Svećenik je sjedio uz radni stol pokraj prozora sastavljajući propovijed o Božjoj providnosti, kadli začu nešto što je zvučalo kao eksplozija. Uskoro je vidio kako ljudi u paničnom strahu bježe amo-tamo, i saznao da je pukla brana, rijeka je izašla iz korita, a ljudi su bili evakuirani.

Svećenik je vidio kako na ulici raste voda. Imao je problema s potiskivanjem panike koja je u njemu rasla, ali rekne samome sebi: “Upravo sastavljam propovijed o Providnosti i evo prilike da vršim što propovijedam. Neću bježati s ostalim ljudima. Ostat ću ovdje i pouzdati se u Božju providnost da me spasi.” Baš kad je voda došla do njegova prozora, prolazio je pokraj čamac pun ljudi. “Dođite, velečasni!” zvali su ga. “A ne, djeco moja”, odgovori svećenik s povjerenjem. “Uzdam se da će me Božja providnost spasiti.” Svećenik se ipak popeo na krov, i kad je voda doprla do krova, prolazio je tuda drugi čamac pun ljudi koji su pozvali svećenika da im se pridruži. On je to ponovno odbio. Sada se popeo na vrh zvonika. Kad je voda doprla do njegovih koljena, jedan je časnik u motornom čamcu bio poslan da ga spasi. “Ne, hvala, časniče”, reče svećenik mirnim smiješkom. “Vidite, uzdam se u Boga. On me nikada neće napustiti.” Kad se velečasni utopio i došao u nebo, najprije se potužio Bogu: “Pouzdao sam se u tebe! Zašto nisi ništa poduzeo da me spasiš?” A Bog odgovori: “Poslao sam ti tri čamca.”