Sanjah jedne noći,
kako šetasmo morskom obalom,
moj Gospodin Bog i ja.

Pred mojim očima pojavi se brzinom filma moj život.
Za svaki odsjek mog života, kako mi se činilo,
otkrih tragove stopala u pijesku.

Jedan par tragova pripadaše meni, drugi mom Gospodinu.
Kad i posljednja slika pred mojim je očima preletjela,
osvrnuh se natrag i vidjeh,
kako je u pijesku često ostao samo jedan par tragova,
a drugi je iščeznuo.

Ti tragovi označavahu odsjeke mog života, meni ponajteže.
To me zbunilo.
Okrenuh se Gospodinu i upitah ga:
“Kad sam ti onomad sve što imah predao, da te mogu slijediti,
tada si mi rekao da ćeš uvijek biti uza me.
A sad vidim da najdublje krize mog života prati samo jedan par tragova u pijesku.
Zašto si me ostavio upravo tada, kad sam te, sav očajan, najviše trebao?”

Gospodin me uze za ruku i reče:
“Drago dijete, nikad te nisam ostavio samog,
a pogotovo sam bio uza te u vrijeme tvojih patnji i boli.
Tamo gdje vidiš samo jedan par tragova u pijesku,
Tamo sam te na svojim rukama nosio.”