Mir i dobro svima! 🙂
Prošlu nedjelju Frama Siget proslavila je davanje obećanja. Bila su to moja prva obećanja i samim time meni osobno veoma posebna. Toliko posebna da noć prije nisam uopće spavala. Ali poanta ovog teksta nije u opisivanju mo
g osobnog doživljaja tih obećanja. Poanta je u onome što se dogodilo iza kulisa, a što će mi pomoći pri objašnjavanju kako sam zavoljela samu sebe.
Odlučila sam izdvojiti događaj koji ću opisati jer mi je on trenutno najsvježiji u sjećanju. Istini za volju, mogla sam odabrati neki stariji, ali ovaj mi je došao kao naručen.
Dakle, obećanja. Gosti su bili okupljeni u prostoru crkve i jeli su. Bilo je čak i sokova, ali koliko se sjećam, mnogi ih nisu pili jer su najprije bili preslatki, a onda prerijetki. Moja malenkost i jedna od mojih bliskih prijateljica kružile smo prostorom u kojemu su bili okupljeni gosti te redom pozdravljale sve one koje smo poznavale, a redom upoznavale sve ostale. Drugima je to bilo čudno jer ruku na srce, stvarno je malo čudno kad ti priđe nepoznata djevojka s ispruženom rukom i osmijehom na licu, nastojeći se upoznati s tobom. Instinktivno se pitaš kakve su joj namjere, što želi od tebe. A kad te pita kako si, jesu li ti se obećanja i skeč svidjeli, uživaš li u hrani… Istoga trenutka zauzmeš obrambeni stav.
Nikada mi neće biti jasna takva ljudska zatvorenost samo zato što sam ja tijekom cijelog svog života oduvijek bila pristupačna i direktna. Ako bi me nešto zanimalo, ma koliko se čudno činilo, pitala bih. Ako bih nekoga htjela upoznati, prišla bih toj osobi i upoznala bih je. Moja usta ne poznaju pojam praznog hoda, a često se čini i da mi nedostaje onaj filter između mozga i njih. Svaki put kad imam što reći kažem jer smatram da je bolje govoriti nego li šutjeti. Ne tvrdim da su moja uvjerenja ispravna. Često nisu. Ne kaže se uzalud da je šutnja ponekad zlata vrijedna. I nije nam Bog uzalud darovao usta koja se mogu zatvoriti, a uši koje mogu slušati. No takva sam, kakva sam. Bile su potrebne godine da to prihvatim.
Vratimo se na onaj obrambeni stav. Jedna od mojih sestara framašica primijetila je komešanje kod okupljenih ljudi, a kad bi ona primijetila komešanje, srezala bi ga u korijenu. Zato se praktički torperdirala do mene i rekla mi da smirim svoje doživljaje.
Nisam se naljutila na nju. Ni tada, ni ikada. Postoji nešto u njezinoj osobnosti što istovremeno i volim, i ne volim, zbog čega je poštujem. Ali u tom sam trenutku shvatila koliko sam daleko dogurala, koliko sam se promijenila, koliko sam naučila voljeti samu sebe i prihvaćati se baš takvu kakva jesam.
Vidite, nisam bezveze napisala da mi nedostaje filter između mozga i usta. Prije, kad bi mi netko rekao da smirim svoje doživljaje, oštro bih se usprotivila i zauzela stav poput: „Zašto bih ja trebala smiriti svoje doživljaje? Što nije bilo u redu s mojim ponašanjem? Zašto se drugima moje ponašanje ne sviđa? Što sad drugi misle o meni? Hoće li ikada više pričati sa mnom?“ Zatim bih se počela opravdavati jer sam imala osjećaj da je ono što sam učinila bilo pogrešno, da se drugima više neću sviđati… Zapetljala bih se u misli o vlastitim pogreškama, zbog čega danima ne bih mogla funkcionirati normalno. Padala bih iz jednog cirkusa u drugi, od kojih bi me svaki zatočio poput živoga blata. Činilo se nemogućim pronaći izlaz iz toga.
Općenito se veoma teško iskobeljati iz kaveza vlastitih misli. A još je teže prihvatiti činjenicu da ono što mislimo o samima sebi često postaje ono što jesmo. Naše misli imaju moć, ali ne neku magičnu, već onu dubinsku – imaju moć nad nama. I zato, ako želite zavoljeti sami sebe, morate promijeniti svoj način razmišljanja.
Imamo dva načina gledanja na sve životne situacije: pozitivno i negativno. Naše misli su izvan toga, one nisu ni pozitivne, ni negativne. Neutralne su jer ih oblikuje isključivo naše promatranje onoga što se dogodilo. Ako mi odlučimo da će u našim mislima određena situacija biti negativna, ona će postati takva. Ako odlučimo da će biti pozitivna, postat će pozitivna.
