Reci mi, ako znaš, koliko je teška jedna snježna pahuljica? – upita sjenica golubicu, dok su zajedno promatrale kako snijeg pomalo sipi i stvara bijelu naslagu.

– Ništa, čak i manje od ništa – odgovori golubica ne promišljajući previše. – Čekaj, čekaj malo, pa ćeš vidjeti da ona ima svoju težinu. I sjenica ispriča svoju ptičju prispodobu. – Odmarala sam se na borovoj grančici kad je počeo padati snijeg. Kao što vidiš, nije bilo vijavice ni vjetra, snijeg je mirno, tiho padao, kao što nam se događa u snu.

                  A budući da  nisam znala raditi ništa pametnije, počela sam brojati pahuljice, koje su se slagale kraj mene na grančici. Pala je, ako se ne varam, 3.751 pahuljica i sve je bilo savršeno mirno, a kad se spustila 3.752. pahuljica, grančica je pukla, a ja sam morala odlepršati. – Vidš da i pahuljica ima svoju težinu – zaključi mudro sjenica. A golubica, sječajući se valjda simbolike mira koja se uz nju vezuje još od Noinih dana, promisli i u sebi promrsi: “Možda nedostaje samo još jedan čovjek da cijeli svijet padne u – mir!”

Mi obično ne mislimo da baš o nama ovisi nečija sreća. Obično razmišljamo da veliki ljudi pišu povijet, ali je stvaraju maleni, skromni ljudi. Ponekad je tako teško zamisliti kako je obično zapravo nešto izvanredno. “Tko maleno čini kao da je veliko, tome Bog daje milost da veliko čini kao da je maleno” (R. Koegel). O zamišljenom susretu s Bogom nakon smrti ima dosta znakovitih i zanimljivih, pa i duhovitih anegdota. Tako se priča za neku ženu da je, nakon skromna, povučena, ali vedra života, umrla i odmah se našla u dugačkoj povrci ljudi koji su dolazili pred Vrhovnog suca. Što se više bližila, razgovjetnije je čula Božje riječi. Tako on jednom reče: “Ti si pomogao kad sam bio povrijeđen u prometnoj nesreći, prebacio si me u bolnicu, pa zato uzmi nagradu i uđi u moje kraljevstvo!” Drugome reče: “Ti si jednoj udovici posudio novac bez kamata, uđi da primiš vječnu nagradu!” I još: “Ti si besplatno izvršio kirurški zahvat siromašnom pacijentu i tako mu vratio nadu i zdravlje, pa uđi i ti u moje kraljevstvo!” Slušajući te riječi, siromašna se žena uplaši, jer se nije mogla sjetiti da je učinila išta čime bi stekla pravo da dobije nagradu. Htjela je odustati i izaći iz povorke, ali je anđeo redar blago se smješeći upozori da je njoj mjesto u povorci. Sva u strahu stigne pred Suca, koji joj nasmješen reče: “Ti si toliko puta s pažnjom i ljubavlju izglačala moje zgužvane košulje. Zato uđi u moje kraljevstvo!” Mi doista Boga ne susrećemo u bogatim salonima, gdje žive tašti i napuhani tipovi, puni sebe, a prazni ljubavi. Za vratima skromnih i malenih ljudi pronalazimo bića široka duha, bez taštine i umišljenosti. To daje težinu prividnoj malenosti i neznatnosti, jednostavnosti i skromnosti. To nosi prevagu nad onim što je u ljudskim očima veliko. I ne zaboravimo da Bog ima drugačija mjerila.