Ništa nam neće oduzeti Radost!
Da izvješćivanje o događaju prepustimo novinaru, događaj bi vjerojatno bio opisan ovako: nakon dugih dogovora i pomicanja termina, Zbor mladih župe Sv. Križa na čelu sa župnikom fra Josipom Korenom konačno je u subotu 12. siječnja 2002. krenuo na put u Budimpeštu u namjeri da održi svetu misu na hrvatskom jeziku i mali dodatni koncert božićnih pjesama za tamošnju zajednicu Hrvata. Gosti iz Zagreba bili su smješteni u kolegiju Hrvatsko-mađarske škole, a smještaj i ručak platila je Hrvatska državna samouprava. Sveta misa održana je u nedjelju u 16.30 sati u crkvi Sv. Mihaela. Predvodio ju je fra Josip Koren. Nakon mise održan je kratki koncert uglavnom hrvatskih božićnih pjesama. Događaj je organizirala Marina Sikora, ranije članica tog zbora i župljanka naše župe, koja već dulje vrijeme živi u Budimpešti.
I to ne bi bila Istina! To bi bile činjenice koje nisu niti dodirnule Istinu!
Istina je da smo na tom putu osjetili obilje Ljubavi! Evo kako.
Ne znamo kako riječima opisati upornost, vjeru i ljubav Marininu. Od kako je donijela čvrstu odluku da će nas ona i njeni prijatelji u Budimpešti ugostiti kako bismo podijelili radost Božića i pjesme, ništa je ni u jednom trenutku nije pokolebalo. Niti višestruko odgađanje termina zbog niza problema, niti mukotrpno skupljanje novca, pa čak niti povremena malodušnost s naše strane. Uporno nas je hrabrila, nazivala razne ljude i tražila podršku i sjala od radosti očekujući naš dolazak i tu misu.
Nismo imali novaca da si platimo autobus, a vlak vozi u tako nepovoljno vrijeme da nam nikako nije odgovarao. Morali smo se odlučiti krenuti na put osobnim autima, svjesni rizika vezanih uz dalek put i zimsko vrijeme. Nije nam bilo svejedno, ali pod utjecajem Marinine odlučnosti i sve više svjesni da se približio čas polaska, i naša je odlučnost bivala sve jasnija. Posebnu zahvalnost dugujemo prvo Silvani, pa nakon nje Andreji zbog hrabrosti da uskoče i povezu nas i svojim automobilima usprkos kraćem vozačkom stažu od ostalih pa stoga i s većom odgovornošću. Ako vam se nismo do sada zahvalili na toj iskazanoj ljubavi, ovo je dobra prilika. Svi smo i iz tog vašeg čina naučili još jednu lekciju o ljubavi.
Na put nas je krenulo 19. Šest soprana, pet altova, četiri tenora, jedan bas, zborovođa, orguljaš i svećenik. Ili imenima: Silvana, Vlatka, Dijana, Jelena, Sanja, Dora, Andreja, Maja, Dragica, Ivana, Zvjezdana, Marko, Goran, Marin, Hrvoje, Marijo, Damir, Berislav i Josip. 19 duša, 19 života, 19 iskustava, 19 osoba, 19 radosti, svi iz jedne Ljubavi.
Do Budimpešte nas je sjajno i brižno predvodio Berislav. Vozilo se u organiziranoj koloni, svatko je znao što treba raditi. A onda nam se, zahvaljujući modernim komunikacijama, dogodila sljedeća anegdotica. Marina je nazvala Damira, koji je vozio na začelju kolone. U dobrom raspoloženju Damir ju je upitao
– Pa zar si toliko nestrpljiva da nas vidiš, pa stalno zivkaš?
– Ma ne, nego spadam s nogu od kuhanja, pa me zanima gdje ste
– Evo, još oko 65 km do Budimpešte. – glasio je odgovor.
– Ajoooj, pa vi ćete mi prerano doći! Neću stići sve pripremiti!
– Ništa zato, nazovi svog brata, on je u prvom autu, pa mu reci da moramo piškiti!
