Osvrt na susret zborova mladih “Naša misa”
održan u subotu, 06. ožujka 2004.
u šatoru sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici, Zagreb

Za subotu, 6. ožujka, Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatski katolički radio, odnosno još preciznije organizacijski odbor – vlč. Božidar Tenšek, vlč. Perica Matanović, s. Slavka Vrbanić, Slavko Nedić, Verica Kras i Matija Škvorc – pozvali su voditelje i članove zborova mladih grada Zagreba da se okupe u već prilično poznatom “šatoru” sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. Tema susreta u pozivu je bila vrlo široko naznačena – kao “prilika da se o “Našoj misi” progovori ozbiljno” te da se “upoznate s iskustvima drugih ali i da druge obogatite vlastitim iskustvima”. Bio je predviđen i okrugli stol gdje “ćete moći postaviti pitanja vezana uz probleme koji baš vas (a vjerojatno i mnoge druge) muče”. Kao predavači bili su u pozivu navedeni: vlč. Miroslav Martinjak s temom “Liturgijski pristup Misi mladih”, Matija Škvorc s temom “Svjedočenje iz prakse – Mladi iz Španskog”, Slavko Nedić s temom “Cro sacro scena od Žeteoca do danas” i Emilio Kutleša s temom “Svjedočenje iz prakse”. Susret je trebao započeti u 14.30 a završiti Sv. Misom u 20.00 sati.

Prvo je iznenađenje uslijedilo organizatoru: prisustvovali su predstavnici preko 60 (mislim čak 64) zborova, i to ne samo iz Zagreba, nego i drugih okolnih mjesta. Već je ovaj ogroman interes bio indikativan kako je tema susreta vrlo “vruća” te organizatorima i voditeljima crkvenog pjevanja u mlađoj generaciji vrlo značajna.

A što je zapravo bila tema? Vrlo se brzo iskristaliziralo (već kroz prvo predavanje vlč. Martinjaka – a upravo on je najodgovorniji čovjek pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu za obrazovanje u području crkvene glazbe) kako se zapravo radi o (neka mi oproste na izrazu) metežu u pogledu glazbe koja se izvodi (svira i pjeva) u okviru liturgije (dakle, Svete mise) na Misama mladih. Kako bih odmah na početku malo “zakuhao” ovaj osvrt, spomenut ću kako je u kasnijoj raspravi netko rekao kako se “stvar otela kontroli”. Ne želim sam tvrditi je li to točno ili nije, ali je važan dojam koji nije usamljen, i stoga nije zanemariv.

Velečasni je Martinjak prilično sistematično (ta nije bez razloga profesor 🙂 ) dao pregled “problema” iz svoga očišta – očišta stručnjaka za crkvenu glazbu i čovjeka koji se zalaže za poštivanje biti liturgije, ali i poštivanja crkvene hijerarhije, odnosno nadležnosti za donošenje odluka u tom području. Istaknuo bih meni dvije najvažnije konstatacije iz njegovog izlaganja:

1. glazba u liturgiji nije neovisna, nego je sastavni dio liturgije, odnosno još više od toga – ona je liturgijski simbol i kao takva mora biti jasna, prepoznatljiva, prihvatljiva; nikako se ne smije dogoditi da glazba postane važnija od liturgije (što ujedno znači da nije simbol liturgije, nego postaje sama sebi dovoljna)
2. glazba u liturgiji mora poslužiti da se ostvari svečanost; glazba u liturgiji nije i ne smije predstavljati zabavu, niti smije imati ikakve druge namjere; ona ima obilježja molitve, a služi, kao spomenuti liturgijski simbol, slavljenju Gospodina

Vrlo jasno je profesor Martinjak naglasio kako niti u jednom vremenu kroz povijest uvođenje novoga glazbenog stila nije proteklo bez problema ili suprotstavljanja. No, uzor nam prije svega treba biti gregorijansko pjevanje i to ne zbog samog stila, nego zbog činjenice da je gregorijanski (nepoznati) skladatelj naprosto kao osnovicu uzeo liturgijski tekst – dijelove Svete mise – te ih uglazbio, koristeći nekoliko gotovo standardiziranih modela, kako bi ujedno zadovoljio i drugi važan cilj: sudjelovanje cijele zajednice u pjevanju. A to je – naglasio je profesor – najvažnije: da sudjeluje zajednica, jer ako se to ne postiže, onda glazba nije postigla svoju svrhu.

S razlogom nisam propustio napomenuti nepoznatog skladatelja gregorijanskih napjeva. Naime, liturgijska glazba ne smije biti način isticanja neke osobe, pa čak niti zbora. U mom prijevodu – bude li taština nadvladala među motivima za ostvarenje ljepote slavljenja glazbom u liturgiji, onda bolje da glazbu izostavimo!

