- Predgovor (Pobudnica sv. Franje)
- Prvo poglavlje: Franjevački svjetovni red (FSR)
- Drugo poglavlje: Način života
- Treće poglavlje: Život u Bratstvu
Predgovor
POBUDNICA SVETOGA FRANJE POKORNIČKOJ BRAĆI I SESTRAMA
U ime Gospodnje!
O onima koji čine pokoru
Svi koji ljube Gospodina svim srcem, svom dušom i svom pameti, svom snagom(usp. Mk 12,30) i ljube svoje bližnje kao same sebe (usp. Mt 22,39), a mrze svoje tijelo s njegovim manama i grijesima, te primaju tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista i donose dostojne plodove pokore: o, kako su blaženi i blagoslovljeni oni i one dok tako budu činili i u tome ustrajali, jer će na njima počinuti Duh Gospodnji(usp. Iz 11,2) i k njima će doći i kod njih se nastaniti (usp. Iv 14,23). Oni su sinovi nebeskoga Oca (usp. Mt 5,45), kojega djela vrše, i zaručnice su i braća, i majke Gospodina našega Isusa Krista (usp. Mt 12,50).
Zaručnice smo kad se vjerna duša sjedini s Gospodinom našim Isusom Kristom. Braća smo mu, kad vršimo volju Oca koji je na nebesima (usp. Mt 12,50); majke, kad ga po božanskoj ljubavi i čistoj i iskrenoj savjesti nosimo u svome srcu i tijelu(usp. 1Kor 6,20). Rađamo ga svetim djelovanjem koje drugima mora svijetliti kao primjer (usp. Mt 5,16).
O, kako je slavno, sveto i veliko imati na nebesima Oca! O kako je sveto, utješno, lijepo i divno imati takva zaručnika. O kako je sveto i kako drago imati ljupka, ponizna, miroljubiva, slatka, ljubežljiva i nadasve poželjna takva brata i takva sina: Gospodina našega Isusa Krista koji je svoj život položio za svoje ovce (usp. Iv 10,15) i molio je Oca govoreći: Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu (usp. Iv 17,11)koje si mi dao na svijetu; tvoji bijahu, meni ih dade (usp. Iv 17,6). I riječi koje si mi dao njima predadoh, i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao (usp. Iv 17,8). Ja za njih molim, ne za svijet (usp. Iv 17,9). Blagoslovi ih i posveti (usp. Iv 17,17), i za njih posvećujem samoga sebe(usp. Iv 17,19). Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene (usp. Iv 17,20) da budu posvećeni u jedno (usp. Iv 17,23) kao i mi(usp. Iv 17,11). I, Oče, hoću gdje sam ja da budu i oni sa mnom: neka gledaju moju slavu (usp. Iv 17,24) u tvome kraljevstvu (usp. Mt 20,21). Amen.
O onima koji ne čine pokoru
A svi koji nisu u pokori i ne primaju tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista i koji čine zlo i grijehe, koji idu za opakom požudom i zlim željama svoga tijela i ne izvršuju što su obećali Gospodinu te na tjelesni način robuju svijetu putenim željama, svjetovnim težnjama i brigama za ovaj svijet: zarobljeni su od đavla kojega su sinovi i čine njegova djela (usp. Iv 8,41). Slijepi su jer ne vide pravo svjetlo, Gospodina našega Isusa Krista. Nemaju duhovne mudrosti, jer nemaju Sina Božjega koji je mudrost Očeva. O njima se kaže: Sva ih je mudrost izdala (usp. Ps 107,27) i: Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih (usp. Ps 119,21). Vide i spoznaju, znadu i čine zlo i hotimice upropašćuju duše.
Progledajte, slijepi, koji ste prevareni od vaših neprijatelja: tijela, svijeta i đavla; jer je tijelu ugodno griješiti, a gorko je činiti da tijelo služi Bogu; jer sve mane i grijesi izlaze iz srca čovječjega, kako Gospodin govori u Evanđelju (usp. Mk 7,21). I ništa nemate ni u sadašnjem vremenu ni u budućem. I mislite da ćete dugo posjedovati ispraznosti ovoga vremena, ali se varate, jer će doći dan i sat na koji ne mislite, ne znate ih i ostaju vam nepoznati; tijelo boli, smrt se približi, i tako se umire gorkom smrću.
