti. Tako je i meni s mojim Mazamarijem, o kojem sam često razmišljao za vrijeme svog boravka u Atalayi. Ah da, trebao bih pisati o Nopokiju, a ne Mazamariju. Oprostite, opet su mi odlutale misli. Nopoki je ogromno zemljište na rubu Atalaye na kojem se nalaze učionice, spavaonice, radionice, farme i jedan ogroman suncobran za plažu načinjen od slame, a služi kao blagovaonica. Na tom sveučilištu studiraju budući osnovnoškolski učitelji koji će se nakon studija razići po svojim zajednicama duboko u prašumi i podučavati djecu. Nopoki je zaista posebno mjesto koje odiše mirom i veseljem i obiteljskim i radnim ozračjem. S obzirom na to da je projekt osmišljen za studente iz udaljenih i siromašnih sredina, ne trebaju plaćati studij, no zato rade na farmama i poljima kako bi se sami uzdržavali. Zanimljivo je vidjeti žar i požrtvovnost s kojom studenti obavljaju svoje poslove. Gotovo svi koji su u Nopokiju nemaju novaca da studiraju na sveučilištima koja treba plaćati. Zato svojim radom i privrženošću izražavaju zahvalnost što im je uopće omogućeno da studiraju. Problem je što je u Peruu još uvijek prisutno snažno patrijarhalno društvo, tako da se rijetko kojim djevojkama omogućava da studiraju. To se vidi i u omjeru studenata i studentica i u Nopokiju. No vjerujem da će i to jednog dana doći na svoje. Razlog zašto smo uopće išli u Atalayu je jedan velik događaj. Naime, kad je moj provincijal fra Željko prije tri godine bio u službenoj posjeti naših fratara u Peruu, posjetio je i Atalayu i položio kamen temeljac za sveučilište Nopoki. Sad je taj kamen postao pravo malo naselje. Uz to, ime jednog kompleksa u kojem se nalaze dvije učionice je Croacia, jer je izgrađen dobrotom hrvatskih franjevačkih župa. Moram priznati da je lijepo vidjeti hrvatsko ime ovako daleko od Hrvatske. Kada se prikuplja novac za misije po našim župama, stvarno vam mogu reći da se novac dobro iskorištava za ono što je zaistapotrebno. Ono što je radila generacija misionara fra Gerarda kad su tek došli ovamo, stvarno je blagoslovljen i hvale vrijedan posao. Mnoga od ovih naselja (pa i moj Mazamari) bila su tek šuma s nekoliko kućica. Misionari u njima bili su veliki vizionari i ulagali su cijele sebe u nešto što će procvasti tek pod njihove stare dane. To je ono što ja zovem nesebičnim darivanjem i pouzdanjem u Duha Svetoga. Svaka im čast! To je sve što imam kazati o Nopokiju. Nastavljam s kronologijom. Te smo večeri posjetili Nopoki i razgledali modul Croacia koji smo sutradan imali blagosloviti. Nakon toga smo imali misu pod suncobranom odnosno u blagovaonici. Bila je to prva misa na kojoj sam služio kao đakon nakon ređenja. Pod misom je i kršteno četvero studenata. Zapamtio sam samo jedno ime: Fritz. Ni sam ne znam zašto. Misa je većinom bila na shipibo jeziku koji dominira područjem Atalaye odnosno dolinom rijeke Ucayali, za razliku od Mazamarija u kojem dominira jezik ashaninka. Fra Gerard se shipibo jezikom služi gotovo kao i hrvatskim. Shipibo je nezgodniji za izgovor od ashaninke jer sadrži dosta nosnih glasova. Uspio sam svladati samo jednu pjesmu na shipibu. Ako nekog zanima, evo riječi te pjesme, a otpjevat ću vam je kad se vratim u »Kroaciju«:

 »Nato netenki icha jony ja? Oinwe. Nato netenra icha joni jake.
Jesukriston jatìbi joni noia iki minribira jato jaskàti iki.
Wetsa shinanyaboribiki ja. Oinwe. Wetsa shinanyaboribira jake.
Wetsa join yoyo ikaiboki ja. Oinwe. Wetsa join yoyo ikaibora jake.
Wetsa min jakanaiboki ja Oinwe. Wetsa min jakanaibora jake.« 