Profesor je naveo još jedan važan problem: korištenje pogrešnih pjesama u redu Svete mise. Naime, u određenim pjevanim dijelovima ne može se zamijeniti ono što je bit toga dijela nečim drugim. Na primjer, u Slavi (Slava Bogu na visini …) nije moguće izostaviti slavljenje Presvetog Trojstva. Skraćeni oblik (tzv. parafraziranje) dopušteno je samo na dječjoj misi, ali u redovitom misnom slavlju (u razdoblju crkvene godine kada je to propisano) nije moguće zamijeniti taj dio nekom pjesmom poput Svi slavimo ili pogotovo nekom drugom koja uopće nema veze s tekstom Slave. No, isto tako dopušteno je u npr. Božićno vrijeme Slavu zamijeniti odgovarajućom Božićnom pjesmom (Svim na zemlji, op. aut.).

Mislim da se ne smije izostaviti i jasna napomena kako u hrvatskoj liturgijskoj glazbi ipak prvenstveno treba sačuvati htvatsko glazbeno i kulturno naslijeđe, koje nije malo, a kao što reče velečasni Martinjak “dok neke države još nisu niti postojale, mi smo već imali hrvatsku crkvenu pjesmaricu”. Činjenica nad kojom bismo se svi morali zamisliti.

Sljedeći je predavač bio Matija Škvorc koji predvodi i organizira pjevanje zbora i “banda” u župi u Španskom. Jedna od važnih karakteristika pristupa u njegovoj župi jest da se kombiniraju i složenije pjesme (npr. četveroglasne), ali tako da svejedno puk može sudjelovati, naučiti pjesme i pjevati zajedno sa zborom, koji onda ne nastupa, nego samo predvodi pjevanje. Također je istaknuto kako koriste misu koju su sami napisali, a prilagođena je izvođenju zbora mladih na misi za mlade. Važno iskustvo iz te župe jest zajednička priprema svećenika, pjevača i čitača za sljedeću nedjelju, pri čemu se prouče čitanja, daju se prijedlozi za pjevanje, a potom svaka skupina odvojeno obavi pripravu (npr. zbor vježba pjesme koje će izvoditi).

Nakon pauze, tijekom koje se, na žalost, značajno smanjio broj prisutnih (što dijelom ne začuđuje obzirom da su neki došli iz doista udaljenih mjesta) o događajima na hrvatskoj duhovnoj glazbenoj sceni od Žeteoca (dakle, od 60-tih godina) do danas govorio je glazbeni urednik Hrvatskog katoličnog radija i jedan od suorganizatora skupa, Slavko Nedić. Da bih Slavka približio onima koji ga ne znaju spomenut ću kako je i danas, usprkos svojim godinama (Slavko, nećeš se naljutiti, jelda 😉 ) spreman zgrabiti bas gitaru i stati uz bok mladim pjevačima i sviračima duhovnih pjesama, te zaprašiti u nekom rock ili jazz ritmu, kako je činio i tamo negdje u 60-tim ili 70-tim.

Nije bilo promašeno pitanje “sjećate li se” dok je spominjao Žeteoce, Prijatelje, prve festivale duhovne glazbe u Hrvatskoj, prve sukobe oko električnih gitara i bubnjeva pod Svetom misom … Ta kako bi se toga sjećali mladi koji teško da su vidjeli gramofon na djelu, a kamoli longplejke ili singlice tih prvih grupa koje su pisale svoje ili prevodile talijanske, francuske ili američke tzv. duhovne šansone. No, činjenica je da pjesme, koje su tada prodrle u liturgijsku ili vanliturgijsku crkvenu uporabu, mladi pjevaju i danas, ne znajući tko su im autori, tko su prevoditelji (ili pisci tekstova na uspjele melodije), a tko prvi izvođači tih pjesama na hrvatskom tlu. Ispričao je i nekoliko anegdota koje oslikavaju kontinuitet problematike sukoba takozvane konzervativne i takozvane mlađe “struje” u duhovnoj glazbi, no još je važniji od toga kontinuitet (i oduševljenje) uvođenja takve glazbe u crkveno slavljenje Gospodina.

Spomenuo je još nešto: pitanje kvalitete duhovne glazbe na Cro sacro sceni. Taj aspekt svakako nije zanemariv, a u tom kontekstu valja imati na umu i brojne festivale duhovne glazbe, za koje mnogi ne znaju, ali s druge strane dobro je sjela kasnija pošalica “… a ne morate baš biti niti na svim festivalima”. Ne skriva li se iza te doskočice isto ono razmišljanje kao i iza Martinjakovog spominjanja bezimenih gregorijanskih autora?