I bilo gdje, bilo kada i bilo kako čovjek umire u smrtnome grijehu bez pokajanja i zadovoljštine, ako je mogao zadovoljiti a nije, đavao mu dušu iz njegova tijela grabi s tolikom tjeskobom i boli da to nitko ne može znati osim onoga koji prima.
I svi talenti i vlast, znanje i mudrost (usp. 2Ljet 1,12) i sve što mišljahu da imaju, sve će to biti oduzeto od njih (usp. Lk 8,18; Mk 4,25). Oni su to ostavili rođacima i prijateljima, a ovi su raznijeli i podijelili njihovo imanje i nakon toga su rekli: Prokleta mu duša, jer nam je mogao dati i privrijediti više nego što je privrijedio! Crvi pojedu tijelo, i tako izgube i tijelo i dušu u ovome kratkom vremenu i odlaze u pakao gdje će se mučiti bez kraja.
Sve one do kojih dospije ovo pismo molim u ljubavi koja je Bog (usp. 1Iv 4,16) da navedene miomirisne riječi Gospodina našega Isusa Krista dobrohotno prime s božanskom ljubavlju. Koji ne umiju čitati, neka ih često dadu čitati; neka ih zadrže kod sebe svetim djelovanjem do svršetka, jer su duh i život (usp. Iv 6,64). A koji to ne budu čitali, morat će dati račun na dan sudnji (usp. Mt 12,36) pred sudištem Gospodina našega Isusa Krista (usp. Rim 14,10).
Prvo poglavlje
FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED (FSR)[1]
- Među duhovnim obiteljima, koje je Duh Sveti podigao u Crkvi,[2] Franjevačka obitelj okuplja sve one članove Božjega naroda – vjernike laike, redovnike i svećenike – koji se osjećaju pozvanima slijediti Krista stopama sv. Franje Asiškoga.[3]
Oni žele na raznovrsne načine i u različitim oblicima, ali u uzajamnom životnom zajedništvu, unazočiti karizmu zajedničkoga Serafskog oca u životu i poslanju Crkve.[4]
- U gore spomenutoj obitelji zauzima svoje posebno mjesto Franjevački svjetovni red. On se oblikuje kao organska zajednica svih katoličkih bratstava koja su rasprostranjena po cijelome svijetu i otvorena svakoj skupini vjernika, u kojima se braća i sestre – potaknuti Duhom da postignu savršenstvo ljubavi u svome svjetovnom staležu – obvezuju zavjetovanjem da će živjeti Evanđelje poput sv. Franje i pomoću Pravila koje je Crkva potvrdila.[5]
3. Ovo Pravilo – poslije Memoriale propositi (1221) i poslije Pravilâ koja su odobrili pape Nikola IV. i Leon XIII. – prilagođuje Franjevački svjetovni red potrebama i željama Crkve u izmijenjenim prilikama vremena. Sveta Stolica nadležna je tumačitiPravilo, a primjenu će dati Generalne konstitucije i posebni statuti.
Drugo poglavlje
NAČIN ŽIVOTA
4. Pravilo i život svjetovnih franjevca jest ovo: opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, slijedeći primjer sv. Franje Asiškoga koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života s Bogom i s ljudima.[6]
Krist, dar Očeve ljubavi, put je koji nas vodi k Ocu, istina u koju nas uvodi Duh Sveti i život kojega nam je on došao dati u izobilju.[7]
Neka se svjetovni franjevci osim toga obvežu da će često čitati Evanđelje, prelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje.[8]
5. Stoga neka svjetovni franjevci traže u braći, u Svetome pismu, u Crkvi i u liturgijskim činima živu i djelotvornu Kristovu osobu. Vjera sv. Franje, koji je često govorio ove riječi: “Od samoga svevišnjeg Sina Božjega ništa ne vidim na tjelesni način u ovome svijetu osim njegova presvetoga tijela i krvi“, neka im bude nadahnuće i putokaz u njihovu euharistijskom životu.
