NA DOBRO NAM BOŽIĆ DOJDE:
HRVATSKA TRADICIJSKE BOŽIĆNE PJESME
(iz predgovora CD-a “Na dobro nam Božić dojde”
Instituta za etnologiju i folkloristiku)
…svaki običaj s lokalnom ili regionalnom tradicijom koji bilo koja zajednica ili sloj hrvatskoga puka njeguje hrvatski je narodni običaj, a u isto je vrijeme svjedok naše europske pripadnosti. Svaki se pak pojedinac u našim sredinama sjeća Božića svoga djetinjstva: to sjećanje traje zauvijek kao sastavnica osobnoga identiteta.
(Rihtman – Auguštin 1995:18)
Vrijeme od kraja studenog do polovice siječnja obuhvaća niz blagdana i uz njih vezanih običaja, obreda i vjerovanja. Svi oni čine cjelinu, s Božićem kao središnjim vjerskim i tradicijskim blagdanom (Vitez 2001:347). Božićno razdoblje gotovo je nezamislivo bez glazbe. Kako biste se u to uvjerili dovoljno je u božićno vrijeme prošetati gradskim ulicama: plakati pozivaju na prigodne božićne koncerte, u prodavaonicama se nude nosači zvuka s božićnim sadržajima, a sa štandova uličnih prodavača razliježu se zvukovi ukrasnih svjetiljki za božićna drvca koje “sviraju” – dakako, božićne napjeve. Programi božićnih koncerata, napjevi objavljeni na nosačima zvuka, pa čak i “repertoar” ukrasnih svjetiljki mogli bi vas navesti da se zapitate koje su od mnoštva božićnih pjesama što vas dočekuju iza gotovo svakog ugla, hrvatske. Pokušate li sami odgovoriti na to pitanje, sastavljajući pritom neku svoju božićnu pjesmaricu, popijevke koje sigurno nećete izostaviti su Narodi nam se Kralj nebeski, U to vrijeme godišta, Radujte se narodi, Kyrie eleison i Svim na zemlji mir, veselje.
Neke od tih pjesama našle su se još 1850. godine u danas nedovoljno poznatoj zbirci Napivi bogoljubnih cérkvenih pisamah o. Marijana Jaića. Akademik Jerko Bezić osobito zanimljivim smatra Jaićevo nastojanje da Hrvati prihvate neke napjeve kao zajedničke, bez obzira na razlike u pojedinim pokrajinama, kako bi: “… da došao Šlavonac u Hérvatsku, ili Dalmaciju; ili se nalazio Hérvath, ili Dalmatinac u Šlavonii, svaki iste cérkvene pisme; iste njihove napive, i sve isto bogoljubno štovanje našao, i po tomu se još pokrutje u duhu verozakonite istine, i ljubavi s’jedinili” (Jaić prema Bezić 1995b:166). Dio je danas najpoznatijih hrvatskih božićnih napjeva potekao od melodija koje su pripadale širem krugu austrijskih crkvenih popijevaka ili pak od melodija koje su nastajale u Hrvatskoj, ali su se u mnogočemu oblikovale prema modelima formalno jednostavnih, u tonalnom smislu durskih melodija (Bezić 1995b:167). Ti su napjevi postali svojevrsnim standardima, a zahvaljujući rastućoj diskografskoj produkciji u devedesetim su godinama 20. stoljeća zaživjeli u najraznovrsnijim obradama i izvedbama na brojnim nosačima zvuka.
Kompaktni disk Na dobro nam Božić dojde pokušat će ponuditi nešto drukčiji zvuk Božića. Nije nam pritom namjera dati jednoznačan odgovor na pitanje o hrvatskim božićnim pjesmama. Štoviše, heterogenost građe predstavljene ovim izdanjem trebala bi pokazati kako jednoznačan odgovor na to pitanje ne postoji. “Tvorbeno je obilježje folklora i narodne kulture baš to da se simboli i motivi, rituali i ceremonijalna ponašanja, osobito usmenoknjiževni umotvori nikad ne ponavljaju poput vjernoga otiska: u svakoj lokalnoj, pa čak i obiteljskoj izvedbi izražava se posebnost sredine, vremena i dodira sa susjednim kulturama te interakcija različitih socijalnih slojeva” (Rihtman-Auguštin 1995:18). Upravo nepostojanje tog vjernog otiska omogućilo nam je da iz obilja lokalnih glazbenih praksi odaberemo one kojima će kroz samo jedan segment glazbovanja, onaj vezan uz ciklus božićnih običaja, do izražaja doći iznimna raznolikost glazbenog repertoara i stilova izvođenja tradicijske glazbe.
