SUSRET S MARKOM I VESNOM ŠUŠAK, NAŠIM ŽUPLJANIMA, UOČI BOŽIĆA

Svake smo godine pod borom njihali novu bebicu

U vrijeme kad smo sve manje cjeloviti ljudi, a sve više proizvođači i još više potrošači, tradicionalni, djedovski običaji postaju rijetkost, ali i dragocjenost. O tome svjedoči jedna posve  “obična” hrvatska i zagrebačka obitelj kakvih je mnogu u našoj domovini. Marko i Vesna Šušak svojim životom svjedoče svoju vjeru. Čine to tiho i ponizno, uvijek s blagošću i mirom, uvijek s nježnim osmijehom na usnama. Nekim čudom skladni supružnici godinama postaju sve sličniji jedno drugom. Tako je i u njihovom slučaju.

Marko i Vesna Šušak godinama su članovi Župe Uzvišenja Svetoga Križa.  On je u Zagreb došao iz Hercegovine, a ona iz Dalmatinske zagore. Djevojačko joj je prezime Žižić. Iako mladi ljudi, imaju petoro djece. Kažu kako su svaki Božić ispod bora imali po jednu bebu, i to svoju. Naposljetku, ovaj će Božić također biti radostan, jer iz Amerike je došla kćer Bergita, koja ima 26 godina i koja se tamo udala za našeg iseljenika. Sin Hrvoje ima 24 godine i pri kraju je studija, sin Ante netom je napunio punoljetnost, Sara je u dobi 14 godina, a Iva ima 11 Božića iza sebe. Marko i Vesna, oboje intelektualci, u braku su još od studija. Hrvoje, nerijetko zajedno s ocem, pjeva u Zboru mladih, njihova kći Bergita jedan je od najzvonkijih glasova toga zbora. Danas živi u Americi gdje se udala za Nenada. Ima vrlo uspješnu karijeru, ali ove je godine razveselila svoje roditelje dolaskom u svoj negdašnji dom gdje će zajedno sa svoja dva brata i s dvije sestre proslaviti Božić.
Netko će reći: uzorna katolička obitelj, netko će možda promrsiti i “obična obitelj”. E, upravo u toj običnosti krije se čudo koje su Šuškovi podijelili s nama u ovom intervjuu. Nisu li sve naše obitelji nalik Isusovoj? Zanimalo nas je kako su izgledali Vesnini i Markovi Božići u zavičaju.

TAKO SE SLAVILO NEKAD

VESNA: Otkad znam za sebe znam za Božić. Rođena sam u Dalmatinskoj zagori, u Otoku kod Sinja, odakle je i naš general Norac, pa je možda bio skromniji stol kad je riječ o kolačima, ali jela je uvijek bilo za Božić. Mi smo djeca skupljali srebrni papir od čokolade, pa smo od toga pravili ukrase za bor. Od vate, koju smo zvali “pamuk”, pravili smo snijeg na boru. Jelku bismo usijekli u šumi. Cijelo vrijeme došašća pravili smo nakit za jelku. Navečer bi djed unosio badnjak. To je bio poseban doživljaj. Badnjak su tri drva na koje je djed urezao križ. Mrak je, poslije Zdravomarije, unosi u kuću badnjak, krstimo se i on kaže: “Dobro nam došla Badnja večer i Sveto porođenje!”. Mi odgovaramo: “I s tobom zajedno!”
Badnjaci se odlažu na peć. Djed vodi molitvu. Moli se za žive, za mrtve, za prijatelje, za dobročinitelje, za putnike… Ta je molitva bila uvijek vrlo dugačka…

MARKO: Molilo se i za one za koje nitko neće moliti tu večer.

VESNA: To je uvijek bilo vrlo naglašeno. Potom bi djed razastro slamu ispod stola i oko štednjaka. Tako da bismo se mi djeca na to izvalili i ta molitva bi trajala, a nam bi bilo drago što to traje, nije nam bilo dugačko kao djeci to slušati. Potom bismo se pripremali za ponoćku. Otišli bismo… Poslije ponoćke već se moglo jesti ono što smo pripremili za sutra. Na sam Badnjak se strogo poštivao post. Nije se ništa jelo. Svi su bili veseli što dolazi Božić. Na sam se Božić jela sušena svinjetina, kiselo zelje, pečenje… Nije bila tradicija kao u ovim krajevima: purica i mlinci.

