RAZGOVOR SA ČASNOM SESTROM JELICOM DOLIĆ

“Tvoj štap i palica Tvoja, utjeha su meni!”

Gospodine, sve što imam Tvoje je, sve si mi darovao, posluži se sa mnom. Ono jedino što želim jest da u zahvalnosti hodim i slavim tvoga Sina – moga Otkupitelja, čijom sam dragocjenom Krvlju otkupljena. Gospodine, želim Ti cijelim svojim bićem služiti, izlij svoj sveti blagoslov na mene.

Časna sestra Jelica Dolić u kratko je vrijeme došavši u našu župu 
obnovila dječji zbor, odnedavna vodi i zbor odraslih, jer je gospođa Sanda Rončević vodila taj zbor 15 godina i više to ne može. Sestra Jelica priprema i prvopričesnike… Sve poslove obavlja s velikim žarom i širokim razdraganim osmijehom. Zato smo je zamolili za ragovor i za početak nekoliko autobiografskih podataka.

S. JELICA: Rođena sam 27. siječnja 1971. godine u Žiroviću kod Livna u brojnoj obitelji Frane i Danice Dolić. Bili smo četiri brata i tri sestre. Mjesto Žirović pripada župi Ljubunčić, gdje sam i završila osnovnu školu. Nakon osmoga razreda odlučila sam se posvetiti redovničkom pozivu. Osjetivši duhovni poziv, godine 1985. ušla sam u Družbu Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije. U razdoblju od 1986. do 1989. završila sam srednju tekstilnu školu u Zagrebu. U postulaturu, što je vrijeme priprave za zavjete, ušla sam 1989. u Kloštru Ivaniću. Tamo sam završila i novicijat u trajanju od jedne godine. Prve zavjete položila sam 1991. godine u Livnu, a vječne  zavjete 1996. u rodnom Ljubunčiću. Mogu reći da se povijest moga duhovnog poziva zaokružila u mojoj rodnoj župi – tu sam dobila prve poticaje vjere i zvanja a tu sam i položivši zavjete zaokružila svoju trajnu odluku da se posvetim Božjem pozivu u služenju braći ljudima. Budući da je uprava Družbe prepoznala moju sklonost prema pjevanju i sviranju, poslali su me na Institut za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje sam 2001. godine diplomirala te stekla zvanje crkvenoga glazbenika – profesora crkvene glazbe. Za vrijeme studija živjela sam u našoj kući u Držićevoj ulici, u župi Sv. Obitelji. Do sada sam kao sestra djelovala u tri različita mjesta i sredine: u Varešu, Livnu, Kloštru Ivaniću, i sada u našoj sigetskoj Župi Sv. Križa.

Najčešće pitanje koje se nameće nama koji živimo “svjetovnim životom”, kad razmišljamo o braći i sestrama koji su se odazvali Božjem pozivu, jest – kako se i kada dogodilo to kod Vas?

S. JELICA: Sve potječe iz obitelji! Budući da potječem iz obitelji koja je kršćanski živjela, u kojoj se svakodnevno molilo, koja je Bogu duboko vjerovala i s Njim gradila odnose u obitelji i životu, koja je bila zahvalna za blagoslove i radosti, a isto tako prihvaćala križ i patnju – vjerujem i znam da Bog zna kako sve naše životne putove uvijek izvesti na dobro. Vjerujem da sam imala milost da je moja obitelj svjedočila živoga Boga i davala mi svjedočanstva hoda s njim. Kao djevojčica bila sam jako povezana sa časnim sestrama koje su djelovale u mom rodnom Ljubunčiću. Već od svoje desete godine bila sam aktivna u crkvi – recitirala sam, pjevala, čitala… Premda sam trebala pješačiti tri kilometra do župne crkve, nikad mi to nije bilo teško. Činilo me sretnom biti u crkvi, gledajući č. s. Auksiliju kako radosno radi i služi. To me oduševljavalo! S. Auksilija je ostavila pečat na moj izbor i životno opredjeljenje. Svjedočila je svojim životom da je prekrasno služiti Gospodinu i poticala me da se odlučim na takav život. Na njen život gledala sam kao sveto služenje, što je i za mene bio poticaj. Nakon završenog osmog razreda pošla sam na jedan seminar za djevojke u Bugojno koji su organizirale sestre franjevke. Bilo je prekrasno iskustvo! Tamo sam srela i kandidatkinje – djevojke koje su već bile odlučile postati redovnice, s kojima sam razgovarala o životu u samostanu. I na tom sam seminaru donijela odluku da ću poći u samostan. Tako se i dogodilo nakon osmoga razreda.