Nemojte me pitati što znače riječi, tek sam svladao izgovor i melodiju. Misa je bila stvarno zanimljiva. Ono što je fratrima iz Hrvatske bilo najzanimljivije, bili su psi koji su se hrvali i skakutali uokolo za vrijeme mise. Ja sam se već bio navikao na to, tako da sam više pažnje posvećivao svojoj novopečenoj đakonskoj službi. Nakon mise smo otišli u župnu kuću na večeru. Sljedećeg jutra trebalo se vratiti u Nopoki i blagosloviti modul »Croacia«. U Nopokiju smo se svi osim fra Gerarda pojavili obučeni u smeđe habite pa su nas svi čudno promatrali. Ne zbog toga što ne znaju što je habit, već zbog toga što je već u 9 sati ujutro sunce dobro pripeklo, tako da smo cijelo vrijeme brisali znoj s čela. Meni je pripala čast da čitam blagoslovnu molitvu na španjolskom, tako da sam odradio i svoj prvi službeni đakonski blagoslov. Škropljenje i rezanje vrpce pripalo je provincijalu. 7 8 9 10Nakon blagoslova sam dobio dužnost da dijelim lizaljke studentima, što mi je bila prilika da se upoznam s njima. Zatim smo svi otišli pod suncobran, gdje su nam studenti uprizorili svoje tradicionalne plesove i običaje. Tamo sam upoznao jednu zanimljivu osobu. Zove se Boris. Da, Hrvat je. Prisustvovao je blagoslovu i programu i sve zabilježio svojom profesionalnom kamerom. Boris je radio za hrvatsku nacionalnu televiziju i dugi niz godina živio u Londonu. Jednom je prigodom posjetio Peru kao turist i jednostavno ostao u Atalayi. Sad radi na sveučilištu kao profesor engleskog jezika i pomaže fra Gerardu u izradi dokumentarca o Nopokiju. Imao sam osjećaj da znam odgovor na pitanje zašto je ostao ovdje, no nešto nije mi dalo mira pa sam ga svejedno to pitao. Čim sam postavio pitanje, u očima mu je nešto zasjalo, lagano se nasmijao i odgovorio je da ni sam ne zna zašto. Rekao je da ga je prašuma zavela i da ima nešto u njoj što ga je vezalo za ovaj kraj i što ga ne pušta. Kada je to izgovarao, prošli su me trnci i zarosile su mi se oči. Nisam mu ništa odgovorio, već samo kimnuo glavom i nasmijao se. Bila je to artikulacija onoga što sam i ja nosio u sebi, ali još nije bilo zrelo da dođe do jezika. U trenutku su mi kroz misli proletjele slike šuma, slapova, Aldee i mog prašnjavog Mazamarija. Taj osjećaj bio je toliko intenzivan da me držao cijeloga dana. Po završetku programa, fratri su se polako počeli opraštati jedni od drugih jer je prva runda trebala krenuti prema zračnoj luci i ukrcati se u Cessnu Alas de Esperanza put Satipa. Oprostio sam se od prve ekipe i s fra Gerardom i provincijalom se zaputio u župnu kuću. Vrijeme u kojem smo čekali da avion ode do Satipa (40-ak minuta) i vrati se po drugu rundu iskoristio sam kako bih popričao s fra Željkom o stanju u Provinciji te o onome što me čeka kad se vratim kući. Uskoro su i oni otišli, tako da sam ostao sam u Atalayi. Preostalih tjedan dana koje sam proveo u Atalayi prošli su u odmoru i sabranosti. Nije bilo nastave i nikakvih fiksnih obveza, tako da sam vrijeme koristio za odmor i sabranost. Uz to, preostalih tjedan dana vrijeme je bilo užasno! Hladno, vlažno, uz povremenu kišu. Nakon nesnosnih vrućina, odjednom sam se osjećao kao da se nalazim u Sibiru! Spavao sam u čarapama, pokriven s dvije deke preko glave i još uvijek se tresao od hladnoće. Umjesto ispijanja hladnih napitaka, tražio sam toplinu u vrućem čaju. Čovjek ne bi vjerovao da će ga ovako niske temperature zateći u tropskom području! Nije baš da je ovdje ovakvo vrijeme uobičajeno. Ovo je bila neka anomalija. Ljudi
su se pozatvarali u svoje kuće, trgovine nisu radile, a Atalaya se pretvorila u grad duhova. Tih dana, na vijestima smo vidjeli da je u Andama vrijeme bilo katastrofalno. Ljudi su umirali od hladnoće. Problem na visinama preko 5000 metara jest taj što ne raste nikakva vegetacija pa ljudi nemaju čime ložiti vatru. Na vijestima je reporter nerijetko ulazio u kuće i nalazio ljude kako leže u svojim krevetima. Zatim bi došao do njih i brojao s koliko su deka bili pokriveni. Bio je to neki val hladnoće koji je trajao tjedan dana. No ono što će mi zauvijek ostati u sjećanju iz Atalaye, jesu moja prva krštenja. Jednog jutra, p. Curro, Fabio (karizmatik), još dvije djevojke i ja zaputili smo se u atalaysku luku na novu plovidbu. Odredište nam je bilo mjesto Buenos Aires, pola sata plovidbe od Atalaye. Padala je kiša, a mi smo stajali u luci ispred malog čamca i čekali jer motor nije htio upaliti. Nakon pola sata, konačno su uspjeli upaliti motor pa smo krenuli. Svi smo se sklupčali na pod čamca i cvokotali od hladnoće. Stigli smo u Buenos Aires. Iskrcali smo se i ušli u selo. Toga dana obilježavala se 25. obljetnica osnutka sela pa se pripremala velika fešta. Neki su, naravno, počeli slaviti i nekoliko dana ranije, tako da su iz svojih kuća izlazili tek oko podneva. Ostali razlozi što na ulicama nije bilo previše ljudi, jesu hladnoća i kiša. Ljudi su ostajali grijati se u svojim kućama. Kad smo stigli, prvo smo malo prošetali selom i pozdravljali ljude koji su pripremali hranu za feštu. Ah da, moram napomenuti da ovo nije tip sela na koji smo mi navikli. Ovo je više nalik prizorima iz filmova: drvene kućice sa slamnatim krovovima. Vrlo idilično. Obišli smo mjesto gdje se pripremalo meso i mjesto gdje se nalazio masato.