Posljednje izlaganje imao je Emilio Kutleša, legenda poznate Kefe. Tko/što je Kefa? Bilo bi prelako i prejednostavno da to ovdje objašnjavam onima koji to ne znaju. Preporučam da prouče sami i Kefu i ranije spomenute bandove. No, rekao bih da je Emiliovo izlaganje, bez obzira što se zvalo “Svjedočenje iz prakse”, bilo ipak previše subjektivno. Stekao se dojam kako se iza njega vuče nekakav latentni sukob, pogotovo kada je profesoru Martinjaku pripisao “birokratski pristup”. Dopuštam si komentirati, iako nemam odgovarajući autoritet u cijeloj toj sceni, kako je to bilo pretjerano i nepotrebno etiketiranje, jer doista objektivno nije moguće profesoru stavljati na nos “birokraciju”. Treba, čini mi se, poći od onih dvaju najvažnijih konstatacija iz Martinjakova izlaganja koje sam ovdje u tekstu istakao, a one nas nikako ne dovode do “birokratskog pristupa” nego do same biti odnosa glazbe i liturgije. No, bez obzira na neadekvatnost tog izraza, on je u ovom krugu zazvonio i nije moguće odricati da takav dojam može postojati. A nije dobro da postoji …

Potom je uslijedio “okrugli stol”. Premda zapravo nije bio okrugao, nego prilično ćoškast (u doslovnom i prenesenom smislu), kao što se i očekivalo, izronila su mnoga prilično teška pitanja. No, napokon je postala jasna i namjera organiziranja cijelog ovog skupa. A namjera je s jedne strane predsinodalna priprema (što znači da će materijali, argumenti, pitanja i dvojbe s ovoga skupa biti adekvatno obrađeni i proslijeđeni tajništvu Sinode zagrebačke nadbiskupije), a s druge strane izrada (alternativne) pjesmarice za mlade. Zašto sam upotrijebio riječ “alternativne”, iako sam svjestan mnoštva nepogodnih konotacija koje ta riječ ima? Zato jer postoji službena, odobrena, “friška” pjesmarica (u čvrstom smeđem uvezu 🙂 – Bernarde, nisam mogao odoljeti!), koja očito baš nije omiljena među mladima i na misama za mlade, te postoji evidentna potreba za alternativom – drugim izborom, koji će biti barem prešutno odobren. A da bi se izradila takva pjesmarica, potrebno je prije svega prikupiti građu (zato smo imali domaću zadaću popisati što i u kojoj prigodi pjevamo na misama za mlade), zatim kompetentno ocijeniti prikladnost i kvalitetu (kako teksta tako i glazbe) te sve to tehnički opremiti i distribuirati. Čini se da su i profesor Martinjak i Slavko Nedić, a i drugi kompetentni ljudi koji su se ovdje zatekli, spremni ne samo na naporan rad nego i na ozbiljno zalaganje na svakom mjestu da bi se ovaj značajan posao s uspjehom obavio. U ovom trenutku ja im želim samo obilje milosti Duha Svetoga i savjetujem svakome da im u tom poslu pruži pomoć.

A NAŠA MISA?

Ovdje bih stao s izvješćivanjem (istina, već prožetim mojim subjektivnim stavovima) s ovoga skupa i okrenuo se našem župnom Zboru mladih i našoj misi nedjeljom u 11 sati. Molim da ovo uzmete kao moj potpuno osobni osvrt kao župljanina, člana Župnog pastoralnog vijeća i dugogodišnjeg voditelja Zbora mladih.

Prvo bih želio pretresti pitanje po kojim kriterijima se uopće taj zbor može nazivati Zborom mladih. Ja baš nisam mlad, nemamo izričitu misu za mlade …

Jedan argument bi mogla biti činjenica da je svojedobno ovaj zbor nastao kao Zbor mladih. Prije 20-tak godina. Dopustit ćete da smo i mi neki tada bili mladi :-)))) No, to nije argument nego samo početak argumenta. Važno je da je taj zbor nastojao sačuvati onaj duh u kojemu je nastao. U njemu se izmijenilo mnoštvo generacija. Neki su ostali kroz cijelo to vrijeme, neki su dolazili i odlazili, ženili se, završavali škole, selili se, rađali djecu …

Kad kažem “sačuvali duh” mislim – nastavili pjevati s jednakim ciljevima kao u samom početku. Naravno, steklo se ovdje prilično iskustva, oni koji su dulje s nama tek sada cijene ono što je iza njih i što su postigli, ili kako reče Dijana neposredno nakon spomenutog susreta – sazreli smo.