- Suukopani i suuskrsli s Kristom po krštenju, koje ih čini živim udovima Crkve, i s njom još tješnje povezani po zavjetovanju, neka postanu svjedoci i oruđe njezina poslanja među ljudima, naviještajući Krista životom i riječima.
Nadahnuti sv. Franjom i s njime pozvani da obnavljaju Crkvu, neka gorljivo nastoje živjeti u potpunom zajedništvu s papom, biskupima i svećenicima, u povjerljivu i otvorenu dijalogu o načinima apostolskog djelovanja.[9]
- Kao “pokornička braća i sestre”, zbog svoga poziva, a pokretani snagom Evanđelja, neka svoj način mišljenja i djelovanja usklađuju s Kristovim po korjenitoj unutarnjoj promjeni koju samo Evanđelje naziva “obraćenjem”, a koje se – zbog ljudske slabosti – mora ostvarivati danomice.[10]
Na ovome putu obnove sakrament pomirenja povlašteni je znak Očeva milosrđa i izvor milosti.[11]
- Kao što je Isus bio pravi Očev klanjatelj, neka tako i oni nastoje da im molitva i razmatranje budu duša života i rada.[12]
Neka sudjeluju u sakramentalnome životu Crkve, osobito u Euharistiji; i neka se pridruže liturgijskoj molitvi u jednome od oblika koje je Crkva predložila, proživljavajući na taj način iznova otajstvo Kristova života.
9. Djevicu Mariju, poniznu službenicu Gospodnju, koja je bila otvorena za njegovu riječ i za sve njegove poticaje, Franjo je ljubio neizrecivom ljubavlju i proglasio ju je Zaštitnicom i Odvjetnicom svoje obitelji.[13] Svjetovni franjevci neka joj iskazuju svoju goruću ljubav nasljedovanjem njezine bezuvjetne raspoloživosti srca te pouzdanom i sabranom molitvom.[14]
10. Sjedinjeni s otkupiteljskom poslušnosti Isusa, koji je svoju volju položio u Očeve ruke, neka vjerno ispunjavaju dužnosti svoga vlastitog staleža u raznolikim životnim okolnostima[15] i neka slijede siromašnoga i raspetoga Krista, priznavajući ga također i u poteškoćama i u progonstvima.[16]
- Krist, pouzdavajući se u Oca, izabrao je za sebe i za svoju Majku siromašan i ponizan život,[17] ali je ipak pažljivo i s ljubavlju cijenio stvorene stvari; neka isto tako i svjetovni franjevci nastoje tražiti u odcjepljenju i upotrebi ispravan odnos prema zemaljskim dobrima, pojednostavnjujući svoje materijalne potrebe. A onda neka budu svjesni da su po Evanđelju upravitelji dobara danih za djecu Božju.
Tako neka u duhu “Blaženstava” nastoje da im srce bude čisto od svake težnje i pohlepe za posjedovanjem i gospodarenjem, jer su kao “putnici i tuđinci” na putu u Očevu kuću.[18]
- Kao svjedoci budućih dobara i zbog zvanja koje su prigrlili, dužni su sticati čistoću srca, da tako postanu slobodni za ljubav prema Bogu i braći.[19]
13. Kao što Otac u svakome čovjeku gleda lik svoga Sina, Prvorođenoga među mnogom braćom,[20] neka tako i svjetovni franjevci prihvaćaju sve ljude poniznom i prijaznom dušom kao dar Gospodnji[21] i sliku Kristovu.
