Arhiva kategorije: Kolumna fra Mate Bašića

Čovječe vrati se čovječanstvu

mezzanine_354-jpg-resize-800x450

Zasigurno između nas ljudi postoje neke sile. Postoje neke veze koje nas sve zajedno sjedinjuju u jedno. Postoji nešto, neki konop, neko uže, koje spaja ljude svojim privlačnim silama. Doista, postoji nešto zbog čega, svaki rastanak, svaki oproštaj, svaka smrt, biva bolno iskustvo, iskustvo raskida, iskustvo puknuća, iskustvo nedostatka nekog dijela sebe, kojeg je dio onaj drugi. Te veze postoje i između onih koje možemo opisati kao neprijatelje, te također, s onima koji nas tako doživljavaju. Takve povezne sile su sveprisutne i čine sve ljude jednom cjelinom koju nazivamo čovječanstvo. Vjerujemo da je tako, iako nam baš i nije moguće to fizički i fizikalno-matematički dokazati.

Ali ni ne želimo postaviti fizički dokaz tomu, jer smatramo da nije potreban, već na ovaj način želimo potaknuti svakoga na promišljanje o tim poveznim silama među ljudima i radu na poboljšanju tih veza. Doista je, osobito u današnje vrijeme, potrebno raditi svim mogućim silama na poboljšanju tih veza, jer to je jedini put za postizanje mira. Zvuči dosta apstraktno, ali je opet još više realno i na svoj način prisutno, te svakom čovjeku vidljivo, ako malo dublje promotri prirodu oko sebe. Ukoliko je za mir potrebno, na osobnoj razini, raditi na poboljšanju tih nevidljivih veza međa ljudima, tada nije toliko potrebno potpisivati samo neke bilateralne sporazume, već je većma potrebno ljubiti. Ljubav je ta poveznica, taj konop, ta sila među ljudima, koja dvoje ljudi, od početka, čini jednim čovjekom. Ta ljubav ima moć da milijune i milijarde ljudi učini jednim čovjekom i tako čitavo čovječanstvo cjelinom i jednom jedinstvenom zajednicom ljudi. To je, vjerovali ili ne, jedini put i jedina mogućnost za postizanje mira. Također je to put u kojem se daje sebe za drugoga, u kojem se daje drugome, po kojem se umire za drugoga. Takva ljubav, kao objekt ljubljenja ne promatra sebe, ili sebe u drugome, već uvijek samo drugoga, ne očekujući da od drugoga, kojega ljubi i sam bude ljubljen. Na taj način, svaki drugi mora postati dragi. Razlika je samo u jednom slovu.

Ali iskrena ljubav ima toliku moć da uvijek može ovo U iz drugoga, svojom prisutnošću ispuniti, svojim sebedarjem preokrenuti, te ovo U pretvoriti u O, čime drUgi postaje drAgi, druga postaje draga. Različito je samo jedno slovo, kao što je različita samo jedna sila koju treba aktivirati za postizanje mira. Potrebno je početi ljubiti bez očekivanja, jer ako subjekt koji ljubi objekta, očekuje da i sam postane objekt ljubljenja od objekta kojeg on sam kao subjekt ljubi, onda takav sebeljubujući subjekt, poništava silu ljubavi u samom startu. Takva ljubav ne ljubi, nego više trguje. Takva ljubav ne ljubi, već više očekuje, jer i prije nego što je počela ljubiti ima očekivanje. Ona prije početka kalkulira i na taj način rađa nečim što nikako nije ljubav, nije radost, već više ogorčenje i razočaranje. Takvo ljubljenje na kraju i rađa nemir. Ovakva vrsta ozrcaljenog ljubljenja, koje je vidljivo samo onome koji ljubi, ali ne potpuno i onome koji je ljubljen, ne može uistinu doprijeti do drugoga, već u hodu ljubljenja prema drugome, na kraju uvijek završi u sebi. Ona kao da mimoiđe drugoga i trnovito, bolnim putem dolazi opet do onoga od kojeg je odaslana, i za kojeg je na kraju upućena. Nije moguće ljubavi koja je upućena s jednim ciljem završiti u drugom cilju. Nažalost, takvo je stanje ljubljenja i u našem svijetu i to je ljubav današnjeg svijeta, svih tih ideologija, svih tih –izama, zbog čega onda i ne čudi kaotično stanje današnjega svijeta, ljubljenog od sebe za sebe, što dovodi do puknuća onih veza koje ljude i svakog čovjeka čine zajednicom koju nazivamo čovječanstvom. Zato čovječe, želiš li mir, vrati se čovječanstvu, odnosno, vrati se ljubavi.