No, bez obzira na tu zrelost, veliku većinu zbora i dalje čine mladi. Kad razmotrimo kakvu glazbu pjevamo i u kakvom stilu, možda ćemo se upitati – pa kako to da takav pristup odgovara mladima? Nije li to u kontradikciji s “problemom” o kome se govorilo na skupu?

Smatram da je na skupu ozbiljno zanemareno nešto što je profesor Martinjak samo napomenuo, a o tome nitko nije raspravljao – prihvaća li zajednica onaj način izvođenja liturgijske glazbe koji netko nudi? Ponovo ću reći: ako je zbor (ili pojedinac) koji predvodi (ili još gore – izvodi) glazbu u liturgiji sam sebi dovoljan, onda bolje da odbacimo glazbu, u skladu s onim “Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe.” Dakle, ta glazba mora biti naša zajednička, u kojoj samo neki predvode, ali svi sudjelujemo. Za one koji predvode nije bitno tko su, bitno je da su prepoznali Božji dar da to mogu raditi, te da se Bogu oduže predvodeći, kao što netko drugi ima dar čitati, netko treći ministrirati, netko četvrti čistiti crkvu, peti pomagati bolesnicima, šesti družiti se s osamljenima, a sedmi možda postati svećenikom. Iz prispodobe o talentima pak znamo kakva nam je obveza s našim darovima …

U našoj Svetoj misi nedjeljom u 11 sati sudjeluje veliki broj ljudi. Na to cijela zajednica mora biti ponosna, a mi koji smo prihvatili određene službe na toj misi moramo to poštivati i uzeti u obzir. Okupljaju se svi uzrasti, od sasvim male djece do ljudi u dobi preko 90 godina! Ne treba se iznenaditi ako se na toj misi pojave i tri generacije iz iste obitelji! I na to trebamo biti ponosni.

Kako učiniti da sve te generacije, za koje smo sigurni da su im glazbeni ukusi (a u ovom slučaju možda je važnije govoriti o glazbenim navikama ili prijemčivosti glazbenog izričaja nego o ukusima) različiti, tu glazbu koja se nudi prihvate kao svoju, zajedničku!? S druge strane, istovremeno i prioritetno držati se liturgijskih pravila kako bi ta glazba doista postala liturgijski simbol onako kako je profesor Martinjak objasnio? S treće strane, što se možda ne čini prioritetnim, ali je činitelj kojega ne možemo zaobići, sačuvati mlade (dakle, madost i svježinu u pristupu glazbi, mlade i snažne glasove, dinamiku i živost) u zboru koji je u svakom trenutku spreman predvoditi kvalitetnu izvedbu?

Jedan element pristupa kojega smo odabrali jest ocijeniti pravilan omjer glazbe koju će moći svi prihvatiti pjevanjem, i glazbe koja je presložena da bi je puk zapjevao, ali će je prihvatiti slušanjem. Recimo da je to, prema našim procjenama, omjer od otprilike 80% onih prvih prema 20% onih drugih. Zašto ne samo one prve? S jedne strane zato da bi se zadovoljio i onaj treći cilj, a to je zadržati mlade, koji vole pjevati i koji žele nešto novo, nešto oko čega se valja potruditi i postići uspjeh. S druge strane zato jer među nama ima onih koji će rado poslušati i prepustiti se skladbi kakva je Mozartov Ave verum ili Arcadeltova Ave Maria ili Schubertov Klanjam ti se smjerno. Mislim da nije potrebno na ovom mjestu govoriti o duhovnim razinama ovakvih skladbi.

Drugi element pristupa jest – ako nam obvezatni dio glazbenog izričaja nekog misnog dijela nedostaje, potruditi se da ga pronađemo ili u krajnjoj liniji napravimo, ali takvog da je prihvatljiv svima opet u istom onom omjeru. Tako je npr. nastalo Misno slavlje – iz čiste potrebe za glazbom za Gospodine, Slava, Svet i Jaganjče koju bi cijela Crkva pjevala.

Treći je element pristupa obraditi poznate i odobrene pučke ili autorske napjeve tako da se dodatno istakne njihova ljepota, tako da zbor uživa u umjetničkoj izvedbi takve skladbe, a da istodobno i cijeli puk može zapjevati, vodeći se ne samo poznatom melodijom nego i ritmom kojega zadaje zbor. Mislim da je dobar primjer upravo na 2. korizmenu po prvi puta izvedena obrada predivne pjesme Ljubomira Galetića Bog oprosnik nam darova. Uz nekoliko ponavljanja puk će se lako pridružiti melodioznoj i privlačnoj pjesmi izrazito kontemplativnog sadržaja.