Osjećaj bratstva učinit će da se radosno i spremno izjednačuju sa svim ljudima, osobito s onim najmanjima, kojima će nastojati stvoriti uvjete života dostojne stvorenja koje je Krist otkupio.[22]
14. Pozvani su zajedno sa svim ljudima dobre volje na izgrađivanje što bratskijega i evanđeoskijega svijeta da bi se ostvarilo Kraljevstvo Božje, svjesni da “svaki onaj koji ide za Kristom, savršenim čovjekom, i sam postaje više čovjek”. Neka stoga s punom odgovornošću obavljaju vlastite dužnosti u kršćanskome duhu služenja.[23]
- Neka se svjedočenjem svoga humanog života i hrabrim pothvatima, bilo pojedinačnim bilo zajedničkim, uključe u promicanje pravednosti, osobito na području javnoga života, preuzimajući na sebe, u skladu sa svojom vjerom, i stvarne obveze.[24]
- Rad neka smatraju darom i sudjelovanjem u stvaranju, otkupljenju i služenju ljudskoj zajednici.[25]
- U svojoj obitelji neka žive franjevačkim duhom mira, vjernosti i poštivanja života, nastojeći da im to postane znakom svijeta koji je već obnovljen u Kristu.[26]
Neka osobito oženjeni, proživljavajući milost sakramenta ženidbe, u svijetu svjedoče ljubav kojom Krist ljubi svoju Crkvu. Jednostavnim i otvorenim kršćanskim odgojem neka misle na poziv svakoga člana, neka radosni sa svojom djecom idu svojim ljudskim i duhovnim putem.[27]
- Osim toga, neka poštuju i druga stvorenja, živa i neživa, jer “nose pečat Svevišnjega”[28]; i neka se potrude da od napasti zloporabe prijeđu na franjevačko poimanje sveopćega bratstva.
- Kao nositelji mira i svjesni da taj mir treba neprestano izgrađivati, neka pomoću dijaloga pronalaze putove jedinstva i bratske sloge, pouzdavajući se u nazočnost božanske klice koja je u čovjeku, kao i preobražajnu moć ljubavi i opraštanja.[29]
Neka kao vjesnici savršena veselja nastoje u svakoj prigodi drugima donositi radost i nadu.[30]
Ucijepljeni u Kristovo uskrsnuće, koje daje pravi smisao sestri smrti, neka se smireno pripremaju na konačni susret s Ocem.[31]
Treće poglavlje
ŽIVOT U BRATSTVU*
- Franjevački se svjetovni red dijeli u bratstva različitih razina: mjesno, područno, nacionalno i međunarodno, a svako od njih u Crkvi ima zasebno moralnu osobnost.[32]
Ova se bratstva različitih razina međusobno usklađuju i povezuju po propisima ovoga Pravila i Konstitucija.
- Svako bratstvo bilo koje razine animira [pokreće] i njome upravlja vijeće i ministar [služitelj] koje izabiru zavjetovana braća i sestre po Konstitucijama.[33]
Njihova služba, koja je privremena, dužnost je koju moraju vršiti raspoloživa i spremna srca i s osjećajem odgovornosti za pojedine članove i za cijelo bratstvo.
Bratstva se glede svoga unutarnjeg ustroja različito uređuju po propisimaKonstitucija, a prema potrebama svojih članova i krajeva te pod vodstvom svoga vijeća.
- Mjesno bratstvo mora biti kanonski osnovano. Ono time postaje osnovnom stanicom cijeloga Reda i vidljivim znakom Crkve koja je zajednica ljubavi. Ono mora biti povlašteno mjesto gdje će se razvijati osjećaj crkvenosti, njegovati franjevačka zvanja i pokretati apostolski život njezinih članova.[34]
- Molbe za primanje u Franjevački svjetovni red upućuju se mjesnom bratstvu, a njegovo vijeće donosi odluku o primanju nove braće i sestara.[35]
Pristupanje se ostvaruje kroz vrijeme uključivanja, kroz vrijeme formacije koje mora trajati barem jednu godinu i zavjetovanjem Pravila.[36] U tom procesu rasta treba surađivati cijelo bratstvo, također i svojim načinom života. Odredbe o životnoj dobi za polaganje zavjeta i o nošenju franjevačkoga raspoznajnog znaka[37], donijet će statuti.