WEB: Jeste li išli u čestitanje ili su čestitari dolazili k vama?

VESNA: Već bismo u crkvi jedni drugima čestitali Božić. Taj dan svi bi bili  u svojoj kući, uža obitelj. Pjevali bismo: “Veseli se majko Božja, puna milosti”, “U se vrime godišta” i ostale hrvatske božićne pjesme.

WEB: Marko, je li u vašem kraju bilo drukčijih običaja.

MARKO: Slušam svoju suprugu što priča i nisam znao da su nam običaji tako bliski. Moje je selo Užarići, Župa Široki Brijeg. Badnjak se i u nas unosio navečer, bile su to drvene klade. Ulazi netko od ukućana i govori: “Dobro vam došao Božić i sveto Isusovo porođenje”. Pa, “Dobro vam došao Stjepan i sveto Isusovo porođenje, dobro vam došao Ivan i sveto Isusovo porođenje”, a svi svaki put odgovaraju: “Isto vam Bog da zajedno!” Badnjaci se stave u vatru, uslijedi molitva. Molilo se za razne nakane. Kao djetetu bio mi je to poseban dan i najsnažnije sam doživio molitvu za one za koje se nitko neće moliti. Mislio sam, ma je li moguće da će taj dan netko ostati sam, da će na taj dan biti onih na koje nitko neće misliti. Iz ranog djetinjstva sjećam se suhih smokava, oraha, pojavi se koja naranča i jabuka… Tad je sve to bilo na okupu i to posebno za Božić. Bilo je i rogača, znalo se popiti i malo vina. Kruh se pekao za Božić pa se tijesto ukrašavalo čašom. Kad bi se kruh ispekao ostali bi na njemu krugovi od čaše. Mama je pekla obični biskvit upleten u neku košaricu. Kako bi dani više prolazili meni bi ti kolači bili sve ljepši. Na ponoćku se išlo, ali se išlo i na sutrašnju Božićnu misu. Bile su tri mise, pa mi je kao djetetu bilo čudno. Prepoznavao bih neka čitanja koja sam već čuo, pa neke pjesme već treći put pjevam… Što to znači? Potom bi mi mama i teta objasnile: “Božićem su tri mise skupa.” Sad u Sigetu znam pjevati i sudjelovati kao pričestitelj na tri mise, pa me to podsjeća na taj događaj iz djetinjstva. Bor smo kitili na sličan način, folijom od čokolade, vaticom… Bor je bilo teško nabaviti. Postojali su šumarci, ali su bili strogo čuvani. Sadili su se zato da se spasi, pošumi taj krš.

“KĆERI, OSMISLITE SVOJ BOŽIĆ U AMERICI!”

WEB: Iza vas je vas je puno zajedničkih Božića. Pamtite li koji posebno?

MARKO:  Sigurno ćemo zauvijek pamtiti prvi Božić bez najstarije kćerke Bergite koja se udala i otišla živjeti u Ameriku. Bio je to poseban Božić. Vjenčanje je bilo 13. studenog, vratili smo se s vjenčanja iz SAD, bili smo u nekom čudnom raskoraku. Tad smo mislili da je nećemo vidjeti barem dvije

godine. Bila je to 1999. godina. Stalno je bila u našim mislima. Nedostajala nam je, a opet vidjeli smo da je sretna, da je u sigurnom… No, u kući je bilo male djece, pa nam je to pomoglo. I zaplakali smo… Taj nam je rastanak pomogao da se posvetimo ostaloj maloj djeci. Nastao je raskorak od šest godina i ovaj ćemo Božić ponovo slaviti s Bergitom, ona je s nama.