Želiš li imati prijatelja, prvo budi prijatelj

resize-img

Promatrajući današnja prijateljstva, ili da budem precizniji, današnja razočarenja u prijateljstvima, smatram potrebnim malo progovoriti o tome. Budući da je za mene Biblija temelj svakog promišljanja, tada ću i u ovom govoru progovoriti krijepeći se na toj “Knjižnici”, neiscrpnom izvoru života i svakoga znanja.

U Bibliji možemo naići na govore o prijateljstvu kao što su: “Mudrost mudrih uči nas kako je dragocjeno u životu imati uza se prijatelje.” (Izr 27,9)

Već i Aristotel na poseban način govori o prijateljstvu kada kaže: “Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela.”

Ciceron to potvrđuje rekavši: “Život bez prijateljstva je ništa.”

Albert Camus to opisuje na način međudjelovanja i istovjetnosti kada kaže: “Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj.”

Za Aurelija Augustina prijateljstvo je nešto trajno, te stoga tvrdi: “Prijateljstvo koje je prestalo postojati nije nikada ni postojalo.”

Elbert Hubbard predstavlja prijateljstvo kao najotvoreniji i najiskreniji odnos u kojem vlada istina i koji istina održava te stoga govori: “Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni.”

A Kahlil Gibran o prijateljstvu govori realno počinjući od onoga biti za nekoga, dati sebe nekome, te kaže: “Prijateljstvo je vazda slatka odgovornost, nikad udobnost.”

Promišljajući na taj način, prijateljstvo ne može biti nešto van susreta, jer sam pojam susret nosi u sebi pojam sreće, odnosno, su-sretan, su-sretnosti. Taj susret je u sebi tajna i jedan misterij, jer izaziva sreću kod svih vršitelja takvog susretanja i kao takav je zapisan u Božjem planu, jer predstavlja svojevrstan pečat Božjeg djelovanja koji sjedinjavanjem, susretanjem, ujedno i stvara. Ako pogledamo običnu vodu, tada možemo vidjeti da ona postoji i nastaje tek kada se susretnu i sjedine dva atoma vodika i jedan atom kisika. Na jednak način dolazi do gorenja tek kada se susretnu goriva tvar, izvor topline i kisik. Mogli bismo reći da je čitav Kozmos u jednom takvom prijateljskom odnosu, odnosu susretanja po kojem i nastaju među veze i međudjelovanja koja možemo nazvati prijateljstvom.

Ako se prijateljstvo živi na taj način, koji predstavlja Božje djelovanje, tada to prijateljstvo postaje i iskustvo Boga koji sebe daje susresti s čovjekom i za tog čovjeka sebe žrtvuje. Prijateljstvo stoga ne može biti žrtvovanje drugoga za sebe, već jedino žrtvovanje sebe za drugoga. Prijateljstvo znači biti čovjek za drugoga, te najbolji primjer takvog čovjeka imamo u Kristu koji je bio potpuno čovjek za drugoga.

Aristotel je, također, jednom prilikom rekao, da je prijatelj kao «alter ego» – drugi ja, no mnogi danas postupaju suprotno pa misle da je prijatelj «duplex ego» – dvostruki ja, jer žele osobu koja je kopija njih samih kako bi na taj način zadovoljili vlastiti egoizam. Ukratko, takvi ljudi žele imati ljude koji će njih zadovoljavati i ispunjavati. Takvi ne žele biti prijatelji već žele imati prijatelje, posjedovati prijatelje, baštiniti slugu kojeg samo nazivaju prijateljem.

