Upravo se vratih sa Via Crucis (križnog puta) koji se održava svakog petka u 15 sati, u čas kad je naš Gospodin preminuo. Križni put prolazi ulicom Via Dolorosa, a završava kod glavne bazilike Svetoga groba.
Prije nego što vam opišem sam križni put, htio bih opisati i moja protekla dva dana ovdje. Stigao sam u Tel Aviv u srijedu popodne, avionom iz Zagreba. Tamo me je dočekao fra Raffaele, magistar bogoslova. Idući dan, ujutro, zaputih se prema bazilici Svetoga groba zajedno sa dvojicom braće (sa jednim Brazilcem i jednim Sicilijancem). To je nekih 5 minuta hoda od našeg samostana. Fra Antonio nam je pokazao sve kapele i mjesta našašća Svetog Križa. Ovdje se uistinu može vidjeti raznolikost slavljenja u liturgiji. Ovu baziliku pohađaju kako zapadni, tako i istočni kršćani. Sve se to može uočiti i na slikama i raznim kapelama koje su unutar bazilike. Na kraju ipak nismo posjetili Golgotu i Isusov Grob zbog prevelike gužve i brojnih hodočasnika i turista.
Isti smo se dan zaputili i prema Betlehemu (nekih 10-ak kilometara od Jeruzalema), koji je u palestinskoj samoupravi. To je podrazumijevalo i prolazak takozvanog “checkpoint-a” (kontrolna točka) koji je, kako se na kraju ispostavilo, nužno proći samo na povratku iz Palestine, a ne i na ulazu u nju.
Šokantna je činjenica da su Izraelci izgradili zid na palestinskom teritoriju koji je na puno mjesta i veći od Berlinskog zida (ponegdje i do 8 metara visine) kako bi se odvojili od Palestinske samouprave i Palestincima onemogućili prolaz. To se najbolje može uočiti kada se prolazi glavnom cestom prema Betlehemu. Glavne ceste u Betlehemu nisu najbolje riješene što je uzrok velikih gužvi, a ni izlazak iz Jeruzalema nije jednostavan, pa smo taj put kratak put prolazili čak sat i pol. Autobus pun fratara animirao je fra Sebastiano iz Iraka, koji je svojim šalama učinio put kraćim i podnošljivijim.
Stigavši u Betlehem (Bet – kuća, Lehem – kruh), zaputili smo se na prve zavjete dvojice novaka čiji je magistar bio Maltežanin fra Noel (ujedno i naš budući magistar). Misu je predvodio fra Pierbattista Pizzaballa, kustod Svete Zemlje, u crkvi svete Katarine, odmah do bazilike rođenja Isusova. Poslije večere, zaputili smo se nazad u Jeruzalem.
„Checkpoint“ smo prošli bez problema, valjda zbog toga što smo fratri. Pri povratku se ponovno mogla vidjeti velika razlika između siromašnih Palestinaca i bogatih Židova.
I tako dolazim do današnjeg dana. Kako sam prije napomenuo, Via Crucis se održava svakog petka u 15 sati. Nešto prije toga zaputili smo se prema prvoj postaji. Križni put se čitao na talijanskom, engleskom i poljskom, a između postaja molilo se na latinskom, talijanskom i engleskom, zajedno sa mnoštvom hodočasnika. Putem smo prolazili kraj mnogo arapskih dućana koji su jedini otvoreni jer je danas počeo Yom Kippur (židovski blagdan koji počinje u sumrak desetoga dana mjeseca tišrija i traje do idućeg sumraka).
Pri dolasku u veliku baziliku Svetoga Groba nije bila tolika gužva, pa sam se ovaj put odmah zaputio prema mjestu raspeća. To je mjesto gdje sve riječi prestaju, svaka misao i sve ono što čovjek nosi jednostavno nestaje pred tolikim Misterijem. To je mjesto gdje je naš Otkupitelj predao svoj život za naše grijehe, gdje se dogodio čudesan preokret, gdje je smrt pobijeđena. Toliko puta sam čuo o tome mjestu, ali nijedanput nisam čuo ono što sam tamo doživio. Poslije 13. postaje, uputili smo se prema zadnjoj, četrnaestoj (grobu) koji je urešen mnoštvom raznih svijeća i ikona. Poslije završnog blagoslova, gvardijan je pozvao nas koji smo novi da uđemo unutra, na mjesto Uskrsnuća, gdje je Tijelo Gospodinovo bilo položeno i gdje je uskrsnuo.
