Arhiva kategorije: Lectio Divina

TROSTRUKI KRISTOV MIR

Jesus-Comforting-Large-650x280

Sveti Antun Padovanski koji s punim pravom nosi naslove Arca Testamenti[1] i Malleus hereticorum,[2] na zanimljiv način u svojim vazmenim propovijedima razlaže Isusov trostruki pozdrav mira iz Ivanova Evanđelja 20, 19-21. Komentirajući taj Ivanov izričaj, Antun se prije svega zaustavlja na samoj riječi MIR kako mi prevodimo s latinskog PAX. Sveti Antun u tom terminu PAX prepoznaje samo Presveto Trojstvo te na taj način govori da su: »u riječi mir – PAX – tri slova koja oblikuju jedan jedini slog: u tome je predstavljeno Jedinstvo i Trojstvo Božje. U P je označen Otac; u A kao prvom među samoglasnicima, označen je Sin, koji je Očeva riječ; u X, kao dvostrukom suglasniku, označen je Duh Sveti, koji dolazi od obojice. Kada je dakle rekao: Mir vama, učvrstio nam je vjeru u Jedinstvo i Trojstvo.«[3]

Ovdje je potrebno naglasiti da MIR ima posebno značenje u pouskrsnom Kristovom djelovanju. Taj mir u događajima nakon Isusova uskrsnuća ima funkciju pokretanja radosti jer je prije svega sam Isus uplakanim ženama na grobu naredio da se raduju jer je on donio mir po izlijevanju krvi na križu i sada sam Isus taj mir daruje drugima. Ako u tom kontekstu primijenimo Antunovo razlaganje riječi PAX, onda to znači da nam je po Kristovoj krvi na križu izlivena rijeka koja simbolizira Presveto Trojstvo. To potvrđuje i činjenica što je mir po sebi djelo ili produkt pravde, a to zasigurno može dati samo onaj koji u sebi, po svojim odnosima, kao što je to samo Trojstvo, jest najpravedniji. Mir je, osim toga, i spokoj stvari. Mir u svemu uključuje red, odnosno ono što još stari Grci prozvaše kozmosom, koji je po sebi suprotnost od nereda, tj. kaosa. Ipak, to darovanje trostrukog mira kojeg Isus svima nama daruje, zahtjeva i svojevrsno prihvaćanje s naše strane. Nije dovoljno mir darovati drugome, već treba isti taj mir onaj koji je njime darovan primiti. To potvrđuje drugi evanđeoski izvještaj gdje čitamo: »Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati.« (Mt 10,13) Ovdje vidimo da se traži dostojanstvo kuće. Mogli bismo reći da se traži dostojanstvo osobe kao kuće bitka, kao hrama u kojem je nastanjen Duh, što onda pod primanjem dara mira, zahtjeva i odgovor dostojanstvenog prihvaćanja istoga dara, što podrazumijeva odgovor u obliku podlaganja tijela Duhu: »Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela.« (Gal 5,17a) Na ovaj način iščitano, još je jasnije da taj mir u sebi uključuje red, podlaganje tijela Duhu, osjetila razumu i samog stvorenja Stvoritelju, Presvetom Trojstvu, izvoru darovanog nam mira.

Značajno je primijetiti da Isus stoji u sredini među njima. Sv. Antun naučava: »sredina je  mjesto koje i priliči Isusu: na nebu, u Djevičinu krilu, u jaslicama i na stratištu križa.«[4] Mogli bismo reći da u tom trenutku Isus stoji među učenicima kao novi Melkisedek, kao novi knez mira. Također je u sredini jer naučava, ali ta sredina nosi u sebi utemeljujuću ulogu, jer iz određene sredine, centra, nastaje kružnica, u sredini nadvratnika se nalazi ugaoni kamen. Ono raspršeno se sabire prema centru i sama sredina jamči ravnotežu u položaju. Tu centriranost koju oslikava Kristov dolazak u sredinu, predstavlja i samu Kristovu ulogu u povijesti spasenja jer on jest prvijenac i kruna svega stvaranja, što na poseban način nakon Antuna razrađuje i definira oštroumni naučitelj, blaženi Ivan Duns Škot.

Za pretpostaviti je da Škot takvo mišljenje razvija i uz pomoć izričaja sv. Antuna jer on naglašuje pozivajući se na Djela apostolska: »Krist, uskrsnuvši od mrtvih, zaustavio se među učenicima; a Petar, koji je prvi zgriješio zanijekavši ga, ustao je među braćom naznačivši time nama da, uzdignuvši se od grijeha, budemo posred braće jer u središtu je ljubav koja se širi i na prijatelja i na neprijatelja.«[5] Ljubav nije samo središte nego je kao središte ujedno i ishodište, kao što je središte kružnice također i ishodište kružnice. Takvo mišljenje posebno potvrđuje Duns Škot jer smatra da: »Božja bit obuhvaćena ljubavlju neizmjerne volje jedina je sila što pokreće Boga da se saopći stvorovima. Bog je svrha svih bića, ali toliko koliko ih sve ljubi radi sebe, i ta ih djelotvorna ljubav stvara.«[6]

Na kraju, smijemo zaključiti da to ishodište ili središte, koje po sebi jest ljubav predstavlja i ishodište ljudskog dostojanstva. Taj mir koji je po učenicima svima nama predan na trostruki način uranjanjem u Krista po krštenju, označuje uronjenost u trostruku ljubav Presvetoga Trojstva koji kao Jedinstvo trostrukim putem izlazi iz sebe i na nama ostavlja trostruki neizbrisiv pečat, karakter kršćanina, te tako ispunjava vječni naum spasenja čije je počelo i kraj, ishodište i završetak, središte i periferija, baš ta ljubav darovana u obliku mira.