VESNA: Prvi put nakon tog našeg rastanka ona nije dala nama naslutiti da možda ipak pati zbog rastanka. Jedino je poslije Božića kazala kako taj blagdan u SAD nije ono što je ovdje, u Sigetu. Mi smo uvijek bili angažirani u crkvi, tako smo i djecu naučili i sad je ona tamo imala naravno drukčiji Božić i morala se prilagoditi obitelji u koju je došla. Ta obitelj uistinu slavi Božić, ti naši ljudi drže do svojih običaja, isto dalmatinskih, ali svaka obitelj ima svoje običaje. Zato sam joj elektronskom poštom napisala dugo pismo i poučila je kako da izmirimo to kako mi slavimo i kako slave roditelji njenog muža.
“Bergita, niti mi nismo slavili Božić onako kako se slavio u kući naših roditelja u Uzarićima. Najbolje bi bilo da ti i tvoj muž osmislite svoj Božić i da to bude vama prepoznatljivo kroz sve godine. Tako smo tata i ja sve ove godine slavili tako da se vi sjećate ovih naših blagdana i kad ne budete s nama. S jedne mi te strane žao, ali s druge mi je strane drago da ti nedostaje naš Božić, znači da ti je bio lijep.

Mali Amerikanci misle da je Djed Božićnjak Isusov otac Bergita se u SAD bavi istraživanje tržišta i marketingom. Odlično poznaje sredinu u koju se preselila. Zanimalo nas je kako se tamo slavi Božić. BERGITA:  U Americi je sve vezano uz Božić puno komercijalnije nego u Hrvatskoj, iako se i ovdje, vidim, sve kreće u tom smjeru. Razmak između našeg tradicionalnog slavljenja Božića i komercijalnog, kakav sam zatekla u SAD, i u Hrvatskoj se smanjuje. Amerikanci, kad se priča o Božiću, stalno govore o “shoppingu” o tome kome će se kakvi darovi nositi. Ne stavlja se nikakva vjerska komponenta u slavljenje Božića. Ljudi koji su porijeklom iz europskih zemalja njeguju tradicionalne običaje, ali ne pridaju svemu tome nikakvo spiritualno znančenje. Ide se na ponoćku, ali crkva nikad nisu pune kao u Hrvatskoj. WEB: Ipak, na filmovima vidimo da se na ulici pjevaju božićne pjesme, tako je  i u šoping centrima… BERGITA: To je istina, ali većina tih pjesama nema veze s Božićem, već sa zvončićima, darovima, s Djedom Božićnjakom… Puno djece i njihovih roditelja misle da je Djed Božićnjak Isusov otac. Nemaju pojma ta djeca. Naši ljudi ipak čuvaju tradiciju. Prvi put u Pittsburgu nije bilo moguće lani ići u našu crkvu jer su je zatvorili. Zbog nebrige, ali i nedostatka Hrvata ili njihova nedolaženja. To je već peta i šesta generacija Hrvata, a novi koji dolaze iz Hrvatske ne vole se baš previše identificirati kao Hrvati u Americi općenito. Nastoje se asimilirati. Razgovarajući s Amerikancima otkrijem da postoji još pet, šest Hrvata koji se zapravo ne žele družiti s Hrvatima. WEB: Kakva je onda budućnost Vaše obitelji u Americi? Hoćete li sačuvati svoje običaje ili ćete se i vi asimilirati? BERGITA: Nova kultura nije nužno samo prijetnja tradiciji. Američkim običajima ako se priđe na pravi način može se samo obogatiti hrvatsku kulturu. Ne bojim se sinestezije tih dviju kultura. Uvijek će naglasak biti na hrvatskoj kulturi.

WEB: Kako će izgledati vaš Božić ove godine?

VESNA: Već od Došašća pričamo djeci o blagdanu, pripravljamo se za Božić. Kažemo im da treba učiniti dobro djelo ili djelo pokore. Begita i Hrvoje kad su bili mali odvajali su svoje slatkiše za Caritas. Kovanice su također čuvali u kasicama i te su kasice nosili u Caritas. Uistinu su to vrijeme priprave doživljavali kako treba. Hrvoje je već bio veliki, pa je znao otići u dom u Nazorovoj preko Frame, spremali su predstave za tu osamljenu djecu. I u ona vremena kad Svetog Nikole nije bilo izvan crkve djeca su bila angažirana u crkvenim predstavama za vrijeme predbožićnih blagdana. U Sigetu je uvijek bio običaj da se daruju djeca i ona koja su redovita na misi i koja nisu.
Ukrasit ćemo dom, pa su i djeca uključena. Da budu s nama ne samo kad se slavi, već i kad se radi. Peći ćemo kolače, pomoći će mi i Sara, koja već ponešto zna i sama ispeći, pa i Iva. Znaju napraviti kremu, ukrase kolače… Pravimo obično prhku orehnjaču, vanili kiflice, pa čupave kate… Ima tradicionalnih recepata, bude i mekanijih, torta…
Budući da je petero djece, svatko ima pravo nešto zaželiti za blagdanski stol.