Mislim da bih trebao reći nešto više o masatu. Riječ je o alkoholnom napitku koji se priprema od manioke koja se odlaže na sunce da fermentira. Masato ne bi bio tako zanimljiv i specifičan bez znanja specifičnog načina njegove pripreme i »tajnog sastojka« koji se u njega dodaje. Manioka se, naime, ne melje niti sjecka, već se žvače i pljuje u posude u kojima će zatim fermentirati. Napitak se može pripremiti i bez ovog žvakanja, ali kažu da mu slina daje specifičan okus. To je taj tajni sastojak. Masato je u urođeničkim zajednicama nešto kao čašica domaće rakije kod nas – nepristojno je odbiti. Nema fešte bez masata! Budući da se ovdje pripremala velika fešta, bilo je i velikih količina masata koji se nalazio u izdubljenom trupcu drveta duljine 2,5 metra koji je bio podignut na drvene noge i prekriven palminim lišćem. 11Ubrzo je došlo vrijeme da odemo do kapelice i pripremimo sve za krštenja. Kapelica je obična daščara s blatnjavim podom, nekoliko rasklimanih drvenih stolica i jednim stolićem na kojem je stajao kip Majke Božje Karmelske. I to je to, ništa više. Stali smo na ulaz u kapelicu i počeli pjevati kako bi probudili ljude koji su polako počeli dolaziti. Prvo je nagrnula grupa od 10-ak djece koja su odmah zauzela sve stolice u kapelici. Bili su pospani i promrzli i nije im bilo ni do čega. Ubrzo je p. Curro poveo pjevanje nekih dječjih pjesmica, što im je podiglo raspoloženje. Za to vrijeme, polako su pristizali i stariji. Fabio je bilježio podatke onih koji će se krstiti. Uglavnom su bile prisutne majke, a očevi su ostali spavati u kućama ili raditi na polju. Svakog starijeg koji bi ušao, p. Curro je pitao hoće li krstiti svoje dijete. Najčešći odgovor bio je da ne znaju, da nisu sigurni ili da nemaju kumova. Jedan je otac mene pitao da budem kum njegovom djetetu. Pitanje me zateklo pa je p. Curro uletio i rekao da onaj koji krsti ne može biti i kum. Spasio me. Kaže da bi me, u slučaju da sam pristao, djetetov otac već sljedeći dan došao tražiti da obavim svoju »kumsku dužnost« i dam mu novca za uzdržavanje djeteta. Počeli smo sa slavljem. Obukao sam svoju albu i preko nje prebacio zelenu đakonsku štolu. Imali smo pojednostavljen obred krštenja bez uručivanja krsne svijeće i krsne haljinice. Nakon uvodnih riječi i standardnih pitanja za roditelje što traže od
Crkve za svoju djecu, trebalo je obići djecu i staviti im križiće na čela uz riječi: »Kršćanska te zajednica prima s velikom radošću!« Sve je išlo po planu, osim što je jedna majka počela dojiti svoje dijete baš prije nego sam trebao staviti križić na čelo te curice. Malo mi je bilo neugodno, no pravio sam se kao da sve imam pod kontrolom i kao da krštenja obavljam već 50 godina. Nisam se dao smesti i nastavili smo s obredom. Čak sam održao i kratku propovijed na španjolskom! Na red je došao i sam obred polijevanja vodom. Znam da bi se naši liturgičari zgrozili nad cjelokupnom ceremonijom, no toliko sam se uživio u obred da sam imao osjećaj kao da se sve događa u najljepšoj bazilici od suhoga zlata. Blagoslovio sam vodu koja je bila u plastičnoj kantici od marmelade ili čega već. Djeca su pristupala jedno po jedno, a ja sam sa šalicom za kavu grabio vodu iz plastične kantice i obilno zalijevao malene glavice uz riječi: »N., Yo te bautizo en el nombre del Padre y del Hijo y del Espiritu Santo!« (N., ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga). Voda je prštala na sve strane, a najviše po blatnjavom podu i zaprljala moju bijelu albu. Zatim sam im glave pomazao svetim uljem uz riječi koje nikako nisam mogao zapamtiti pa mi ih je p. Curro šaputao na uho. 12 13 14Završili smo s obredom i p. Curro me ukratko predstavio prisutnima. Zatim sam se i ja zahvalio s nekoliko riječi i ispričao se ukoliko nisu razumjeli moju propovijed budući da sam još uvijek u procesu svladavanja jezika. Rekao sam im da nikada neću zaboraviti taj dan jer je to dan mojih prvih krštenja. Imena su bila: Jovita, Teodoro, Albert, Naira i Maisa. Mjesto radnje: Buenos Aires. Nakon krštenja, zasjeli smo na neku pozornicu te su nam donijeli hranu. Bio je to komad mesine i komad manioke. Bez pribora, naravno. Bilo je ukusno, tako da sam brzo sve smazao. Baš sam se divno osjećao! Krštenja su dobro prošla i najeo sam se dobre hrane. Baš kad sam htio zapaliti cigaretu i uživati u danu, iza ugla se pojavila jedna djevojka noseći plastičnu kantu iz koje je nešto grabila svijetloplavom plastičnom čašom od pola litre i redom davala svima prisutnima. »O ne!« – pomislih. »Stigao je masato!« Bilo je prekasno da pobjegnem, tako da je ubrzo došao red i na mene. Djevojka je došla do mene, zagrabila čašom iz kante i sa smiješkom mi ponudila ružičasti napitak koji se prelijevao preko ruba čaše. Lice mi se u trenutku izobličilo, no ni pod koju cijenu nisam htio ispasti nepristojan ili mimoza. Glavom mi je proletjela slika stare bakice bez zuba kako žvače manioku, a zatim pljuje u plastičnu kantu. Isprsio sam se i pošteno nagnuo. Inače se masato pije na normalnoj temperaturi, no ovaj je zbog hladnoće bio podgrijan. Okus mi se nimalo ne sviđa! Ne znam kako da ga opišem. Kao kad u kiselo mlijeko staviš vino. Takav je masato. Pravio sam se da uživam u okusu pa su me pitali hoću li još, ali sam kiselog smiješka odbio. To je ukratko to o Buenos Airesu koji će mi zauvijek ostati u sjećanju po mojim prvim krštenjima. Vratili smo se u Atalayu. Na povratku mi je p. Curro najavio da me sutra u župi čeka još krštenja.