Ipak, ako igdje treba doći do ispunjenja one Isusove: »Besplatno primiste, besplatno dajte!« (Mt 10,8b), onda to mora biti baš u darivanju ove darovane ljubavi posadašnjene u obliku trostrukog mira, jer time se taj mir prenosi među svim učenicima do svršetka svijeta i okuplja sve ono raspršeno s periferije života u središte novoga Melkisedeka, Krista, Kneza Mira, po kojem čovjek prima posebno dostojanstvo u cjelokupnom redu stvorenja, što najbolje potvrđuje sv. Bernardin Sijenski kada govori: »Ako je Otac cijeli svijet, i mene, stvorio iz ljubavi prema Sinu, onda Sin u meni gleda ljubav Očevu… Sin mene cijeni kao izraz Božanske ljubavi Očeve… A Otac, On u meni gleda dar svoje ljubavi Sinu. Do koje li je visine stvor podignut!«[7]

[1] Usp. Fran BINIČKI, Franjevački naučitelji, u: Nova revija, 256.

[2] St. Anthony of Padua, u: http://www.newadvent.org/cathen/01556a.htm  (2. XII. 2013.)

[3] Antun PADOVANSKI, Propovijedi – korizmeno i vazmeno vrijeme, Zagreb, 2003., 212.

[4] Isto.

[5] Isto, 213.

[6] Usp. S. I. d. 1, q. 5, n. 6; S. I. d. 8, q. 5, n. 6.

[7] VI. lectio in Dei, Brev. Seraph.

Marijina šutnja

annunciation

“Anđeo uđe k njoj i reče: Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” (Lk 1, 28).

Marija je, ispunjena Božjom naklonošću i milošću, naučila u šutnji srca osluškivati Božji glas i u tome ustrajati. Naučila je šutjeti. Nije to nemoć pred nečim ili puko odsustvo govora već je to šutnja koja u sebi rađa prokušane riječi i uči nas druge slušati i pred drugima nenametljivo govoriti.

Tako Marija u šutnji svoga srca, dopuštajući da Bog u njoj govori, zaboravlja sebe.
Time i ne znajući postaje sama Božji govor i naš “(za)govor” pred Bogom. Nadalje u šutnji
Marijina srca Bog po anđelu izgovara dosad nečuvene riječi: “Riječ će tijelom postati”, a ti
ćeš biti prebivalište njegovo, “njegova palača, kuća njegova” (PozBDM). Nećeš u sebi više
nositi mnoštvo riječi obećanja danih Izraelu, odsada ćeš nositi izgovorenu Riječ “prije svih
vjekova po kojoj je sve stvoreno” da cijelom svijetu doneseš spasenje. “Na tu se riječ ona
smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav” (Lk 1, 29). I opet šutnja pred nedokučivim Božjim naumom koja će uroditi pristanak: “Neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1, 38). Tako prihvaćajući dar, naime samoga Boga, i sama postaje ona koja se daruje. U svom pristanku ne polazi od sebe, svojih želja, duhovnih napora, traženja, dosega pred Bogom već od toga da ju je Bog našao te nas i ovdje kao istinska bogotražiteljica značajno poučava da Bog prvi traži čovjeka kako bi mu se objavio i darovao sebe. Zatim, iako ne zna “kako će to biti” (Lk 1, 34) sigurna je da je spasonosno pouzdanje u Boga koji je vjeran svojim obećanjima i stoga mu se životom povjerava.

Divljenja je vrijedna misao da će Marija zaodjenuti Boga svojim tijelom te da će Bog
imati lice čovjeka, crte lica Marijina što je prepoznao i sv. Franjo kad kaže: “I tako će slavna
Riječ Očeva doći u utrobu svete i slavne Djevice Marije da iz njezine utrobe primi pravo tijelo naše ljudskosti i lomnosti” (usp. PisVj II, 4-5). Stoga nas Marijo, ponizno molimo, nauči često se ogledavati u to ogledalo Božjeg lica koje čovjeku vraća izgubljeno dostojanstvo i čini ga dionikom svoga božanskog života.

Nadalje, Marija je bila ispunjena Božjom milošću još prije začeća kao savršena slika
(ikona) Njegove ljepote jer ju anđeo pozdravlja kao “milosti punu”. Zato ju Elizabeta
ispunjena Duhom Svetim radosno pozdravlja: “Blagoslovljena ti među ženama” ( Lk 1, 42)
jer si zbog svoje vjere i poslušnosti Božjem glasu urešena djevičanstvom, poniznošću i
nutarnjim siromaštvom postala prvo “njegovo svetohranište” (PozBDM) ovdje na zemlji. A
kao takva “otkuda meni” nedostojnoj “da dođe majka Gospodina moga” (usp. Lk 1, 43)?

Uistinu, tko se ne bi smeo i osjetio u svojoj nutrini svu bijedu i krhkost ljudske naravi
kao što je to Elizabeta iskusila pred Onom koja Boga nosi? Ali Gospodin na siromaha gleda i kao takav i sam odlučuje postati siromašan i ponizan da ispuni čovjekovo siromaštvo samim sobom. Ta se Božja “samooplijena”, samodarivanje, to silaženje “s kraljevskih prijestolja” (Mudr 18, 35) danomice nastavlja “u poniznu obličju” (Opm 1, 18) kruha i vina gdje primajući Ga postajemo poput Marije radosni bogonosci čije ga noge nose svijetom i “rađaju po svetom djelovanju” (usp. PisVj I, 10) u svakom bratu čovjeku postajući istovremeno sudionici otajstava Kristova života.

fra Mate Bašić