Zavjetovanje je po svojoj naravi trajna obveza.[38]
Članovi koje zadese posebne poteškoće mogu o svojim problemima raspravljati u bratskom dijalogu s vijećem. Izlazak ili konačni otpust iz Reda, ako je baš potrebno, čin je nadležnosti vijeća bratstva, po propisima Konstitucija.[39]
24. Za jačanje zajedništva među članovima neka vijeće priređuje povremene skupštine i češće susrete također i s ostalim franjevačkim skupinama, osobito s mladima, koristeći se što prikladnijim sredstvima za rast u franjevačkome i crkvenom životu i potičući svakoga na bratski život.[40] A to zajedništvo neka se nastavi i s pokojnom braćom i sestrama prinošenjem molitava za njihove duše.[41]
25. Za tekuće troškove života bratstva i za potrebe bogoštovnih čina, apostolata i karitasa sva će braća i sestre pridonositi razmjerno svojim mogućnostima. Neka se mjesna bratstva brinu također za pokriće troškova vijeća bratstava višega stupnja.[42]
26. Kao konkretni znak zajedništva i suodgovornosti vijeća će različitih razina – po Konstitucijama – zatražiti od poglavara četiriju franjevačkih redovničkih obitelji, s kojima je svjetovno bratstvo stoljećima bilo povezano, sposobne i spremne redovnike za duhovne asistente.
Za promicanje vjernosti karizmi i opsluživanja Pravila, i da bi se pribavila što veća pomoć u životu bratstva, neka se ministar ili predsjednik, u dogovoru s vijećem,brine za povremeno traženje pastoralnog pohoda od nadležnih redovničkih poglavara[43] i bratskog pohoda od odgovornih višega stupnja, po propisimaKonstitucija.
“I tko god bude ovo opsluživao, neka ga na nebu napuni blagoslovom svevišnji Otac, a na zemlji neka ga blagoslovom obaspe njegov ljubljeni Sin s presvetim Duhom Utješiteljem!”
(Blagoslov sv. Franje iz Oporuke)
_ _ _ _ _
[1] Zove se također Franjevačko svjetovno bratstvo ili Franjevački Treći red.
[2] LG 43.
[3] Pio XII. 1. srpnja 1956. Govor trećorecima I.
[4] AA 4,8.
[5] Kan 702,1 [314].
[6] 1Čel 18. 115.
[7] Iv 3,16; 10,10; 14,6.
[8] AA 30,8.
[9] Pavao VI. 19. svibnja 1971. Govor trećorecima III.
[10] LG 8; Unitatis redintegratio 4; Paenitemini, Pream.
[11] PO 18.
[12] AA 4.
[13] 2Čel 198
[14] LG 67; AA 4,10.
[15] LG 41.
[16] LG 42,2.
[17] 2P 5.
[18] Rim 8,17; LG 7,5.
[19] OP XVI; 1P 69.
[20] Rim 8,29.
[21] 2Čel 85; 2P 26; NPr VII 15.
[22] NPr IX 3; Mt 25,40.
[23] LG 31; GS 93.
[24] AA 14.
[25] GS 67,2; NPr VII 4; PPr V 2.
[26] Pravilo Leona XIII. 11,8.
[27] LG 41,5; AA 30,2.3.
[28] 1Čel 80; Pjesma brata sunca 4.
[29] Pravilo Leona XIII. II 9; TD 14,58.
[30] OP XXI; NPr VII 17.
[31] GS 78,1-2.
*Talijansku riječ “fraternità” prevodimo na hrvatski jezik doslovce riječju “bratstvo”. Tom je riječju izraženo zapravo “bratsko-sestrinsko zajedništvo” u religioznom-kršćanskom-crkvenom-franjevačkom smislu. (Opaska priređivača)
[32] Kan 687 [309].
[33] Kan 697 [309].
[34] Pio XII. 1. srpnja 1956. Govor trećorecima 3.
[35] Kan 694 [307].
[36] Memoriale propositi 29-30.
[37] 1Čel 22.
[38] Usp. Memoriale propositi 31.
[39] Kan 696 [308].
[40] Kan 697 [309].
[41] Usp. Memoriale propositi 23.
[42] Usp. Memoriale propositi 20.
[43] Pravilo Nikole IV., Poglavlje 16.