Ovaj kompaktni disk nastao je u okviru višegodišnjeg projekta dokumentiranja suvremenog stanja hrvatske tradicijske kulture i izravno je vezan uz 35. Međunarodnu smotru folklora održanu od 18. do 22. srpnja 2001. godine u Zagrebu. Voditeljica projekta i stručna i umjetnička ravnateljica Međunarodne smotre folklora bila je Zorica Vitez, a njezin glavni suradnik Vidoslav Bagur. U istraživanju i dokumentiranju suvremenog stanja tradicijske glazbe i plesa sudjelovali su i etnomuzikolozi Instituta za etnologiju i folkoristiku Naila Ceribašić, Joško Ćaleta i Mojca Piškor, te tonski majstor Vito Gospodnetić. Većina zvučnih zapisa na ovom kompaktnom disku nastala je u Zagrebu za vrijeme održavanja 35. Međunarodne smotre folklora, dok su neki od zapisa načinjeni prigodom obilazaka folklornih skupina (br. 9, 10, 12, 15, 16, 18, 29, 31, 33) ili posebno organiziranih snimanja (br. 6, 34).
Međunarodna smotra folklora održava se u Zagrebu od 1966. godine nastavljajući na smotre tradicijske kulture koje su se u Hrvatskoj održavale od tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. Posljednjih su godina zagrebačke Smotre tematski osmišljene. Sudionici Smotre prikazuju svoje tradicije vezane uz određene datume ili običaje (svadba, poklade, Božić, žetva) ili je središnja tema vezana uz određeni kraj i nastoji prikazati njegove folklorne osobitosti. Takav pristup iziskuje cjelogodišnje, ponekad i višegodišnje pripreme, traganje za lokalno specifičnim glazbenim i plesnim praksama vezanim uz temu Smotre.
35. Međunarodna smotra folklora u Zagrebu, održana u ljeto 2001. godine bila je posvećena dvjema temama: božićnim i žetvenim tradicijama. Uz prikaz velike raznolikosti tih tradicija u Hrvata, Smotra je nastupima stranih izvođača i nacionalnih manjina koje žive u Hrvatskoj nastojala naglasiti i određene podudarnosti, sličnosti, ali i različitosti tih tradicija. Dio božićne tradicije slovačke manjine u Hrvatskoj predstavljen je i na ovom kompaktnom disku napjevom Slišite li pastuškovia u izvođenju ženske pjevačke skupine KUD-a “Braće Banas” iz Punitovačkog Josipovca (br. 7).
Uobičajeni koncert pučke crkvene glazbe te je godine bio posvećen božićnim pjesmama, a održan je 20. srpnja 2001. u Crkvi sv. Katarine u Zagrebu. Okupio je pjevačke skupine iz Drežnik Grada, Murtera, Rame, Slobodnice, Supetarske Drage i Sv. Križa Začretja. Program koncerta, koji je nastojao predstaviti raznolikosti njihovih repertoara i stilskih pristupa, bio je koncipiran kronološki prema kalendaru događanja u božićno vrijeme: od adventskih pjesama (Drežnik Grad, Slobodnica), preko izvedbe dijelova crkvenog obreda božićne jutarnje mise (Murter) i lokalnih varijanti božićnih pjesama (Supetarska Draga, Murter), do pjesme o Sv. Tri kralja (Sv. Križ Začretje). Završni dio koncerta predstavio je lokalno specifične napjeve rasprostranjene božićne pjesme U se vrime godišća u izvedbama pjevačkih skupina iz Drežnik Grada, Murtera, Rame i Supetarske Drage te danas uobičajen napjev te pjesme (s početnom silaznom kvartom) u zajedničkoj izvedbi svih sudionika koncerta.
Raspored se zapisa na kompaktnom disku dijelom oslanja na koncepciju programa koncerta u Crkvi sv. Katarine. Cijeli je disk zamišljen kao kratki prikaz raznolikih crkvenih i svjetovnih glazbenih tradicija vezanih uz božićno razdoblje, podijeljen u tri cjeline.