Ostatak mog boravka u Atalayi protekao je mirno. Bila je to prigoda za upoznavanje studenata s Nopokija koji su svaki dan dolazili u župu kako bi nešto radili ili pripremali ručak. Tu je bio i Fabio (karizmatik) te p. Cesar, (također iz redova karizmatika) koji služi kao studentski kapelan Nopokija. On me pokušao naučiti nekoliko fraza na shipibo i ashaninka jezicima, ali nije mi se baš previše toga uhvatilo za sive moždane stanice. No zato sam svoj španjolski vježbao čitajući evanđelje pod misom.

Sve u svemu, iskustvo Atalaye bilo je lijepo. Vrlo mirno i opuštajuće. Baš ono što mi je trebalo nakon ređenja i svih stvari koje su mi se dogodile u proteklih par mjeseci, a koje nisam stigao sažvakati, nego sam ih samo trpao u sebe. Tjedan dana mira i tišine bilo je dovoljno za prevrtjeti film u glavi i krenuti dalje. Jedino što nikako nisam mogao prestati misliti o mom Mazamariju, tako da su mi misli često plovile po rijeci Tambo do Puerto Ocope, pa prašnjavim putem do Mazamarija i Aldee. U tih tjedan dana fra Gerard je ispratio fratre za Hrvatsku i Chicago te dočekao novu ekipu od 18 posjetitelja. Putovali su prema Atalayi, što je značilo da je netko trebati ići po njih barkom u Puerto Ocopu. Bila je to prilika za besplatnu plovidbu i, što je još važnije, putovanje s pouzdanim osobama. Odlučio sam da ću se vratiti u Mazamari. Dan prije, u Atalayu je zvala sestra Hermila, ravnateljica Aldee, da pita za mene i sazna kada ću doći. Rekao sam joj da dolazim sutradan. Ne znam tko je bio sretniji, ona ili ja. Zatim sam nazvao u župu da pitam fra Komandosa ima li kakvu sobu viška za mene i želi li me primiti još koji tjedan pod svoje okrilje. Kad sam nazvao, javila se gospođa Nidija, kuharica. Taman su bili ručali. Rekao sam joj da pita Komandosa smijem li doći. On je sjedio do nje. Kad mu je proslijedila poruku, čuo sam ga kako viče: »Para siempre!« (Zauvijek!) Nisam znao da mu je toliko stalo da dođem. Stigao sam sljedeći dan u večernjim satima.

Dosta za ovo javljanje. Izgleda da će biti još jedan dio o mom povratku u Mazamari i prekrasna 2 tjedna provedena tamo…

15

9. Već mi se uvukla pod kožu, a sad i pod habit

Mazamari, 22. srpnja 2010., četvrtak

S obzirom na to da je sutra bio veliki dan za mene, bio sam sav čudan za večerom. Što od umora, što od uzbuđenja. Fra Komandos me pogledao, kimnuo glavom i rekao da se odem odmoriti. To je bilo upravo ono što mi je trebalo i bilo mi je drago da je to prepoznao. Svanuo je i taj dugo očekivani 11. srpnja! Probudio sam se sav radostan, uzbuđen i pomalo nervozan jer sam htio da sve prođe u najboljem redu. Nakon doručka sam se zaputio u Aldeu koja je bila puna života i radosti. Imao sam neki divan i neopisiv osjećaj prisutnosti Boga. Srce mi je bilo puno zahvalnosti i neprestano sam se pitao čime sam zaslužio sve što mi se događalo. Sve mi je izgledalo divno i krasno. Vozeći se od župe prema Aldei u moto-taksiju, prolazio sam kraj farme pilića i ribarnice po prašnjavoj ulici, a sve mi je izgledalo kao najuređenije avenije parkova i cvjetnih vrtova. Ušao sam u Aldeu na stražnji ulaz kroz kuhinju, kroz koji sam obično i svaki dan ulazio. Odmah sam sreo mnoštvo nasmijane djece koja su mi potrčala ususret. 1Morao sam paziti da ne pregazim nekoga jer su se svi vješali po meni i tražili da ih dignem u naručje. Kad su se svi izredali, nastavio sam prema blagovaonici koja je već bila uređena za svečani ručak. Tamo su se nalazili jedan gospodin i jedan mladić koje nisam poznavao. Odmah su mi pristupili i rekli: »Buenos dias hermano Pedro!« (Dobar dan brate Petre) Začudio sam se
što me poznaju. Bili su to padre Curro, župnik iz Atalaye i jedan sjemeništarac iz karizmatske zajednice Jesús Vive iz Lime u kojoj naš fra Remigije Mlinarić radi kao odgojitelj, a trenutno je na praksi u Atalayi na sveučilištu Nopoki. Curro me odmah ponudio kavom i cigaretama što se, naravno, ne odbija. Sjeli smo u blagovaonicu i malo popričali. Zbog nervoze i uzbuđenja nisam baš puno pričao, nego sam u sebe nalijevao kavu i palio jednu za drugom. Dobro mi je to došlo. Nisam mogao dugo sjediti pa sam izašao u dvorište Aldee da vidim kako teku pripreme. Čim sam izašao, okružilo me mnoštvo djece koja su bila sretna zbog mene i ponosna što upravo ona mogu biti domaćini na ovaj za mene tako poseban dan. Ja sam bio još sretniji od svih njih. U jednom trenutku, misli su mi odlutale preko Atlantskog oceana u »našu lijepu Kroaciju«. U sekundi su mi kroz glavu proletjele sve meni drage osobe. Imao sam osjećaj njihove prisutnosti i snažne molitve. Obuzeli su me osjećaji sreće što mogu biti sa mnom u mislima i molitvi, ali i tuge što ne mogu tjelesno biti sa mnom da ih sve izgrlim i izljubim i podijelim svoju radost s njima. Pomislio sam da bih sad, dok je još sve mirno, bila dobra prilika nazvati roditelje. Kao oni koji me poznaju bolje nego ja sebe sama, osjetili su napetost i uzbuđenje u mom glasu pa nisu previše odugovlačili. Zaželjeli su mi sve najbolje i napomenuli da su sa mnom u molitvama. Bio sam siguran u to. Pozdravili smo se i rekao sam im da ću im se javiti prvom prilikom. Ta prva prilika je bila tri dana nakon ređenja… Također, stiglo je i nekoliko poruka iz fratarskih krugova što me je također jako razveselilo.