Nije prošla minuta, a kolona redom daje desni žmigavac. Svi stajemo kraj motela, iz drugih auta začuđeni zašto smo stali. Kaže Bero u smijehu:
– Pa, evo, iz Budimpešte javljaju da neki od nas moraju piškiti!
– Pa i mi moramo – zaorilo se iz svih auta!
Kasnije smo se, uz čaj i kavu, svi smijali kad smo shvatili zašto smo stali, a da su zapravo svi trpjeli svoje fiziološke potrebe ne želeći da se zbog njih zaustavlja kolona. I to je bilo iz ljubavi.
Doček u Budimpešti bio je veličanstven! Došli smo, sigurno vođeni za Berislavom, izravno u Marinin stan. U malenom stanu bilo nas je ukupno 21! I nije nam bilo tijesno! Marina je blistala dok nam je uz aperitiv poželjela dobrodošlicu, a onda smo, izgladnjeli, krenuli “u akciju” uživajući u sjajnoj hrani koju su nam pripremile Marina i njezine prijateljice. “Stare” frendice Dora i Marinina kćer Ivana odmah su si organizirale vlastiti program, a mi ostali bili smo toliko radosni i toliko nam je dobro bilo, da smo se jedva odvojili od tog sjajnog ugođaja kod Marine jer je valjalo krenuti u kolegij gdje ćemo biti smješteni. Malo nas je u svemu pomutilo stalno Marinino upozoravanje “Jeste li ostavili što vrijedno vidljivo u automobilima? Znate, ovdje samo zbog mobitela obijaju aute …”
A onda je krenulo s “četiri žmigavca i crvenim svjetlima”. Naime, kolegij se nalazi na sasvim suprotnom kraju ogromne i vrlo prometne Budimpešte. Dogovor je bio, ako netko u koloni zaostane, onaj ispred njega uključivanjem četiri žmigavca obavještava prethodnog i čelo kolone da se zaustavi na prvom pogodnom mjestu i pričeka ostale. Da nije bilo onog prekrasnog dočeka i da nismo bili puni radosti, ta a i ostale kasnije vožnje po gradu pretvorile bi se u prave noćne more. Neizbježno je svakih pola minute netko zapeo na semaforu ili bi se Mađari, koji imaju neki svoj stil vožnje, ubacili i razbili kolonu. Četiri žmigavca još nikada nismo toliko koristili, a neki su čak otkrili da ih nije lako ni isključiti. 🙂 Onima sa začelja valjda neće naknadno stići kazne za sva žuta i … hm … svjetla …
U kolegiju nas je dočekala osobno ravnateljica kolegija (HVALA!) i nas 16 razmjestila po vrlo lijepim sobama. Troje (Beru, Doru i Damira) je smjestila Marina u svom stanu. Kolegij je u sklopu Hrvatsko-mađarske škole, u koju ide i Marinina kćer Ivana. Čistoća, organizacija, pa i sama zgrada zaslužuju svaku pohvalu. Na žalost, i ravnateljica nas je odmah upozorila: kad preko noći budete ostavljali aute uz kolegij, dobro pazite s koje strane ćete ih staviti, jer se ovdje provaljuje u aute. U prekrasnoj atmosferi ta su nam upozorenja unosila nemir i pritajeni strah. No, u dočeku ravnateljice i njezinoj brizi osjetili smo ljubav.
Nakon toga odvezli smo se u centar grada u šetnju i razgledavanje. Ima se što vidjeti u toj Budimpešti! Šteta što je već pao mrak, a i vrijeme je bilo vrlo ograničeno. No, veselje prilikom obilaska, usprkos hladnoći, bilo je obilno! Samo je zborovođa stalno gunđao i mrnđao “Pazite na glasove! Kako ćete sutra pjevati! Pa trebate ispjevati preko 60 kitica!”
Tako je bilo i sutradan, kada smo ujutro ponovo krenuli vidjeti nešto Budimpešte po danu, kada smo vidjeli snijeg kako pada i doznali kako je u Zagrebu vrijeme još puno lošije.
Stalno se pjevalo. Pjevalo se na putu, u autima, pjevalo se u šetnji gradom, pjevalo se kasnije u kolegiju na malom “tulumu” prije spavanja, pjevalo se čak i u pabu u kojemu smo se ugrijali dok smo čekali da nam otvore crkvu.