WEB: Evo, ove čupave Kate dobro zvuče. Hoćete li s nama podijeliti recept za taj kolač?

VESNA: Prhko tijesto, gore pekmez od marelice, krema od oraha i bjelanjaka i gore se nariba drugi dio tijesta, pa se zato i zovu “čupave Kate”. A sad zašto Kate…

WEB: Imate li kod stola neki poseban obred?

VESNA: Obično palimo tri svijeće…

WEB: Kao znak Svetog Trojstva.

VESNA: Jest. I kod Marka i kod mene je običaj još u djetinjstvu bio za Božić da kad se moli pale se svijeće. Sjedi se i moli. Izmolimo Očenaš, Zdravomarijo, Slava Ocu, zahvalimo na jelu koje jedemo… Za Božić imamo i različite nakane, molimo za svoje prijatelje, roditelje, dobročinitelje, one koji su u potrebi, za naše pokojne.

WEB: Vodi li molitvu uvijek ista osoba ili se mijenjate?

VESNA:  Sada moli Iva, ona je najmlađa…

MARKO: U ovim prigodama ti moliš.

VESNA:  U svečanijim prigodama obično ja vodim molitvu.

MARKO: To smo naslijedili iz svojih djetinjstva. Molitva uz zapaljene svijeće. To prenosimo i na djecu.

DOK SVIJEĆE GORE, ODMARAJU SE DUŠE

WEB: Primijetite li poslije tih molitvi promjene na djeci? Jesu li smirenija, jesu li spokojnija?

MARKO: Na taj dan kažemo: “Evo, ove svijeće gore za sve pokojne, za duše u Čistilištu!” Moji su roditelji znali reći: “Dok god ove svijeće gore, odmaraju se duše u Čistilištu, i njima je danas Božić! Ni njima to nije obični dan.” Zato smo mi nastojali da te svijeće što duže gore, a to smo ispričali i svojoj djeci, pa su i ona počela govoriti: “Nećemo ih još gasiti, neka još gore!” Nije to molitva koja bi prelazila u dosadu, već je bilo zanimljivo gledati te svijeće i suosjećati s dušama u Čistilištu.

WEB: Marko, kako će izgledati vaš dan u crkvi, jer ste te dane vrlo angažirani na misama kao pričestitelj i pjevač?

MARKO: Na dječju će ponoćku ići djeca, a i mi s njima, da možemo prokomentirati što je i kako bilo. Volim ići zajedno s djecom, pa da možemo prokomentirati gdje smo skupa bili, a ne samo da mi ona prenose što su i kako doživjela. Razgovor bude temeljitiji. Mi ćemo stariji sigurno na ponoćku u 23.30. Možda ću i pričešćivati. Vjerojatno ću biti na tri mise, kao nekada. U 10 na Božić pjevam u župnom zboru, u 11 sati se ponekad pridružim Zboru mladih, i u 12 sati je misa na Božić, netko mora pjevati. 

VESNA: Tome prilagodim  i ručak. Kroz sve nedjelje smo se dogovorili da nitko ne mora nikamo žuriti. Ja obično zbog mlađih, zbog Ive, odem na misu od devet sati, jer ne želimo da ide sama, da sudjelujem s njom. Hrvoje je na misi od 11, Marko i na onoj u podne, dogovor je da svi budemo nedjeljom za obiteljskim stolom, za ručkom, jer je to jedini dan kad svi možemo u isto vrijeme ručati. Dogovorili smo se da ručak bude u 13.30 sati. Tako mladi mogu otići i na kavu poslije mise. Onoga koji kasni čekamo svi zajedno za stolom. Tako će biti i za Božić. Za Ivanje i Stjepanje često odlazimo u goste i prijatelji dolaze k nama.

