Nikad neću zaboraviti Božićno jutro kad sam imao pet godina, probudio sam se i pronašao drvenu pušku ispod Božičnog drvca, izrezbario ju je otac samo za mene, pričvrstio cijev i dodao rupu za okidač. Skoro pa mogu osjetiti miris svežeg laka pomješanog s mirisom jelke. Iako se ne sjećam da sam se igrao njome, sjećam se strahopoštovanja koje sam gajio znajući da je otac tu pušku izradio samo za mene.

Nisu svi pokloni toliko pažljivo i individualno namjenjeni. Nakon grozne smeđe vaze koju sam dobio na jednoj Božićnoj zabavi, barem sam imao izopačeno zadovoljstvo gledati kako netko otvara poklon s knjigom naslovljenom “Kako odgajati patuljaste majmune”, koja je bila utrapljena meni godinu ranije.

Gdje je radost u darivanju obaveznih poklona – očekivana razmjena poklona u uredu, bombonjera koju čuvamo pored vrata da darujemo čestitare kad navrate, jer znamo da će navratiti jednom godišnje. I ne zaboravimo tetu Ivku koju ne volimo još od kad smo bili mali jer nas je štipala za obraze.

Stvarno je teško kada s poklonom dođe i nevidljiva obaveza, skup poklon za kojeg se bojimo da nećemo moći uzvratiti. Zlatni nakit, kristal koji dobijemo od klijenata. Ne želimo ih uvrijediti ali ipak što je previše, previše je….

Pitam se kako su se osjećali Marija i Josip kad su gledali bogato odjevene mudrace kako se klanjaju djetetu darivajući ga zlatom, tamjanom i smirnom
– darovima koji dolikuju kralja. Da li su im ikako mogli uzvratiti?

Čini mi se da je najteže uzvratiti na božićni poklon koji predstavlja samo dijete Isus. Što možemo reći, kako odgovoriti? Lijepo se nasmiješiti i uputiti koji kompliment – umotani poklon. “Nisi trebao, Bože, baš lijepo od tebe,” promrmljamo pristojno. No poklon stoji na polici neotvoren iz godine u godinu. Možda iz razloga što ne očekujemo puno, vidimo ga tek kao beskorisnu religijsku tričariju. Ili, ne osjećamo nikakvu potrebu za Bogom u ovom trenutku. Ponekad razmišljamo da ukoliko ga otvorimo bit ćemo dužni Darovatelju više nego što možemo pružiti. I tako stoji…. stoji sve dok u samoći, boli ili vidljivom očaju ne otrgemo mašnu, otvorimo poklon nadajući se i preko granica nade da ćemo unutra pronaći ono što smo tražili. I nalazi se upravo tu, u tom malom djetetu koje leži u zamotuljku od pelena – bezuvjetna ljubav!

Dr. Ralph F. Wilson