U posljednje se vrijeme, kao i danas, mnogo govori o Duhu Svetom. Često se napominje kako živimo u “eri Duha Svetoga”. Napisani su mnogi traktati o Duhu Svetom i opisana raznovrsna iskustva djelovanja Duha Svetog. Već sama Crkva od svojih početaka promišlja na različite načine o trećoj božanskoj osobi, te ispovijeda vjeru u Duha Svetog u nicejsko-carigradskom Simbolu vjere, izričajem: “Gospodina i životvorca”, čemu je nadodano: “Koji je govorio po prorocima.” Sama Crkva sve čime upoznaje Duha Svetoga prima od Isusa Krista. Evanđelja nam na više mjesta govore o Duhu Svetom. U tom govoru svakako prednjače evanđelisti Luka i Ivan. Ipak, čitava Biblija, bilo Staroga ili Novoga zavjeta govori o Duhu Svetom. Tako je »Duh u Starom zavjetu imenovan židovskim izrazom “ruach”, koji inače nalazimo na oko 380 mjesta. No taj izraz označava tri različite stvarnosti koje se po prilici jednaki broj puta tako spominju. Pod tim se naime izrazom podrazumijeva vjetar, dah znaka; njime je označen dah čovječji, njegova životna snaga, sjedište spoznaje i čuvstava; njime je označen i Duh Božji kojim on djeluje u fizičkom i materijalnom redu kao i povijesti spasenja.« Duh Sveti je na početku i na kraju svega. Čak i Biblija počinje Duhom koji lebdi nad vodama. Duh je i na početku utjelovljenja, te silazi na Mariju i osjenjuje njezino biće. On je i ona ljubav, koja će u onaj dan biti sve u svima. Po njemu je sve stvoreno i oživljeno. On izlazi od Oca i Sina i tako djeluje u zajedništvu Presvetog Trojstva kao onaj u čijim je rukama inicijativa, jer Duh daje kome hoće i kada hoće. U toj logici treba napomenuti, kako se duhovna inicijativa ne izdiže sa zemlje k nebu: nego uvijek silazi na zemlju s puno ljubavi, uvijek besplatno i beskrajno darežljivo. Svako naše prihvaćanje ili neprihvaćanje božanske inicijative ili bilo kojeg drugog djelovanja, Boga – kao jedinstvo triju osoba – ne čini većim ili manjim, već mi primamo ili ne primamo milost spasenja. Takav Bog, koji je kao biće najviše neodređen (summe indeterminatus), biva istovremeno najslobodnije biće, koje je, kao takvo biće, sam sebi dostatan, a ipak se daje i objavljuje drugima, i to u neshvatljivoj velikodušnosti i darežljivosti, kao punina ljubavi. Zbog toga i Ivan Duns Škot napominje: »Što je bitak jednog bića obilniji i savršeniji, to je biće slobodnije, tj. neodređenije. Iz toga možemo zaključiti da sloboda pretpostavlja puni bitak, obilni i savršeni bitak, drukčije rečeno, slobodno djelovanje izvire iz obilja, a ne iz nedostatka. Slikovito rečeno, neodređenost iz nedostatka je zapravo neodređenost iz praznog bitka, koji netko drugi može napuniti, a neodređenost iz obilja je neodređenost iz punog bitka, koji se, jer je pun, razlijeva, dariva.«
Duh Sveti, prema tome, djeluje iz slobodne darežljivosti (ex liberalitate) koja je u Božjoj naravi postojana, te ta postojanost (firmitas) dobrote, koja je ujedno i uređena (ordinata), omogućuje stvaranje novog reda ili poretka, i to poretka ljubavi, koji se po Duhu Svetom u punini, iz te punine ljubavi razlijeva i dariva.
Stoga prije svega u govoru o obnavljanju Duhom Svetim treba naglasiti da nije čudo što Bog postoji, već je čudo da mi postojimo, koji po prethodno rečenom, Bogu ne možemo ništa nadodati, niti njegovoj slavi ništa pružiti što bi tu slavu moglo na bilo koji način pojačati, te uzveličati njegovo blaženstvo ili pak njegovu osobnu radost. Ovo je bitno dobro shvatiti u kontekstu današnjih religijskih praksi koje na različite načine poništavaju pravu sliku o Bogu i stvaraju Boga kojeg treba nagraditi, umilostiti, omekšati ili nagovoriti. Pri takvim se praksama i molitvenim obrascima zaboravlja da Božja ljubav i Božje milosrđe imaju svoj jedini izvor u Bogu samom. Zaboravljeno je, kako je Bog ljubav i milosrđe sam po sebi i da su ljubav i milosrđe atributi samoga Boga, po čemu Bog nije nego li punina ljubavi i milosrđa, ili još preciznije, Bog jest ljubav i milosrđe. Zbog toga, ako je ta ljubav i milosrđe sama sebi razlogom, onda blagost, milostivost, darežljivost i dobrotu Božju ne može ništa pokolebati, jer ljubav i milosrđe Božje nisu neki odgovor na našu bijedu, naše zazivanje, naše molitve, neprestano naše padanje u blato, već su ljubav i milosrđe Božje uvijek tu, i još više, uvijek prvi tu.

fra Mate Bašić