Ipak, pravo prijateljstvo uvijek udvostručuje ugodnost, a smanjuje neugodnost; sreću čini većom, a nesreću manjom. Kada jesam prijatelj, tada sreća više nije samo jedna već ta jedna u prijatelju biva udvostručena, jer sreća jednoga izaziva sreću drugoga.

Prijateljstvo je stoga, kao neko stapanje, sjedinjenje u jedno, gdje vezivni materijal može biti samo žrtvovanje za drugoga, kao i ono biti za drugoga, služiti drugom.

Stoga, prijateljstvo može biti jedino davanje sebe, davanje od sebe, a ne nikako traženje za sebe.

Velika je razlika u imanju prijatelja i biti prijateljem. Ako tko želi imati prijatelja tada prvo mora biti prijatelj. Budući da imanje prijatelja, bez toga biti prijatelj, više nije prijateljstvo, više nije sjedinjavanje, ni davanje, već je uzimanje i iskorištavanje.

Želiš li, dakle, imati prijatelja, prvo budi prijatelj.

Fra Mate Bašić

Newton i Bog Stvoritelj – znanost i vjera

lumiere_postcard_21

U prirodoznanstvenim krugovima često čujemo za Newtona radi njegovih velikih otkrića, a osobito radi zakona gravitacije. Neupitno je on jedan od najvećih prirodoznanaca kroz povijest. Ali postoji još nešto puno važnije vezano uz lik ovoga velikana što se tako često ne čuje, a što bi se trebalo zajedno spominjati kad god se govori o ovom klasiku unutar prirodnih znanosti.

Newton je sva svoja istraživanja vršio zanesen uzvišenošću koju je vidio posvuda u prirodi. A ta uzvišenost, koju je posvuda promatrao, koja ga je očaravala, dolazila je, kako on sam kaže, od Stvoritelja svijeta. To je bilo njegovo najčvršće i najdublje uvjerenje, koje je pred svima otkrivao. To je bilo uvjerenje da sve potječe od Boga i da je sve baš zato najljepše oblikovano i uređeno jer dolazi od uzvišenog Počela i k tom Počelu hiti.

Svoju čvrstu vjeru u Stvoritelja i Gospodara svijeta Newton je mnogo puta izrazio. Na jednom mjestu u svojem djelu “Philosophiae naturalis principia mathematica”, govori on ovako: “Ovaj lijepi obruč, koji veže zajedno sunce, planete i komete, nije učinio nitko drugi nego mudrost i volja premudrog i mogućeg Bića. I ako su zvijezde središta koja sačinjavaju slične sustave, i one su onda stvorene po istom planu i stoje pod istom vlašću Onoga koji je Jedan. Ovaj Jedan vlada svime, On se jedini zove Gospodar, Bog i Stvoritelj svega… Bog koji ne bi upravljao svijetom, koji ne bi na nj mislio, koji mu ne bi odredio umnu svrhu, ne bi bio nego usud bez prirode. Iz slijepe i metafizičke nužde, koja je uvijek i posvuda ista, ne može nastati nikakva promjena u stvarima. Sveopća raznolikost stvorenih stvari, prilagođena vremenu i mjestu može nastati samo iz zamisli i volje Bića koje nužno postoji.”

Newtonu se svi bez daljnjega dive kao velikom umu iz područja fizike i astronomije, ali isti ti udivljenici moraju dobro znati da je Newtona astronomija vodila Svemogućem Bogu, bez kojeg, kao umnog Ureditelja i Stvoritelja, koji određuje cilj svakoj od svojih stvari, astronomija, fizika i znanost bi bila nemoguća, jer u njoj ne bi bilo nijednog zakona, kako zaključuje i sam Newton.