Uzmimo kao primjer gore navedenu situaciju. Mogla sam misliti da je moje ponašanje bilo negativno, ali umjesto toga, odlučila sam misliti da je bilo pozitivno. Rekla sam sama sebi…
Okej, Monika. Drugi jednostavno ne mogu razumjeti tvoje ponašanje jer su različiti od tebe, nemaju slična razmišljanja, ne promatraju svijet jednakim očima kojima ga promatraš ti. Nije to ništa loše. Očigledno ćeš doista morati smiriti svoje doživljaje i dopustiti drugima da ti pokažu svoj način razmišljanja.
Zato sam se zahvalila svojoj prijateljici na izrečenoj mi kritici i s osmijehom na licu otišla dalje razgovarati s ljudima, ali ovaj put znatno mirnija i s manje doživljaja. Nisam se osjećala posramljeno, nisam mislila ništa loše o sebi, samo sam bila zahvalna što mi je prijateljica, potaknuta Duhom Svetim, pomogla da još bolje razumijem druge ljude.
Ima nešto u tome kad istinski zavolite sami sebe, a što vas odriješi od bilo kakve vrste opravdavanja. Shvatite da vi niste dužni ovisiti o mišljenjima drugih ljudi, da njihove misli nemaju moć nad vama jer to nisu vaše misli, to nisu vaši doživljaji.
A gdje je u tome svemu Bog? Odgovor je jednostavan. U svemu je.
Počnimo od toga da iskreno vjerujem kako u srcu u kojemu se nastanio Bog sve pršti od pozitive. Smatram nemogućim reći da vjerujem u Boga, a onda Mu vjerovati samo onda kada meni osobno to najbolje odgovara. Jer je vjera u Boga mnogo više od samog vjerovanja u Božje postojanje. To također sa sobom vuče i prikladnu dozu razumijevanja, možda bolje reći prihvaćanja drugih ljudi – a prihvaćanje zahtijeva nesebičnost. Kao primjerice, možda sam ja bila zadovoljna svojim ponašanjem jer se volim takvu kakva jesam, ali to ne znači da je moje ponašanje išlo na korist drugima. Zato se u igru uključuje Duh Sveti, Prosvjetitelj, koji nas nastoji vratiti na pravi put. Treba to znati prepoznati.
A nesebičnost u našim srcima rađa se iz ljubavi. Bog je ljubav. I kad se Ljubav nastani u nama, živimo onako kako se osjećamo. Kad se osjećamo voljeno, kad unutar nas sve izgara od ljubavi, naše promatranje onoga što se događa oko nas uvijek je pozitivno. Dakle, Bog je u svemu.
Svidjela mi se jedna propovijed u kojoj je svećenik rekao… Znat ćeš da vjeruješ u Boga tek onda kada svaka tvoja misao bude pozitivna. Tada nisam razumjela o čemu je govorio, ali sada razumijem.
Naravno, uz ovaj dio veže se i onaj u kojemu mi shvaćamo da smo vrijedni Božje ljubavi, da nas Bog već sada voli i da Mu mi samo moramo dopustiti da nas voli, da nam pokaže koliko možemo biti bolji od onoga što već jesmo. Kako sam već napisala, osobno sam bila zadovoljna svojim ponašanjem, ali Bog mi je pokazao da mogu bolje.
Ne postoji formula za dobar život ili što bolju vjeru u Boga. Kako god stvari okreneš, život će uvijek ići dalje, vjera će uvijek biti vjera, a Bog će uvijek biti Bog – s nama ili bez nas. Jedino na što mi imamo pravo su odluke. Mi možemo odlučiti kojim će cestama naš život krenuti, hoće li naše promatranje biti pozitivno ili negativno, hoćemo li vjerovati Bogu ili ne. Možemo odlučiti hoćemo li svaki dan nastojati biti bolja osoba od one koja smo bili jučer. Možemo odlučiti prepoznati naše nevolje i popraviti ih najbolje kako znamo.
Moja trenutna najveća životna nevolja je činjenica što još uvijek nemam posao. Odustala sam od fakulteta koji me nije zanimao kako bih se bavila pisanjem, zbog čega sam izazvala gnjev vlastite obitelji, a zgražanje svih ostalih ljudi u svom životu. Nikada nisam požalila zbog svoje odluke jer smatram da je život koji provedeš radeći ono što ne voliš uzalud potraćen život. Ali kako su godine prolazile, sve više su se počele javljati one najosnovnije životne potrebe. Kao primjerice, moram si platiti vozački. Ili, počela me zanimati teologija pa moram skupiti novce da si platim faks. A gdje je ono, želim ići na sva moguća framaška zbivanja, a za sva moguća framaška zbivanja potrebno je i dosta novca.