Prva cjelina (br. 1-11) predstavlja izbor lokalnih varijanata uvriježenih božićnih pjesama poredanih tako da geografski opisuju krug krećući s Murtera preko Supetarske Drage, Cetingrada, Sv. Križa Začretja, Slobodnice i Klakara do Punitovačkog Josipovca i vraćajući se Drežnik Gradom, Posedarjem i Velim Ižem ponovno na Murter. Izabrani zvučni zapisi predstavljaju osnovna područja crkvenog pučkog pjevanja u Hrvata – sjeverno (Drežnik Grad, Cetingrad, Klakar, Slobodnica, Sv. Križ Začretje) i južno (Supetarska Draga, Posedarje, Veli Iž, Murter). Na jugu se bogoslužje obavljalo na crkvenoslavenskom i jednim dijelom na starijem živom hrvatskom jeziku (šćavetu), što je puku omogućavalo pjevanje stalnih, liturgijskih dijelova mise. Na sjeveru je liturgijski jezik bio latinski, što je narod, koji ga nije znao, sprečavalo u sudjelovanju u liturgiji. Misne su napjeve stoga izvodili svećenik i crkveni zbor uz pratnju orguljaša. Kako bi se i narod aktivnije uključio u bogoslužje, bilo mu je dozvoljeno pjevanje na narodnom jeziku izvan stalnog dijela mise. Zato je na sjeveru (Zagrebačka nadbiskupija, Đakovačko-srijemska biskupija) bilo više paraliturgijskih pjesama na narodnom jeziku nego u južnim hrvatskim predjelima.
Osobitost je crkvenog pučkog pjevanja u Hrvata specifična simbioza crkvene i tradicijske glazbe, koja istodobno utječe na opstanak tradicijskog i crkvenog pjevanja. Pučki pjevači preuzeli su osnove koralne psalmodije, no načini na koje preoblikuju crkvene napjeve gotovo su uvijek vezani uz stilske osobitosti tradicijske glazbe kraja u kojem žive. Starinski sloj hrvatske tradicijske i crkvene pučke glazbene prakse karakterizira heterogenost repertoara i obilje različitih stilova. Posljedica je to neujednačenih uvjeta življenja, turbulentnih povijesnih zbivanja te smještaja Hrvatske na zemljopisnom, političkom i kulturnom susretištu srednjoeuropskog, balkanskog i mediteranskog prostora (Ceribašić 2000:27 i Marošević 2001:413).
Iako su većini poznati uobičajeni napjevi barem nekih božićnih pjesama ovog dijela kompaktnog diska, željeli smo predstaviti manje poznate napjeve tih pjesama iz različitih krajeva Hrvatske. Većina se tih pjesama izvodi na sam dan Božića i neposredno nakon njega. Iznimke su pjesme O slavna Betlemska ti si štalica (br. 5) i Poslan bi arkanđeo svet (br. 8), koje se pjevaju u Adventu te pjesma O sveta Tri kralja (br. 4), koja se izvodi uoči blagdana Sveta Tri kralja.
O višestoljetnoj prisutnosti nekih od ovdje predstavljenih božićnih pjesama na području sjeverne Hrvatske svjedoče i dvije najznačajnije pjesmarice 17. i 18. stoljeća – Pavlinska pjesmarica iz 1644. godine, te tri izdanja Cithare octochorde, iz 1701., 1723. i 1757. godine. U njima se nalaze zapisi napjeva Narodi nam se Kralj nebeski (objavljen u Pavlinskoj pjesmarici i Cithari octochordi; na disku u izvedbi mješovite pjevačke skupine iz Posedarja; br. 9) i Poslan bi arkanđeo svet (objavljen u Cithari octochordi; na disku u izvedbi ženske pjevačke skupine iz Drežnik Grada; br. 8).
Druga cjelina (br. 12-26) zvučnim zapisima glazbe i govora prati kronološki slijed običaja i obreda božićnog razdoblja (od Adventa do Sv. Tri kralja). Odabrani primjeri neizostavni su dijelovi lokalnih varijanti božićnih običaja. Božićno razdoblje (od kraja studenog do polovice siječnja) u svim je hrvatskim krajevima obilovalo brojnim događanjima koja bi nakon Adventa kulminirala obiljem pjesme i plesa. Taj sklop običaja primjer je prepletanja raznorodnih tradicija, od elemenata stare slavenske religije i mitologije, preko onih iz antike do kršćanstva odnosno katoličanstva. Božićne je običaje u prošlosti karakteriziralo “kićenje zelenilom i drugim ukrasima, unošenje slame i priprema božićnog stola, paljenje panja badnjaka, izricanje čestitki i govornih formula za dobrobit i napredak kućanstva i ukućana te posjet božićnog čestitara (polaznik)” (Vitez 2001:348). “Običaji poput svega ostalog u ljudskom životu, postoje mijenjajući se. Kao što društveni, politički i gospodarski tokovi utječu na ljudski život, tako oni nerijetko oblikuju i preoblikuju običaje” (Rihtman-Auguštin 1995:11-12). U komentarima se uz primjere nalaze kratki opisi pojednih običaja i obreda.