Onda se postavlja pitanje, kako se netko usudi tumačiti svemir slijepim i plitkim materijalističkim načelima ili pak reći da priroda ne vodi k Svemogućem Bogu?

Kada pogledam današnje čovječanstvo uviđam većinom patologiju. Promatram nezdrave pojave u našem suvremenom, kulturnom životu, gdje mnogi kulturni, društveni, znanstveni, politički i ini pregaoci misle, da se može spasiti pravi prosvjetni i etički napredak, ako se zabace metafizičke i vjerske istine, i ako se sve ovo podredi čovjeku kao takovu i tobožnjem njegovu dostojanstvu i nekoj slobodi od svega. No, činjenice pokazuju da ne dolazi do napretka čovjeka ili društava, već samo do nazatka. Države u tome ustraju, državnici to šire, znanstvenici izvrćući sve živo i neživo to pokušavaju dokazati, mediji o tome pišu. Ali davno je još Ciceron u svome djelu “De natura deorum” zapisao: “Ne znam, bi li uopće bilo potrebnih ljudskih društvenih vrlina vjernosti i pravednosti, kada bi nestalo vjere u Boga”, a danas to nitko ne vidi ili se barem ne želi priznati. Kao da se današnje društvo vraća Epikuru koji je tražio najveću sreću u užitku, i tražio život s najmanje boli, nevolja ili bilo kakvih ograničenja. To je bila glavna zasada njegove etike. Čini se da i danas svijet vode praktični epikurejci  kojima je glavno geslo: jedimo, pijmo, jer poslije smrti nema nikakvih dobara ni sreće. Zbog toga se i današnje ideologije, političke i apolitičke, spolne i nespolne, rodne i bezrodne, toliko bore protiv vjere, morala i vječnosti, jer na taj način, postavivši da nema života nakon smrti, da je duša vremenita, na prvo mjesto dolazi tijelo, njegovo zadovoljstvo i sreća. Tako biva posve normalno, da moralna načela, koja su po sebi vječna i nepromjenljiva, za njih gube vrijednost i obavezujuću moć. Tijelo postaje božanstvo i biva reducirano na čisto egoističko-utilitarističko sredstvo, kojemu se od najstarijih vremena bezbožnih čisto materijalističkih ideologija prinosi žrtva pribavljajući mu sve moguće ugode. A to čine i danas, ne vidjevši da su u zaslijepljenoj zabludi i ropstvu oslobođenja od slobode.

I tako svim silama tvrde da su znanost i vjera zakleti neprijatelji, a one najveći prijatelji. Zato neki teofobi, odnosno, oni koji se Boga straše, pokušavaju na sve načine prikazati da su vjera i znanost najveći neprijatelji. To potvrđuje na osobit način veliki fizičar Max Planck, pa kaže ovako: “Kamo god i koliko god daleko pogledam nigdje ne nalazim kakvu proturječnost među religijom i prirodnim znanostima, već nalazim posvemašnje slaganje baš u odlučnim točkama. Religija i prirodne znanosti ne isključuju se među sobom kako neki danas misle ili se boje, nego jedna drugu upotpunjuju i pretpostavljaju. Religija i znanost imaju zajedničku zadaću. Ova zajednička zadaća jest rat protiv skepticizma i dogmatizma, protiv ateizma i praznovjerja. Taj rat religija i prirodne znanosti zajednički vode, a geslo koje u ovom boju označuje pravac oduvijek i za budućnost glasi: Naprijed k Bogu!” Stoga i ja mogu zaključiti da vjera i znanost nisu protivne jedna drugoj. Jednako znanstvenik može i treba biti vjernik, kao što vjernik može biti znanstvenik. Tu staru i besmislenu frazu da vjera i znanost ne mogu zajedno, opetovano će ponavljati samo onaj koji ne zna što je jedna i što druga, a taj koji ne zna, u našem se jeziku lako može prozvati neznalica, jer su Planck, Kepler, Newton, Tesla, Bošković, Leibnitz, i mnogi drugi, bili itekakvi znalci.

fra Mate Bašić