A onda smo se suočili s novim problemom – gdje smjestiti zbor u crkvi! Naime, crkva ima vrlo tijesan kor, pa smo prvo pokušali stati kod oltara, s tim da se Bero nalazi za orguljama na koru. To nije išlo, jer smo se zbog akustike na probi “raspali” već na prvoj bržoj pjesmi. Dakle, MORALI smo, kako god, smjestiti se na kor. Pri tome dečki su se iskazali snalažljivošću, a žene strpljenjem, pa smo se nekako ugurali u jedan od prolaza na koru.
Sljedeći problem bile su orgulje. Svi natpisi na mađarskom, čudnovata “filozofija” kombinacija registara, a uz sve to orgulje su bile vrlo glasne za tako malu crkvu (sasvim suprotno od situacije koju imamo u Sigetu). No, Bero se pokazao kao pravi profesionalac i doista ne znamo što bismo u takvoj situaciji bez njega. Uspio je iz instrumenta izvući što se najviše moglo, te je nastojao ne prekriti zbor oštrim zvukom mikstura i dvostopnih svirala kojim te orgulje obiluju.
Misi i koncertu prisustvovali su naš veleposlanik, generalni konzul, vojni ataše, te mnoštvo Hrvata vjernika. Svi članovi zbora, mimo strahovanja zborovođe za njihove glasove nakon toliko prethodne pjesme i šetnji po hladnoći, maksimalno su doprinijeli misnom slavlju i kasnije koncertnom slavljenju Božića. Oduševljenje za vrijeme pjesme vidjelo se na licima pjevača, što je zborovođi uvijek najveće jamstvo uspjeha. I doista, uspjeh nije izostao – nagrađeni smo dugim pljeskom, i znali smo da smo ljudima, našim Hrvatima u dalekoj Budimpešti donijeli radost. A Radost je donositi radost, Radost je pronositi Radosnu Vijest!
Radosni smo se i rastali, malo zabrinuti zbog vremenskih uvjeta po kojima ćemo morati voziti natrag za Zagreb. Radovalo nas je oduševljenje i srdačni pozdravi divnih ljudi koji su nas dočekali, ugostili, poslušali i pjevali s nama. Neizmjerno nas je radovala Marinina sreća što je, nakon svog truda i zalaganja, sve tako lijepo prošlo.
Na žalost, još nije bilo prošlo. Vratili smo se do svojih auta parkiranih usred centra grada, kada smo začuli prvo Silvanin uzrujani glas: “Moj je auto provaljen i pokraden! Uzeli su nam sve stvari!”
Sledili smo se. Odmah smo pozvali Marinu, a ona svoje prijatelje iz veleposlanstva. I Josipov je auto obijen, uništene su brave i pokradene torbe s osobnim stvarima! Kradljivcima vjerojatno ništa osobito vrijedno, ali nama strahovit udarac i razočaranje.
Zlo nam je htjelo oduzeti Radost. Morali smo krenuti natrag za Zagreb, u snijeg i mećavu, pogođeni tim zlim događajem. No, dogodilo se nešto čudesno. I oni koji su bili najviše pogođeni, i oni drugi koji su bili u brizi za svoje sestre i braću, ubrzo smo u svojim srcima osjetili isto: NE SMIJEMO DOPUSTITI DA NAM SE ODUZME RADOST! Jer bi TO, a ne sama krađa, bilo pravo zlo. I vjerujte nam: usprkos svemu, pa i teškim uvjetima putovanja natrag po snijegu i ledu, u Zagreb smo se vratili s radošću u srcu, s ljubavlju i pjesmom!
Je li to sva istina? Da, to je istina, a Istina je ostala neiskazana i neiskazljiva, ali doživljena, u našim srcima.
Marina, hvala ti. Silvana, Zvjezdana, Dragice, Sanja, Gorane, Marko, Josipe, hvala vam. Hvala svim prijateljima iz Budimpešte, hvala svima nama, koji smo u ovome sudjelovali, na ljubavi.
Zahvaljujmo Gospodinu jer je dobar!!! Jer je vječna Ljubav njegova!