WEB: Zacijelo je svima nama bio najteži ratni Božić 1991. godine?

VESNA: Sjećamo se i pada Vukovara u studenom, imali smo prigodu pomoći ljudima iz Vukovara. Uoči Božića smo Vukovarcima, koji su došli stanovati u našu zgradu, a nisu imali baš ništa u stanu od namještaja, ponudili naš bračni krevet, koji smo netom bili zamijenili. Razveselilo nas je to jer nam se činilo da smo malo pomogli. Ipak, nije to bilo veselje kao za drugih Božića.

MARKO: Sjećam se pjesme pokojnog Tomislava Ivčića. “Božić je, Isuse/ cijeli svijet se raduje,/ Hrvatska tuguje. /Cijeli svijet u ružama,/ Hrvatska u suzama…” U to vrijeme sve je bilo u znaku te pjesme. Taj Božić bili smo u mislima s Hrvatima koji su bili prognani iz svojih domova. Mi smo u Zagrebu mogli slaviti kao i kad nije bilo rata, razlika je bila malena, a mnogi su bili bez ičega, bez svojih domova. Kako oni slave taj Božić? Upoznali smo tada ljude koji su morali pobjeći iz Vukovara, kroz njih sam upoznao sudbine ljudi koji nisu mogli podijeliti s nama radost Božića.

JOŠ KAO DJEVOJČICA ŽELJELA SAM PUNU KUĆU DJECE

WEB: Božić je blagdan obitelji. Vi ste odgojili i podigli mnogo djece u skladu i ljubavi. Krenuli ste iz stana veličine 18 četvornih metara. Čini se da ipak tajna sretne obitelji nije u materijalnom blagostanju, u isključivo stjecanju…

VESNA: I prije nego što smo se uzeli kod Marka me oduševilo to što je iz brojen obitelji. Bilo ih je desetero djece. Imam samo brata i uvijek sam maštala da imam puno braće i sestara. To je osoba za mene, mislila sam.

WEB: Znači, otpočetka ste željeli mnogo djece?

VESNA: Uvijek, još kao curica, to sam željela.

WEB: Sigurno je teško odgajati mnogo djece, osobito u gradu?

VESNA: Kad smo se vjenčali, na iznenađenje svih, jer nismo imali gotovo nikakvih prihoda. Ja sam radila, Marko nije, bio je još student. Nismo imali niti stana… Vjerovali smo u svoju ljubav, bili smo vjernici. Mislim da bih bila vrlo nesigurna da mi suprug nije vjernik. To mi je bilo jako potrebno. Kad smo se vjenčali već za godinu dana rodila sam Bergitu, bili smo otvoreni za djecu. Nismo uopće planirali hoćemo li imati materijalne uvjete za još djece. Znali smo da ćemo primiti svako dijete koje se začne u našem braku i svako smo dijete primili kao dar od Boga. Posebno svaki Božić kad su djeca bila manja znali smo reći: “Mi imamo za pod bor našu bebicu!”  Tako je i na obiteljskim fotografijama, obvezno pod borom je naše dijete, to je dar, to je naše bogatstvo. Pokazali smo tako i djeci da se ne trebaju bojati, da je nama Isus darovan za Božić i da mi preko svoje djece dijelimo ljubav prema djeci. Oni su to tako prihvatili i tako žive. Najviše ih je odgajao naš način života,  a ne toliko neko specijalno umijeće. Bude i pogrešaka, neslaganja, ali ničeg nije bilo strašno zbog čega bi se kajali. Sad nam je opet dar za Božić naše prvo dijete, Bergita.

MARKO: Meni je odgovaralo kad bi mi kazali: “Svaka ti čast, petero djece nije lako odgojiti!” S druge strane bih pomislio: znaju li ti ljudi koje ja imam privilegije zbog toga. Ne misli se samo o tome hoće li dijete imati što za jesti, hoće li imati što obući kao kolegice i kolege u školi… Znaju li ljudi koji to nemaju kakvo ja imam zadovoljstvo kad dođem kući? Oni to ne vide. Kad popričam s njima, kad razgovaram s djecom o zgodama iz škole ili što sam čuo u tramvaju, velika je to radost… To je zadovoljstvo koje se ne može opisati. Sam taj život s djecom i s takvom obitelji neopisiv je. Briga je velika: Kako ih ne ostaviti začahurene, kako imati nadzor nad njima, kako im pomoći da odrastu, čemu su sve izloženi, kako ih zaštititi… Nije to lako. To je istina. Kako djeca rastu briga je sve veća, ali čini mi se da su ljudi koji nemaju puno djece uskraćeni. Sreća koju takva obitelj pruža neizmjerna je!