Vrijeme je brzo prolazilo, a fra Gerarda i ostalih fratara još nije bilo. Nisam se previše živcirao zbog toga. Izgleda da sam se već navikao na peruansko računanje vremena. Stigli su na vrijeme. Biskup me nazvao i rekao da su stigli i da dođem po njih. Kad sam stigao do njih, oni su već vadili stvari iz kombija i odlazili u svoje sobe. Uzeo sam i ja svoje torbe koje sam zadnji put ostavio u Limi i izvadio stvari potrebne za misu. Sve je bilo spremno i valjalo je polako početi. No trebalo je obaviti još jednu važnu stvar prije mise. Trebao sam svečano izjaviti i zakleti se da su mi poznate sve obveze i svi članci vjere te da neću postati heretik. To smo obavili u sakristiji prije same mise, jer nismo imali vremena ni prilike da to obavimo ranije. Kod nas fratara je običaj da se ta izjava daje dan prije ređenja u blagovaonici pred svom braćom iz kuće. Zbog uzbuđenja sam zaboravio pripremiti knjigu Evanđelja na koju sam trebao položiti ruku i zakleti se. Tek kada sam došao do mjesta u izjavi gdje stoji: »Ovo obećajem, zavjetujem se i kunem! Tako mi pomogao Bog i ova sveta Evanđelja koja svojom rukom dotičem«, dignuo sam glavu i pogledom tražio Bibliju. Sreća pa je u blizini stajao liturgijski vodič u kojem se nalazilo i evanđelje tog dana, tako da sam ruku položio na liturgijski vodič. No da sve bude »kak’ Bog zapoveda«, nakon izjave i zakletve jedan od fratara je iz džepa izvadio mali Novi zavjet pa sam još jednom položio ruku na Sveto pismo. Trebalo je konačno početi.

Izašli smo pred crkvu i morali se udaljiti dosta dalje od ulaza jer su i s jedne i druge strane staze koja je vodila u crkvu u vrstama stajala djeca. S jedne strane staze stajale su djevojke u uniformama Aldee, a s druge strane dečki u svojim kužmama (tradicionalnoj odjeći) s kopljima u ruci i pored njih opet djevojke, također u kužmama. Na stepenicama ispred same crkve i s jedne i druge strane su stajala vrtićka dječica obučena kao mali anđeli. Bio je to prekrasan prizor! I bez njih sam se osjećao kao u raju, no oni su još više pridonijeli tom ugođaju. Čekali smo znak da možemo krenuti. S jedne strane su vikali da možemo, a s druge strane da čekamo. Dok su se oni dogovarali, mi smo krenuli pa smo morali stati, vratiti se nazad i još malo pričekati. Dok smo čekali, iz redova mi je prišla jedna djevojka i upitala me kako se izgovara »Jedan, dva, tri!« na hrvatskom jeziku. Nisam znao zašto je baš sad to zanima, no odgovorio sam joj bez razmišljanja i suvišnih pitanja. Sestra Hermila konačno je dala znak da možemo krenuti. Sad je to bilo službeno pa smo svi zauzeli svoje pozicije i krenuli. Kad smo krenuli, dječaci u kužmama s lijeve strane uzviknuli su: »Uno, dos, tres!« i na »tres« su svi digli svoja koplja u zrak. Prekrasno! Kad smo došli do djevojaka u školskim uniformama s balonima u ruci, uzviknule su: »Jedan, dva, tri!« i na »tri« digle balone u zrak. 2Nastavivši s procesijom, došli smo do djevojaka u kužmama koje su također na znak počele tresti zdjelice koje su držale u rukama, a koje su napunile malim sjemenkama (pinji-pinji). Kad smo došli do malih anđelčića, zakrenuli su se prema ulaznim vratima i s nama ušli unutra, u crkvu koja je sva blistala i orila se prekrasnom ulaznom pjesmom.