Izabrali ste franjevačku zajednicu za ostvarenje svoga životnog poziva, a jeste li ikada poželjeli prekinuti kontakt s vanjskim svijetom te život provesti u nekom strožem, zatvorenom samostanu, provodeći život u kontemplaciji i molitvi, poput klauzurnih sestara karmelićanki? Sjećamo se da je nedavno poznata glumica Edita Majić otišla u strogi karmelićanski samostan u Španjolskoj.

Duboko vjerujem da svako dobro djelo proizlazi iz Božjega djelovanja, da je to djelo Duha Svetoga. Osobno uvijek molim Duha Svetoga da on vodi sav moj rad.

S. JELICA: Bog je onaj koji poziva svakoga čovjeka i svatko od nas ima svoj životni put. Kako svakoga vjernika na njegov vjernički angažman u obitelji, na poslu, u društvu ili župi, tako i nas koji se odlučujemo na duhovni poziv. Moram priznati da sam prije vječnih zavjeta u svojoj nutrini imala dvojbu – biti franjevka ili karmelićanka! Doista sam tada vapila Gospodinu da mi rasvijetli put i pomogne odgovoriti na pitanje što mi je činiti. Razgovarala sam i s klauzurnim sestrama jer me oduševljavao kontemplativni način života, više povučenosti od svijeta, više šutnje, molitve, adoracije pred Presvetim… Negdje sam doživljavala u tom razdoblju života da su klauzurne sestre privilegirane, zaštićene od utjecaja ovoga svijeta, da im je lakše živjeti posvećenost. Zahvalna sam Stvoritelju jer mi je pomogao da se u meni iskristalizira moj poziv, moje mjesto gdje me Bog želi. Osjećala sam da bi u klauzurnom samostanu možda bila kao ptica u kavezu, ali i da Bog sa mnom ima drugi plan. Iskustvo mog franjevačkog života mi pokazuje da je moguće i kao sestra franjevka živjeti duboku kontemplaciju iz koje proizlazi plodonosna akcija.

Kad spominjete plodonosnu akciju, kako ste u tako kratkom vremenu koliko ste na našoj župi uspjeli brojčano i kvalitetom oplemeniti dječji zbor? U čemu je tajna Vašeg uspjeha i akcije?

S. JELICA: Hvala Vam na tako lijepom mišljenju i ocjeni. No, ne mislim da je tajna uspjeha samo u ljudskom djelovanju. Duboko vjerujem da svako dobro djelo proizlazi iz Božjega djelovanja, da je to djelo Duha Svetoga. Osobno uvijek molim Duha Svetoga da on vodi sav moj rad. Beskrajno sam mu zahvalna i svakodnevno molim: Gospodine, sve što imam Tvoje je, sve si mi darovao, posluži se sa mnom. Ono jedino što želim jest da u zahvalnosti hodim i slavim tvoga Sina – moga Otkupitelja, čijom sam dragocjenom Krvlju otkupljena. Gospodine, želim Ti cijelim svojim bićem služiti, izlij svoj sveti blagoslov na mene.
Velika mi je radost raditi s djecom, s malenima, jer kako Isus ka?e – “njihovo je kraljevstvo nebesko”.  Naši “Križići” zaslužuju pozornost i vrlo su aktivni dio naše župske zajednice. Vidimo kako se svi lijepo osjećamo kada oni pjevaju na misnome slavlju. I mi odrasli postajemo puni poleta, zanosa, oduševljenja. Osobno sam puno puta doživjela situaciju kod dirigiranja na euharistijskom slavlju da su mi oči bile pune suza zbog njihove uživljenosti u pjevanje. U tim trenucima doživim da se zaista nebesko sa zemaljskim spaja i povezuje…

Glazba je Vaša velika ljubav. Slušate li i svjetovne pjesme te kako sagledavate suvremenu glazbu?