“JA O TOME NEĆU ODLUČIVATI BEZ TATE!”

WEB: O vama hercegovcima vlada stereotipno mišljenje kako muškarci sve rješavaju lupanjem šakom po stolu, a žene slušaju, odgajaju djecu, muškarac se brine za stjecanje novca… Vas dvoje niste takvi!

MARKO: Ne volim donositi odluku sam. Možda u tome i pretjerujem, ali za svaku se sitnicu volim s Vesnom dogovoriti. Kad je riječ o odgoju djece mora se donijeti odluka, mora se reći, ali volim da to bude zajednička odluka. Ne bježim od svoje odgovornosti, ali ne želim lupati po stolu. Možda je to sebično, možda to činim zbog sebe, ali nisam zadovoljan s odlukom koju donesem lupajući šakom po stolu. To će biti tako i nikako drukčije, a vi se drugi divite mojim odlukama i strepite nad njima. To ne volim.

VESNA: To niti djeca ne vole. Oni vole da su tata i mama ravnopravni i suglasni. Često kažem: “Ja o tome neću odlučivati bez tate!”, ako njega nema kod kuće. Za sve važno zajedno donosimo odluke i zajedno snosimo posljedice. Uvijek je tako bilo u životu, nikad se nismo bojali niti materijalnih niti drugih teškoća. Kako bih ja mogla odgovarati samo u svoje ime. Sve dijelimo. I lijepo i ružno. I odgovornost i sreću.

WEB: Roditelji ste djece različite dobi. Čega se kao roditelji najviše bojite, kad je riječ o vašoj djeci?

VESNA: Najviše se bojimo lošeg društva. Najteže je djecu naučiti da kažu NEĆU, najteže im je steći sposobnost da se u društvu nametnu sa svojim stavovima i sa svojim svijetom, a ne da se pokore zakonu većine. Uglavnom vlada liberalno ponašanje, a naša djeca nisu tako odgojena. Njima je puno teže nego djeci koja sve smiju, a roditelji misle da im sve mogu dati i sve im dozvoljavaju. Nama je tada još i teže. S druge nas strane djeca kore: “Svi smiju, svi mogu, a vi nama ništa ne dozvoljavate! Vi ste strogi, vi ste konzervativni”. S mlađima će biti lakše, jer je Bergita probila led, molila je tražila, plakala, argumentima iskala… I smijali smo se i plakali zajedno. Na kraju gimnazije nam je rekla kako su na jednom satu njoj prijatelji kazali kako ima dobre roditelje iako su cijelo vrijeme od prvog do četvrtog razreda govorili kako smo grozni. Nismo joj dozvoljavali izlaske poslije ponoći. Mogla je ići u kazalište, kino, koncert, ali poslije ponoći je morala biti kod kuće. Na kraju je ipak otišla na takav izlazak i bila je vrlo razočarana onime što se na takvom plesu događalo. Čim je došla kući sve nam je ispričala. Mlađima kažemo: “Ako je Bergita izdržala, izdržat ćete i vi! Plačite, kukajte, ali možda roditelji na koje se vi pozivate možda odlaze na piće, možda sebe žele osloboditi odgovornosti, relaksirati se. Mi to ne činimo. Jedva čekamo da dođemo doma, da budemo sa svojom djecom. To očekujemo i od njih.

MARKO: Nikad ne pomislim da su izgubljene riječi koje razgovaram sa svojom djecom. Primijetim ja u kolutanju njihovih očiju ponekad prigovor: “Gdje si ti, kako si ti nekad živio…” Nekad mi se učini da mi to žele reći, ali ne treba posustati u tim situacijama. Znao sam i ja kao dijete tako misliti. Kad sam postao roditelj iz svoje sam memorije povukao što su mi roditelji govorili, što sam odbacio kao dijete. Ne bih razumio svoje roditelje da nisam postao roditelj.