Zauzeli smo svoja mjesta i misa je počela. Fra Gerard ju je vodio vrlo ležerno, opušteno, svečano i veselo. Cijela liturgija je bila takva. Sve je išlo svojim tokom. Bez ukočenosti, veselo i jednostavno. Biskupova propovijed bila je u nekoliko riječi na španjolskom i nakon toga na hrvatskom. Jednostavno, jasno i glasno. Bila je to prigoda da se i mlade potakne na svećenički i redovnički poziv. Ne bih vas previše gnjavio detaljima obreda ređenja, no nekoliko stvari ne mogu ne spomenuti jer se to može dogoditi samo kada imaš ređenje usred prašume! Za vrijeme pjevanja litanija svih svetih na latinskom, ležao sam na podu ispred stepenica oltara. Bila je to prigoda za sabrati se i moliti zagovor i pomoć Nebeske Crkve.

U jednom trenutku, osjetio sam kako mi netko nekim papirom maše oko glave. Nisam dizao glavu da vidim što se događa, no nije mi bilo jasno zašto mi mašu oko glave. Prestalo je. Mogao sam nastaviti s molitvom. Nekoliko minuta kasnije, osjetio sam kako mi netko diže habit i albu kod nogu. Sad sam bio skroz zbunjen i nisam imao pojma što se događa. Budući da ovdje vladaju tropske vrućine, ispod habita sam imao obučene kratke hlače. Prvo što sam pomislio bilo je da previše vire moje dlakave noge pa da ih pokrivaju ili navlače albu da noge budu pokrivene barem do gležnjeva. U tom sam trenutku začuo podsmijehe u crkvi. Bilo mi je malo neugodno, no nisam se dao smesti. Nastavio sam ležati, no ovaj se put bilo malo teže skoncentrirati. Litanije su završile pa sam ustao i obred se nastavio. Tek sam nakon mise saznao što se dogodilo. Tad mi je sve bilo jasno. Ovo se može dogoditi samo na ređenju usred prašume! Naime, jedna mala žabica doskakutala je iz sakristije do moje glave i smjestila se na ruci koju sam držao pod glavom. Sestra Hermila je to primijetila i pokušala je otjerati. 3No problem je što se ona boji žaba pa je nije uzela u ruke, nego ju je pokušala otjerati komadom papira. Nekako ju je uspjela udaljiti, no ne i skroz otjerati pa je žabica nastavila skakutati oko mene. Uskoro mi je od glave doskakutala do nogu i zavukla mi se pod habit. Kad su to vidjele, dvije profesorice su ustale i stale tražiti žabicu pod habitom. Kad su je našle, uzele su je i stavile u malu vrećicu. Nakon mise, kada su mi došle čestitati, dale su mi vrećicu i žabicu u njoj te mi ispričale cijelu zgodu. Nisam mogao vjerovati! U tom trenutku su mi pristupila i djeca i rekla da je to »suerte de la selva« (prašumska sreća) i da mi žabicom prašuma daje znak da mi želi sreću. Jedna druga djevojčica mi je rekla da me na taj način prašuma pozdravlja. Netko će reći da je to glupo praznovjerje ili puka slučajnost, no ako ste čitali dio putopisa u kojem govorim o slapovima i mistici koju sam iskusio u prašumi, tada možete naslutiti što mi je ta priča u tom trenutku značila Bio mi je to više znak dobrodošlice, negoli oproštaja od mog Mazamarija i prašume. Bio sam zahvalan do neba! Eto, to je štorija o žabici. Poslije su se, naravno, zbijale šale na moj račun pa mi je provincijal u šali rekao kako mi je to bila posljednja šansa prije samog zaređenja. Da sam je poljubio, možda bi iskočila kakva princeza kao što to već biva u bajkama.

Ostali dijelovi liturgije protekli su po pravilima, osim što sam se zbunio kad sam trebao reći: »Pružite mir jedni drugima!« Od silnih jezika koje smo imali na misi pomiješali su mi se engleski, talijanski i španjolski pa sam izgovorio nešto što uopće ne postoji, nakon čega se fra Gerard okrenuo prema meni i upitao me što sam to upravo rekao. Odgovorio sam da ni sam ne znam, ali Bogu hvala svi su shvatili što slijedi pa smo se lijepo izgrlili i nastavili s misom. Dogodilo se i nešto strašno. Župnik fra Komandos je pao po stepenicama, ali Bogu hvala ništa nije slomio. Jest da mu je noga bila sva crna od podljeva i da je sad u još gorem stanju jer je i prije pada imao problema s nogama, no moglo je biti i gore. Kažu da je pao jer je bio previše nemiran od uzbuđenja i mnoštva emocija. Fra Gerad kaže da je oduvijek bio vojnički nastrojen i vrlo krut, no da se i ispod najčvršćih stijena krije srce od mesa, što s godinama izlazi na vidjelo. Isto tako, kada sam se na kraju mise svima zahvalio i rekao da bih se jednog dana volio vratiti ne na mjesec ili na godinu dana, već na duže vrijeme, fra Komandos je započeo sa snažnim pljeskom što su ubrzo popratili i svi prisutni. Poslije toga bilo mi je teško nastaviti s govorom jer su i emocije u meni bile snažne. Nakon mene se s nekoliko riječi prisutnima obratio i provincijal koji je na moje riječi samo rekao: »Iz tvojih usta u Božje uši«, što su opet svi popratili pljeskom. 4 5 6
Nakon mise, uslijedila je kratka priredba i tradicionalni plesovi koje su pripremila djeca sa svojim profesorima. Neki su već nestrpljivo gledali na satove. Što zbog gladi, što zbog utakmice koja je trebala početi. Naime, 11. srpnja je bio velik dan za sve Španjolce i Nizozemce jer je na taj dan bilo finale svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici. Došlo je vrijeme i za dugoočekivani ručak uz koji smo pratili utakmicu, a prisutni Španjolci su nam tu i tamo zapjevali navijačke pjesme. Sve je bilo ukusno, a atmosfera vesela. Nasred blagovaonice nalazio se stol za svećenike, a oko njega su sjedile časne sestre, profesori i djeca iz viših razreda. Ostala djeca jela su vani jer nije bilo mjesta za sve. No Bogu hvala, za sve je bilo hrane. Bila je to prigoda za najesti se dobre hrane što su djeca dobro iskoristila, budući da pačamanka nije često na jelovniku. Kako mi je hrana bila zadnja stvar na pameti i nisam baš imao apetita, iskoristio sam vrijeme za obilazak stolova i nazdravljao sa svima. Obilazeći stolove, opazio bih da su pladnjevi pred djecom prazni, a naši su bili puni pa sam u desetak navrata odlazio u kuhinju tražiti još mesa koje su klinci smazali u trenu. Nakon ručka koji je trajao do 16 sati, fratri su otišli na kratak popodnevni odmor te smo se dogovorili da ćemo u 17 sati posjetiti farmu zamoraca, pilića i obići Mazamari. Sat vremena je brzo proletio i fratri su čekali polazak.