Četvrti element, koji nije jednostavan iz naše pozicije, ali je izuzetno važan jest – pokušati izvući iz naslijeđenog blaga nešto što bi moglo pasti u zaborav, a nikako to ne zaslužuje. Primjer mogu biti Božićne pjesme O kakva to svetlost ili Oj, pastiri, čujte novi glas, također u posebnim obradama za naš zbor.

I konačno moram se osvrnuti na korištenje stranih pjesama (pa čak i neprepjevanih tj. na izvornim jezicima). Tu osobito želim naglasiti da su mnoge od tih pjesama nastale u protestantskim sredinama, no, rado su izvođene i u katoličkim crkvama. Smatramo da ima niz pjesama koje ni po čemu nisu u koliziji s katoličkim crkvenim učenjem i vjerom te stoga ne vidimo razlog zašto ih se ne bi koristilo. Ukoliko one po svom tekstu i ukupnom duhu odgovaraju određenim dijelovima liturgije (svjesni da protestanti zapravo nemaju Svetu misu), te ako su od puka prihvaćene, rado ih izvodimo i u okviru liturgije. No, ako nisu prikladne za samu liturgiju, a ipak ne odudaraju od katoličke vjere, izvest ćemo ih kao tzv. drugu izlaznu pjesmu, dakle nakon što je otpustom Sveta misa već završila. Od onih pjesama stranog podrijetla koje čak smatramo da nije uputno prevoditi svakako treba spomenuti Handelov Joy to the world (Božićna pjesma koja je čak na staroengleskom) ili Giovanne dona (marijanska pjesma na talijanskom).

INŽENJERSKI PRISTUP

Nadam se da se nitko neće osjećati povrijeđenim ako za kraj ovoga osvrta upotrijebim inženjerski pristup problemu koji je postavljen na spomenutom skupu (jer sam inženjer pa tako razmišljam).

Inženjerski pristup kaže: detektiraj problem, postavi ciljeve, analiziraj stanje, utvrdi raspoložive resurse, usvoji metodu, napravi plan i kreni. Što napraviš, dokumentiraj (jer nikad ne znaš kad će te tramvaj … no, dobro, šalim se …).

U našem slučaju:

 problem: utvrđeno je da postoji neusklađenost glazbe koja se izvodi pod liturgijom sa samom biti liturgije; utvrđeno je da postoji i nerazumijevanje problema među subjektima – akterima; utvrđeno je da ne postoji regulatorno tijelo, ali i da je upitno je li dobro formirati regulatorno tijelo

 ciljevi: zadovoljiti dva temeljna kriterija kako ih je formulirao profesor Martinjak, a istodobno zadržati i razvijati polet mladosti u stvaranju duhovne glazbe i slavljenju Gospodina

 stanje: e, taj dio prepuštam većoj radnoj ekipi; no, dio ovoga posla biti će urađen kada se proanalizira sve što se dogodilo na ovom skupu

 resursi: Institut za crkvenu glazbu, njegovi djelatnici i učenici, odobrena pjesmarica, mladi – mnoštvo mladih po župama (sa iskustvom ili bez iskustva, ali s velikom voljom i zaljubljeni u Isusa Krista), ranije pjesmarice, postojeće obilje pjesama, HKR, festivali …; nedostatni resursi: treba ih utvrditi, ali npr. na samom je skupu utvrđen nedostatak boljih (kako reče profesor Martinjak) pjesama za Prikazanje i Pričest; možda u nedostatne resurse treba ubrojati i financijska sredstva da bi se oni koji su završili spomenuti Institut angažirali na analizi stanja i daljnjem radu na ovom problemu …

 metoda: kao inženjer pa još i informatičar ovdje bih mogao raspresti priču, ali važno je da se utvrdi metoda, a ne da se o njoj priča …

 plan: dio plana je već iznesen: svake godine (u vrijeme korizme je zamišljeno, ali to možda i nije najbolje) okupljanje; prezentiranje Sinodi; izrada pjesmarice; izrada baze podataka; ja bih još dodao: poboljšanje komunikacija, otvaranje karata, razgovori i tribine, sučeljavanja, edukacija, promidžba …

I to je to.

I još samo ovo: molim, komentirajte ovaj osvrt i cjelokupnu problematiku mailom na adresu www@zupa-svkriz.hr. Pitanja i kompetentne odgovore ili komentare ćemo objavljivati na našim stranicama. Ovo je naša stvar za Našu misu!

S ljubavlju,
Damir