S. JELICA: Glazba je prekrasna umjetnost, umjetnost koja ima “dušu”. Crkvena glazba, ili “sveta glazba”, kako je u Crkvi nazivamo, doprinosi da se vjera doživljava kao iskustvo obilja radosti, ljubavi, zaufanoga iščekivanja spasenjskog zahvata Božjega u našim životima. Cilj svete glazbe jest, kako nam to govore crkveni dokumenti, “slava Božja i posvećenje vjernika” – da budemo svi zajedno spremniji primati u sebe plodove milosti, koji dolaze upravo iz slavlja svetih otajstava. Radujem se da mogu doprinijeti tome da se u misnome slavlju i uz pomoć pjevanja osjećamo bliže Bogu. Stoga i kada slušam glazbu, slušam onu vrstu glazbe koja me podiže prema Bogu, k Vječnome, koja u meni stvara pozitivan stav prema bližnjemu, prema lijepome…. Rado slušam klasiku i glazbu duhovnog sadržaja. A svjetovne pjesme slušam vrlo malo. Budući da je u zadnje vrijeme znatna ponuda pjesama duhovnog karaktera, u kojima se mladi svojim stvaranjem na jedan moderniji način izriču pred Bogom i braćom ljudima, rado ih poslušam, a i uvježbam da mogu zapjevati i sa svojim sestrama i s našim mladima.

Možda nam je jednostavnije djeci omogućiti da imaju svoj televizor, da imaju svoj play station, da koriste svoje slobodno vrijeme kako oni žele, a ne da im posvetimo vrijeme, da budemo s njima, da otvoreno razgovaramo o svemu što ih okružuje i što ih očekuje. Zato se bojim da će djeca uz svu tehničku naprednost i uz mnoštvo informacija do kojih dolaze od najranije dobi ostati i dalje bez svojeg čvrstog stava nadahnutoga na kršćanskim vrijednostima. Možda stoga što im mi odrasli nedovoljno svjedočimo da ima smisla boriti se protiv ustaljenih potrošačkih navika, ispraznosti, nedosljednosti…

Djecu pripremate i za sakrament prve pričesti. Što poručujete njima i njihovim roditeljima?

 S. JELICA: Trebamo vjerovati i iskusti u našim životima da je Isus živ i da nam i danas živo progovara u sakramentima, u misnome slavlju, u pričesti. Tada će nam i priprava Za sakrament prve pričest mnogo značiti. Ako nam nešto postane životno važno onda nam to neće biti opterećenje, samo neki zahtjev – nego će postati dio nas. Zato želim da Isus postane dio mene, tebe, mame, tate, brata, sestre… A kada zaista postane dio nas onda ćemo moći mijenjati svijet oko sebe. Djeca su jako otvorena u razgovorima. Postavljaju i jako zahtjevna pitanja. Ujedno su i poput spužve jer upijaju sve u sebe. A tu mi trebamo postupiti ispravno i uputiti ih na pravi put, na pravi izvor…

Uvijek Vas vidimo razdraganu i nasmijanu. Kako Vam to uspijeva?

S. JELICA: I to je dar Božji! Doduše, moramo malo poraditi na tom daru, ali ne smijemo ga “zakapati”. Ono od čega polazim i što si često posvješćujem jest upravo to – da mi je sve darovano. Svima nama je život udahnut, kako čitamo u Svetome pismu. I često kad udišem činim to popratno izgovarajući u sebi da sve mogu u Isusu Kristu, u onome koji mi daje snagu. On je moja snaga, moja pjesma, moj život. On je razlog moje sreće, raspjevanosti, sigurnosti… Ali i onda kad sam tužna i kada plačem, kada ne razumijem život s Njegovim iznenađenjima, izričem s psalmistom: Da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom, Tvoj štap i palica Tvoja, utjeha su meni.

Kakva su iskustva života i rada u našoj župi?