Došao sam do kombija Aldee (onaj kojem pušta voda) i spazio da mu je guma prazna. Na to je sestra Hermila pozvala neke majstore koji su dojurili s moto-taksijem, skinuli kotač, ostavili kombi na panju i odjurili s kotačem. Fratri su već bili pomalo nestrpljivi, a i ja jer u
18 sati, kao što već znate, iznenada pada mrak. K tome su neki fratri spavali u župi pa je trebalo otići i po njih. U 17:45 kombi je konačno bio spreman pa smo se brzo ukrcali i otišli u župu. Fratri koji su se nalazili tamo odustali su od razgledavanja mjesta jer je već bio pao mrak, a mi ostali krenuli smo u obilazak. Nismo mogli vidjeti sve pa sam odlučio pokazati im barem farmu zamoraca budući da je to nešto neobično za nas. Farma je bila napola prazna jer je dosta zamoraca završilo u pačamanci. Odveo sam fratre u župu da tamo pričekaju večeru, a ja sam vratio kombi u Aldeu. Čim sam se vratio, sestra Hermila me zamolila da odem Unimogom po jaja na farmu, što sam i učinio. Vratio sam se, istovario jaja i sjeo malo u dvorište Aldee. 7
8

Noć je bila prekrasna, nebo krcato zvijezdama. Ubrzo mi je pristupio jedan učenik iz 4. b. Kad sam tek došao u Aldeu, taj me momak s još jednim svojim prijateljem stalno čudno gledao, dobacivao neke dvosmislene šale i nikad me nije pozdravljao. Nisam znao zašto, možda nije imao povjerenja u gringose. Uz to mu dosta loše ide u školi pa je stalno na tapeti ostalih učitelja. Kroz proteklih nekoliko tjedana uvijek bih ga pozdravio i pitao ga kako je. Kad bi na predavanju bio bezobrazan ili podrugljiv, pristupao sam mu s ozbiljnošću i poštovanjem i nisam tražio od njega da me poštuje ili da me se boji samo zato što sam ja sad tu neki profesorčić. Malo pomalo i on je stekao povjerenje u mene i poštivao me. Bilo mi je drago zbog toga. Očito je u životu stalno
doživljavao da ga kažnjavaju i ružno postupaju s njim. Bilo mi je drago što sam stekao novog prijatelja. Te večeri smo sjedili na klupi ispred blagovaonice i ispričao mi je cijeli svoj životni put. Rekao je da nakon Aldee želi upisati vojnu školu u Mazamariju. Pričao je o tome s velikim entuzijazmom, otrčao u spavaonicu i donio svoju fotografiju na kojoj je u punoj ratnoj spremi. Zatim me ispitivao o mom životu, kako sam se odlučio otići u fratre, koliko sam djevojaka imao prije toga te kamo idem nakon Perua. Dok smo tako pričali, oko nas se skupila vesela družina mojih đaka s nekom stereo linijom te su puštali glazbu. Morao sam i zaplesati na neke meni nepoznate ritmove. Bilo nam je lijepo i veselo, no morao sam otići do župe jer se tamo spremala svečana večera. Uzeo sam kombi i otišao do župe. Svi su već bili za stolom i počeli s jelom. Pridružio sam im se, no apetit mi se još nije vratio, tako da sam pojeo vrlo malo. Nakon večere sam trebao odvesti fratre natrag u Aldeu da se odmore, a i ja sam odlučio prespavati u Aldei da se ne moram vraćati pješice natrag u župu. Došao sam u Aldeu i tražio mjesto za prenoćište. Dali su mi sobu u zgradi u kojoj su profesori, u koju sam odložio svoje stvari. Više u nekoj šali, spomenuo sam sestri Hermili kako bih želio da ovaj dan traje što duže i da bi mogli napraviti još jedan »after party«. Na moje iznenađenje nasmijala se i rekla jednoj učenici koja je bila pored nje da ode u spavaonicu probuditi ostale te da pripreme dvoranu za feštu. Sva radosna, djevojka je otrčala obavijestiti svoje kolege o neočekivanoj zabavi. Bila su već 22 sata i svi su spavali jer se ujutro trebalo rano probuditi, a sve su iscrpili pačamanka i čišćenje nakon slavlja. Unatoč tome spavaonica se u sekundi pretvorila u osinje gnijezdo! Svjetla su se popalila, a djeca su u pidžamama istrčala na dvorište. Svi snenih 116 očiju i skroz tjelesno iscrpljeni, ali s duhom željnim igre i zabave. Morao sam pričekati vani i nisu mi dali ući u dvoranu dok sve nije bilo spremno. Dali su mi znak da uđem. Na pozornici je bio jedan dječak iz petog razreda koji me najavio. Ušao sam u dvoranu popraćen pljeskom i uzvicima: »Hermano Pedro! Hermano Pedro!« (Brat Petar! Brat Petar!) Sjeo sam i program je počeo. Izveli su nekoliko scenskih prikaza i otplesali nekoliko plesova. Nakon službenog dijela ove neslužbene i neplanirane fešte, pustili smo glazbu koju slušaju mladi i svi zaplesali. Kako imam dvije lijeve noge i Bog me nije obdario ritmom, bilo im je vrlo zabavno gledati me kako skakućem izvan svakog ritma. Neki su me pokušali naučiti kako se pleše, no bezuspješno. Jednostavno ne ide i gotovo! Ma bitno da nam je bilo zabavno. Sada je već
stvarno trebalo ići spavati jer se cure bude u 5 sati kako bi čistile i pripremale doručak. Dečki se bude u 6. Ne znam zašto je tome tako i zašto bi se netko trebao dizati u 5 i čistiti po mraku, no ovdje je to tako. Nakon što su djeca otišla spavati, sestra Hermila, još jedan gospodin i ja popili smo kavu i nakon toga smo i mi otišli u krpe. Došao sam u svoju sobu i počeo s pakiranjem kofera, što mi je inače najmrže. Pakirao sam se do 2 sata ujutro i nakon toga sam izašao iz sobe na vanjski hodnik s kojeg sam imao prekrasan pogled na kapelicu u kojoj je bilo ređenje, prekrasno zvjezdano nebo i šumovita brda u pozadini. Sve je bilo mirno i spokojno. Idealno za sažeti dan, zahvaliti Bogu na svemu i zapaliti jednu prije spavanja. Bio je to ujedno i oproštaj od Aldee, jer smo idućeg jutra (u 5 sati) trebali krenuti prema Puerto Ocopi gdje nas je čekala barka za Atalayu.

