ALBE VIDAKOVIĆ 1914-1964

U godini u kojoj se prisjećamo četrdesete godišnjice prerane smrti Albe Vidakovića nikad nije naodmet i na ovaj način i ovim putem napisati bar nekoliko podataka dostupnih široj publici o tom našem najvećem skladatelju crkvene glazbe 20. stoljeća. Rođen u Subotici, školovao se u Rimu, a svoj najintenzivniji životni, umjetnički i skladateljiski rad darovao je Zagrebu i Hrvatskoj od završetka studija i povratka iz Rima 1946.g. pa do prerane smrti 1964.g. (uslijed infarkta koji je mahom kosio – vjerojatno genetski – muške članove njegove obitelji oko 50-te godine života) Treba svakako istaknuti na prvom jmestu da je Albe Vidaković najčišći primjer reformirane crkvene glazbe koja se ispravno nadahnjivala tzv. “cecilijanskim pokretom” čiji je glavni cilj bio očistiti crkvenu glazbu od primjesa opere, neukusa, kiča, neliturgijskog načina skladanja, te se vratiti  izvorima crkvene glazbe, npr. gregorijanskom koralu. Vidaković je u svom reformnom skladateljstvu uspio ostvariti ideal crkvene, liturgijske glazbe bilo koje forme se dotakao. Tako su nastale nezaboravne mise GREGORIANA za četveroglasni muški zbor, solo i orgulje na teme gregorijanskih korala, CAECILIANA za četveroglasni mješoviti zbor i orgulje (ta je misa napisan po narudžbi tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojemu je kasnije i posvećena riječima: “Najvećem ljubitelju crkvene glazbe i univerzalnom humanistu”. Svakako treba spomenuti i najčešće izvođenu (i dan danas) TROGLASNU STAROSLAVENSKU MISU, kao i tzv. ISTARSKU u kojoj Vidaković hrabro i pionirski upotrebljava folklor u crkenoj liturgijskog glazbi što je dotada bilo gotovo nezamislivo. No, pored brojnih liturgijskih skladbi, Vidakovića privlače i slobodniji duhovni tekstovi. I tu se pokazao na visokom nivou uzimajući i uglazbljujući tekstove onodobnih vrhinskih pisaca i pjesnika duhovne tematike. Tako nastaje čuveni GOSPODE DUŠA za četveroglasni muški zbor “a cappella” na tekst Stjepana Bakšića (1889-1963) koji se smatra utemeljiteljem katoličkog novinarstva ali i samog časopisa “Glas Koncila”. Od većih formi treba istaknuti oratorij TUŽBA U HRAMU koji je ostao nedovršen, no zalaganjem pokojnog akademika Lovre Županovića koji ga je dovršio nedavno je, 1999. godine, praizveden (dakle nakon skoro pola stoljeća). Tu je Vidaković koristio tekst još jednog velikana duhovne poezije Jerlima Kornera (1909-1976). Pored mnogih skladbi za zborove skladao je svega 3 skladbe za orgulje, i to Preludij i Fugu u C duru, Fantaziju i fugu u f molu i skladbu za orgulje na temu “Marijo o lijepo ime”. Okušao se i kao vrstan skladatelj instrumentalnih djela, no sva ona zasjenjena su njegovom ostavštinom na polju duhovne glazbe.

Vidaković je tijekom svoje službe kao regens zagrebačke katedrale podigao zbor sastavljen od sjemeništaraca, bogoslova i gospode koralista na vrhunski nivo koji nikada poslije njega nije dosegnut. Također, u mraku komunizma on je, pored odlično uvježbanih liturgijskih skladbi za obrede i svete mise, organizirao koncerte, u to doba jedinstvene u Zagrebu a i u čitavoj našoj domovini, pod nazivom “DUHOVNA RAZMATRANJA” gdje je krasno spojio tekst i glazbu, te je uz tumačenje pojedinih skladbi ubacivao i molitve, razmatranja i meditacije. Posljednje što je Vidaković poduzeo bilo je osnivanje učilišta za crkvene glazbenike koje je i utemeljio i započeo s prvom akademskom godinom u sklopu Teološkog Fakulteta. Nije dočekao završetak akademske godine jer je 1964.g. tijekom prvih mjeseci rada Instituta za crkvenu glazbu preminuo. Danas Institut nosi njegovo ime te, spominući se 40. godišnjice Vidakovićeve smrti, ujedno slavimo i 40 godina postojanja njegovog djela, Instituta za crkvenu glazbu.

Njegovo je tijelo nakon nenadane smrti u 50-oj godini života bilo izloženo u zagrebačkoj katedrali, a broj ljudi koji su mu došli odati počast, prema riječima zagrebačkog kanonika dr. Stjepana Kožula, bio je nakon Stepinčeva sprovoda dotad najveći. Sahranjen je u svojoj rodnoj grudi, na groblju u Subotici.

Skladba koju je upravo antologijski uglazbio na tekst Stjepana Bakšića, GOSPODE DUŠA, prikladan je završetak ovog teksta u spomen i na čast našem najvećem skladatelju crkvene glazbe.

GOSPODE DUŠA, MRSKI ME STISNUŠE JADI….. SRCE JE MOJE BOJIŠTE PRETEŠKOG BOLA. ČASOM ME K TEBI LJUBAV SERAFSKIM MAMI ŽAROM, ČASOM ME PUSTOŠ MORI I SRCA KIDA, POLA, POLA. SMILUJ SE GOSPODE, SMILUJ, RAZGRIJ MI GRUDI, NEKA MI STRUNE DUŠE TEK BOŽANSKA LJUBAV DIRA! O, DAJ, DA ZA TOBOM ČEZNEM KO JELEN ZA IZVOROM VODA. SMILUJ SE, GOSPODE DUŠA, GOSPODE, GOSPODE MIRA.

        mo. Josip degl’ Ivellio

Posjetite grupu Albe Vidaković na Facebook-u