S. JELICA:
Oduševljena sam životnošću i mnoštvom različitosti. Župa je zaista živa. Imamo svih mogućih događanja između kojih župljani zaista mogu izabrati i uključiti se u različite skupine, u različita molitvena događanja. Raduje me da naša župa postaje zajednica zajednicâ u kojoj ima mjesta za svakoga čovjeka. A pravo mi je veselje da i ja mogu doprinijeti tom zajedništvu koje predvode naša braća svećenici i naše sestre.

Imate li neku osobnu molitvu koju biste i nama preporučili?

S. JELICA: Svakako onu koju i ja svakodnevno molim: “Gospodine, sve što imam Tvoje je, sve si mi darovao, posluži se sa mnom. Ono jedino što želim jest da u zahvalnosti hodim i slavim tvoga Sina – moga Otkupitelja, čijom sam dragocjenom Krvlju otkupljena. Gospodine, želim Ti cijelim svojim bićem služiti, izlij svoj sveti blagoslov na mene.” Osim te molitve rado molim brojne molitve koje, svaka u svoje vrijeme, donose obilati plod. Draga mi je i ona molitva sv. Franje Asiškoga, koju rado i pjevamo: Bože moj, dopusti mi…

Djeca  koju odgajate uskoro će ući u pubertet, bit će izložena različitim, suprostavljenim pogledima na svijet. Bojite li se za njih? Jesmo li ih svi zajedno (škola, Crkva, roditelji…) dobro pripremili za sve što ih očekuje u tom svijetu medija i svjetovne ispraznosti?

S. JELICA: Današnji čovjek ne očekuje samo učitelje nego ponajprije svjedoke! Možda svi mi djecu učimo nečemu, nekim vrijednostima, nekim ponašanjima… ali im možda premalo sami svjedočimo da je to što im se govori moguće i živjeti. Spomenuli ste svijet medija i ispraznosti koji itekako utječe na djecu. Jasno da slika svijeta koju nam pružaju mediji nije realna slika svijeta, niti odnosa u njemu. Ali možda nam je jednostavnije djeci omogućiti da imaju svoj televizor, da imaju svoj play station, da koriste svoje slobodno vrijeme kako oni žele, a ne da im posvetimo vrijeme, da budemo s njima, da otvoreno razgovaramo o svemu što ih okružuje i što ih očekuje. Zato se bojim da će djeca uz svu tehničku naprednost i uz mnoštvo informacija do kojih dolaze od najranije dobi ostati i dalje bez svojeg čvrstog stava nadahnutoga na kršćanskim vrijednostima. Možda stoga što im mi odrasli nedovoljno svjedočimo da ima smisla boriti se protiv ustaljenih potrošačkih navika, ispraznosti, nedosljednosti…

Kad bi neka djevojčica poželjela krenuti Vašim putom, što biste joj kazali?

S. JELICA: Rado bih da ne moram ništa više govoriti od onoga što činim, i od onoga što svojim životom pokazujem. Jasno, bila bih presretna da mogu potaknuti koju djevojčicu iz naše župe da se posveti Bogu. Sigurno, bila bih joj stalni pratitelj u njezinoj odluci i pomoć da uvidi zove li je Bog uistinu da na poseban način posveti život Njemu – izvoru života.

Imate li želja?

S. JELICA: Želje su sastavni dio našega života i moramo ih imati kako bismo mogli ostvarivati naš život. No, i želje trebaju biti “realne” da se mogu stvarno ostvariti. Ponajprije želim blagoslovljenu i uspješnu novu 2005. godinu svim našim župljanima, a posebice mojim dragim vjeroučenicima i pjevačima. A sve druge želje ću ostaviti neizrečene. Uvjerena sam da ćemo mnoge želje zajedno ostvariti, u našoj župi, u našim susretima i druženjima, jer mi je najveća želja da budemo ljudi – jedni za druge.

Svima nama je život udahnut, kako čitamo u Svetome pismu. I često kad udišem činim to popratno izgovarajući u sebi da sve mogu u Isusu Kristu, u onome koji mi daje snagu. On je moja snaga, moja pjesma, moj život. On je razlog moje sreće, raspjevanosti, sigurnosti… Ali i onda kad sam tužna i kada plačem, kada ne razumijem život s Njegovim iznenađenjima, izričem s psalmistom: Da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom, Tvoj štap i palica Tvoja, utjeha su meni.