Promatrajući današnja prijateljstva, ili da budem precizniji, današnja razočarenja u prijateljstvima, smatram potrebnim malo progovoriti o tome. Budući da je za mene Biblija temelj svakog promišljanja, tada ću i u ovom govoru progovoriti krijepeći se na toj “Knjižnici”, neiscrpnom izvoru života i svakoga znanja.

U Bibliji možemo naići na govore o prijateljstvu kao što su: “Mudrost mudrih uči nas kako je dragocjeno u životu imati uza se prijatelje.” (Izr 27,9)

Već i Aristotel na poseban način govori o prijateljstvu kada kaže: “Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela.”

Ciceron to potvrđuje rekavši: “Život bez prijateljstva je ništa.”

Albert Camus to opisuje na način međudjelovanja i istovjetnosti kada kaže: “Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj.”

Za Aurelija Augustina prijateljstvo je nešto trajno, te stoga tvrdi: “Prijateljstvo koje je prestalo postojati nije nikada ni postojalo.”

Elbert Hubbard predstavlja prijateljstvo kao najotvoreniji i najiskreniji odnos u kojem vlada istina i koji istina održava te stoga govori: “Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni.”

A Kahlil Gibran o prijateljstvu govori realno počinjući od onoga biti za nekoga, dati sebe nekome, te kaže: “Prijateljstvo je vazda slatka odgovornost, nikad udobnost.”

Promišljajući na taj način, prijateljstvo ne može biti nešto van susreta, jer sam pojam susret nosi u sebi pojam sreće, odnosno, su-sretan, su-sretnosti. Taj susret je u sebi tajna i jedan misterij, jer izaziva sreću kod svih vršitelja takvog susretanja i kao takav je zapisan u Božjem planu, jer predstavlja svojevrstan pečat Božjeg djelovanja koji sjedinjavanjem, susretanjem, ujedno i stvara. Ako pogledamo običnu vodu, tada možemo vidjeti da ona postoji i nastaje tek kada se susretnu i sjedine dva atoma vodika i jedan atom kisika. Na jednak način dolazi do gorenja tek kada se susretnu goriva tvar, izvor topline i kisik. Mogli bismo reći da je čitav Kozmos u jednom takvom prijateljskom odnosu, odnosu susretanja po kojem i nastaju među veze i međudjelovanja koja možemo nazvati prijateljstvom.

Ako se prijateljstvo živi na taj način, koji predstavlja Božje djelovanje, tada to prijateljstvo postaje i iskustvo Boga koji sebe daje susresti s čovjekom i za tog čovjeka sebe žrtvuje. Prijateljstvo stoga ne može biti žrtvovanje drugoga za sebe, već jedino žrtvovanje sebe za drugoga. Prijateljstvo znači biti čovjek za drugoga, te najbolji primjer takvog čovjeka imamo u Kristu koji je bio potpuno čovjek za drugoga.

Aristotel je, također, jednom prilikom rekao, da je prijatelj kao «alter ego» – drugi ja, no mnogi danas postupaju suprotno pa misle da je prijatelj «duplex ego» – dvostruki ja, jer žele osobu koja je kopija njih samih kako bi na taj način zadovoljili vlastiti egoizam. Ukratko, takvi ljudi žele imati ljude koji će njih zadovoljavati i ispunjavati. Takvi ne žele biti prijatelji već žele imati prijatelje, posjedovati prijatelje, baštiniti slugu kojeg samo nazivaju prijateljem.

Ipak, pravo prijateljstvo uvijek udvostručuje ugodnost, a smanjuje neugodnost; sreću čini većom, a nesreću manjom. Kada jesam prijatelj, tada sreća više nije samo jedna već ta jedna u prijatelju biva udvostručena, jer sreća jednoga izaziva sreću drugoga.

Prijateljstvo je stoga, kao neko stapanje, sjedinjenje u jedno, gdje vezivni materijal može biti samo žrtvovanje za drugoga, kao i ono biti za drugoga, služiti drugom.

Stoga, prijateljstvo može biti jedino davanje sebe, davanje od sebe, a ne nikako traženje za sebe.

Velika je razlika u imanju prijatelja i biti prijateljem. Ako tko želi imati prijatelja tada prvo mora biti prijatelj. Budući da imanje prijatelja, bez toga biti prijatelj, više nije prijateljstvo, više nije sjedinjavanje, ni davanje, već je uzimanje i iskorištavanje.

Želiš li, dakle, imati prijatelja, prvo budi prijatelj.

Fra Mate Bašić