Treću, završnu cjelinu (br. 27-35) čini devet različitih napjeva rasprostranjene božićne pjesme U se vrime godišća. Ishodište te pjesme srednjovjekovna je latinska himnodija s prvim stihom In hoc anni circulo / vita datur seculo, “koja se u kasnom srednjem vijeku širila južnom Italijom i Češkom, gdje postaje dijelom popularnog repertoara božićnih pjesama, najprije latinskih kancija, a kasnije i crkvenih napjeva na narodnom jeziku” (Kos 1991:388). Tekst napjeva već je u 15. stoljeću preveden na hrvatski kao U sej vrime godišća / mir se svitu navišća (Menčik prema Bezić 1995b:163). Jedan od napjeva s tekstom U se vreme godišta zabilježen je u Pavlinskoj pjesmarici (1644.), najopsežnijoj hrvatskoj rukopisnoj zbirci crkvenih napjeva iz 17. stoljeća. I najpoznatija pjesmarica 18. stoljeća, Cithara octochorda, u sva tri svoja rana izdanja (1701., 1723. i 1757.) donosi varijante ovog napjeva s hrvatskim tekstom. Priređivači najnovijeg kritičkog izdanja Cithare octochorde (1998.) u svojim komentarima uz pojedine pjesme donose i popis izdanja u kojima su se nakon 1757. pojavili napjevi ili tekstovi iz ove zbirke. Napjev U se vreme godišča pojavio se prema njihovim spoznajama u razdoblju od 1891. do 1983. godine u čak trinaest pjesmarica, od kojih uz njih dvanaest stoji napomena kako su uz napjev objavljen u Cithari octochordi vezani isključivo sadržajno i tekstovno, a nipošto glazbeno (Milanović 1998:72).
Unatoč postojanju brojnih i doista raznolikih napjeva ove pjesme u 20. se stoljeću uvriježio onaj s početnom silaznom kvartom, koji je danas poznat u gotovo svim krajevima Hrvatske. Za taj je napjev još 1917. godine prof. Franjo Dugan stariji utvrdio da posjeduje sličnosti s jednom instrumentalnom pastoralom talijanskog skladatelja Girolama Frescobaldija (1583 – 1643). U pokušaju odgovora na pitanje kako je ta melodija stigla u primorsku Hrvatsku Jerko Bezić poslužio se radom o božićnim napjevima na otoku Lošinju koji je početkom 20. stoljeća objavio austrijski muzikolog Robert Lach. U njemu Lach donosi notne zapise pastorala što ih je 1830. godine zapisao lošinjski orguljaš Marko Letić. U zapisima instrumentalnih melodija našla su se i dvaput po četiri takta te Frescobaldijeve pastorale, ispod kojih je Letić zapisao prva dva stiha pjesme U se vrime godišća (Bezić 1973:211).
Hrvatska liturgijska pjesmarica Pjevajte Gospodu pjesmu novu (Zagreb 1983.), uz dva napjeva sa početnom silaznom kvartom, donosi i pet napjeva drukčijih melodijskih linija s raznih lokaliteta Hrvatskog primorja (Omišalj, Bakar) i Dalmacije (Murter, Trogir, Dalmatinska Zagora), te dva napjeva iz Bosne i Hercegovine. To je istodobno i svojevrstan odraz donedavnog stanja na terenu. Početkom 20. stoljeća U se vrime godišta bila je u Dalmaciji, prema zapisu Antonina Zaninovića, najpopularnija, a u nekim mjestima i jedina božićna pjesma (Zaninović prema Bezić 1995b:163). Jerko Bezić zabilježio je kako je sve do šezdesetih godina 20. stoljeća u nekim mjestima Ravnih kotara U se vrime godišća bio jedini paraliturgijski tekst koji se pjevao na božićnim misama (Bezić 1973:210).
Devet zvučnih zapisa različitih napjeva pjesme U se vrime godišća, koje predstavljamo na ovom kompaktnom disku, na najbolji način odražavaju bogatstvo lokalnih specifičnosti u oblikovanjima napjeva i tekstova pjesama božićnog ciklusa. Slijed zvučnih zapisa vodi od napjeva iz Drežnik Grada, koji je najsrodniji s napjevom zapisanim 1644. u Pavlinskoj pjesmarici (br. 27), do danas najprisutnijeg napjeva s početnom silaznom kvartom u izvođenju svih sudionika koncerta hrvatskih božićnih pjesama održanog u Crkvi sv. Katarine u Zagrebu 2001. godine (br. 35).