Naravno da se nisam probudio u 5 sati niti sam namjestio alarm da me probudi jer sam mislio da ćemo krenuti točno po peruanskom vremenu, što znači oko 7 ili pola 8. No prevario sam se. U 5 me sati probudilo kucanje na vratima i fratri koji su me čekali u kombiju. Spustio sam se dolje, ušao u kombi, vrata su se zatvorila i krenuli smo. Fratri su me nešto počeli ispitivati, no samo sam nastavio spavati. Otišli smo prvo do župe pokupiti fra Gerarda, fra Željka i još dvije Španjolke koje su s nama trebale ići za Atalayu. Kad smo stigli u dvorište župe, fra Željko je već čekao vani, a fra Gerard je još uvijek bio  svojoj sobi i na njegova vrata se isto trebalo kucati jer se i on, kao i ja, ravnao po peruanskom vremenu.

Shvaćanje vremena također je dio inkulturacije. U našoj zapadnoj kulturi previše smo zarobljeni vremenom. Vrijeme gospodari našim životima, umjesto da bude obrnuto. Pa što je drugo vrijeme nego stvorenje kao i mi? Kad stalno gledaš na sat i kad je vrijeme nešto kruto za, tebe tada nećeš imati vremena ni za što. To je kao plivanje uzvodno. Kao što i sama moderna fizika kaže: vrijeme nije apsolutno niti ga trebamo shvaćati tako. Što su u zapadnoj kulturi sati, ovdje su to dani. Budući da Peru ima jednu od najtežih geografija na svijetu, putovanja oduzimaju jako puno vremena. K tome, nikad se ne zna što se može dogoditi po putu. Neki odron ili prosvjed ili bilo koja druga viša sila i kašnjenje ti je zagarantirano. Fra Gerard mi je pričao da su jednom na putu od Lime za San Ramón preko Anda u jednom mjestu trebali čekati 2 dana jer je bio neki prosvjed, a glavna ulica zatvorena. Budući da nema zaobilaznice ili nekog alternativnog puta kojim bi se moglo ići, može se samo čekati ili vratiti. Obično se čeka. Za ovakve misije treba imati puno strpljenja i treba imati vremena. Ne smijemo zaboraviti da je vrijeme stvoreno radi čovjeka, a ne čovjek radi vremena. Kad bi bilo tako, ljudi bi se više družili, kvalitetno provodili vrijeme s najdražima, bilo bi manje čireva na želucu, manje nervoze i svijet bi bio ljepši i opušteniji. Kako ovo pričam, u glavu mi dolazi slika prometne (ne)kulture u Hrvatskoj. Naši vozači vjerojatno bi nakon samo 200 metara vožnje u Limi ili bilo gdje u Peruu doživjeli živčani slom.

Dosta za danas. Ovo je, čini mi se, najdulji dio putopisa dosad. U sljedećem ću dijelu reći nešto o Atalayi i mom povratku u Mazamari.

Uz lavež mojih »peseka« čuvara i pjesme My Way Franka Sinatre, laka vam noć iz mog Mazamarija!

9