Bilo bi djetinjasto od mene očekivati da će mi novi fakultet platiti roditelji koji su mi već dali novce za jedan fakultet, a ja nezahvalno odustala od njega jer sam odlučila slijediti svoje snove. Ista se stvar dogodila i s novcem za vozački. Ili očekivati da će mi platiti sva moguća framaška zbivanja onda kada im je veći prioritet platiti režije ili napuniti frižider.
Ovo pišem isključivo kako biste shvatili da je većina onoga što nam se događa u životima posljedica naših odluka. Jer nije meni Bog kriv što sada nemam novce za vozački, faks ili framaška zbivanja. Sve je to posljedica mojih odluka, koje sam svjesno donijela. A kad imaš hrabrosti ući u samu srž svojih životnih nedaća, tada imaš i hrabrosti popraviti stvari. Ili, u ovom banalnom slučaju, ostaviti na nekoliko mjeseci pisanje svoje knjige po strani, a posvetiti se potrazi za poslom.
Vama se moj primjer možda čini smiješnim, možda mislite… Zašto mi je tako teško ostaviti pisanje i zaposliti se? Ima i gorih stvari u životu. Ovaj je primjer besmislen.
Ali opet, kad nešto toliko volite koliko ja volim pisanje, kad u nečemu toliko uživate, kad vas nešto toliko uveseljava, kad nešto u tolikoj mjeri postane dio vas, s tim odbijate činiti kompromise. Jednostavno ne možete zamisliti život u kojemu se na nekoliko mjeseci od toga morate odvojiti. I sama pomisao na to unutar vas stvara neizmjernu tugu. Gotovo kao da ostajete bez dijela tijela.
I tu se ponovno ukazuje vjera u Boga. Znam da će mi Bog na put staviti samo ono što je dobro za mene, što će mi koristiti. Možda ću nakon nekoliko mjeseci pauze konačno uspjeti dovršiti pisanje svoje knjige, na kojoj sam zapela. Optimistična sam oko potrage za poslom i znam da ću ga uspjeti pronaći, da će me Bog staviti ondje gdje ću Mu biti najpotrebnija. Svako moje promatranje ovoga je pozitivno jer sam tako odlučila. Tugu sam ostavila iza sebe jer je besmislena i ni na koji način mi ne koristi. Svaki ću dan zahvaljivati Bogu za ono što već imam jer znam da imam i previše.
Dodatak:
Ovaj sam tekst napisala prošlu srijedu. U subotu mi je poslano pitanje: „Kad će kolumna?“ Zanimljivo, ali od prošle srijede pa sve do danas doslovno nisam imala niti pet minuta za poslati ovaj tekst. I meni je to bilo nerazumljivo. No nisam se zamarala s tim jer sam znala da će tekst biti poslan onda kada treba biti poslan. Jednom kad dopustite Bogu da vas voli, prestanete imati kontrolu nad svojim životima. Umjesto toga, Bogu dopuštate da stvari u vašim životima postavi onako kako On hoće, počevši od običnog slanja teksta pa sve do većih životnih zbivanja.
Danas ujutro otvorila sam mail, kako bih konačno poslala tekst, i saznala da sam pronašla posao. 🙂 I onda se vi pitate gdje je Bog? 🙂
Želim zahvaliti svima koji su mi slali svoja svjedočanstva vezana uz prošli tekst. Drago mi je što su moje riječi mogle pomoći vašim sestrama, prijateljicama, rođakinjama… Nadam se da će i one jednako ustrajno moliti i uskoro pronaći ljubav svog života.
A onima kojima još uvijek nisam stigla odgovoriti na mail, ne brinite, javit ću se.
Živa krunica ubrzo počinje pa tko se želi prijaviti, dobrodošao je. U međuvremenu, dok Živa krunica ne počne, molim ovo…
Izbavi me, o Isuse,
Od želje da budem voljena, od želje da budem veličana, od želje da budem poštovana, od želje da budem slavljena, od želje da budem hvaljena, od želje da budem ispred drugih, od želje da me pitaju za savjet, od želje da me priznaju, od želje da budem poznata,
Od straha da budem ponižena, od straha da budem prezrena, od straha da trpim prijekore, od straha da budem oklevetana, od straha da budem zaboravljena, od straha da mi ne nanesu nepravdu, od straha da budem ismijana, od straha da budem osumnjičena.
Amen
Vjerujte u vjernost Ljubavi,