“NE ZNAM KAKO BISMO BEZ CRKVE”

WEB: I vi i vaša djeca vrlo ste aktivni u župnom radu. Je li vam Crkva pomogla kod odgoja djece?

MARKO: Ne znam kako bi bez toga! Na misi nedjeljom mislim: “Upravo je propovijed za mene, upravo sam s tim problemom došao.” Pomislim: “Kako će onaj čovjek koji to nije čuo, kako će on provesti tjedan, čime će se on hraniti?!” Čini mi se svaki put da je to baš meni rečeno. Odlazak na misu, aktivnosti uz misu, nastojimo da djeca imaju u crkvi još neko zaduženje: kupiti milodare, biti u Frami, pjevati u zboru… To je vrlo važno.

WEB: Marko, Vi ste fizičar, matematičar. Kako se nosite iz svoje struke s pitanjem postojanja Boga?

MARKO: Nekad sam mislio da fizika i teologija nemaju nikakve veze. Bilo mi je čudno kako ljudi to povezuju. Znam kolege koji su završili i filozofiju i fiziku ili teologiju i fiziku. Mislio sam kakve to veze ima? Ulazeći u sam studij fizike spoznao sam da se ispitujući i prateći prirodne zakone nastoji samo dokučiti kako se što događa. Kao vjerniku, pak, odmah mi se nameće pitanje zašto se to događa. A to je teološko pitanje! Možda će se netko nasmijati. No, uvijek si postavljam to pitanje ZAŠTO! S tim bih povezao Božje prste. Ljepota je u spoznavanju prirodnih zakona. Hvala Ti Bože! To je tvoj dar! Ja se tome divim, tom čudu u kojem priroda funkcionira. Hvala ti što sam spoznao kako neka sitnica koju si ti stvorio funkcionira. I to je dar, imati tu mogućnost da se spozna kako svijet funkcionira. Vrlo sam zahvalan na tome što si mi to podario. Ne bih se mogao pomiriti s tim da je sve to čudo svijeta niotkuda i da to baš tako mora biti samo od sebe. Nikad se takva sumnja u mene nije pojavila.

VESNA: Nikad se nisam mučila oko tih pitanja. Drago mi je što sam vjernica. Zahvaljujem svojim roditeljima što sam odrasla u vjeri i za svoju djecu samo molim u životu da imaju vjeru. Za ostalo se za njih uopće ne brinem. Ako budu imali vjeru, sve ostalo će znati riješiti. Je li nešto znanstveno dokazano ili ne, niti to me ne brine. Znanost je dana čovjeku da poboljšava i sebi prilagođuje svijet. A opet, znanost mu je dana u onoj mjeri koliko je Božja volja da čovjek spozna. Zašto bih se ja time zamarala. Dovoljno je da ja vjerujem, mene vjera usrećuje OVDJE, SADA. Što će biti poslije ovog zemaljskog života uopće se ne opterećujem, niti time opterećujem svoju djecu. Imam vjeru i ona mi je dovoljna.

WEB: Svi radimo i živimo s ljudima drugih vjera, s ljudima koji sebe smatraju nevjernicima ili agnosticima. Kako je biti kršćaninom, katolikom, u takvoj sredini?

VESNA: Ljudi kad saznaju da ste vjernik, a nisu vjernici, gledaju vam kroz rad dokazati da nije vjera u red i da se sve ne može rješavati onako kako bi to vjernici riješili. Pokušavaju vas hvatati na sitnice, pa vam spočitavaju kad Crkva nešto pogriješi, posebno u današnje vrijeme… Ako pokušate riječima dokazivati da to što govore nije točno ili da je to zloupotreba vjere, onda se vrlo brzo dovedete do toga da vičete, galamite, pa sam od tova vrlo brzo odustala. Nekad pomislim čak da tajim Boga. Mislim da je najbolje da svojim radom i konkretnom pomoći svakom kolegi i svakoj kolegici. Čak sam doživjela da mi se u lice smiju  kad sam im željela pomagati, doživljavali su to kao ulizivanje… Kad mi se rugaju što sam vjernica… Ujutro kad krenem na vrata, prekrižim se i kažem: “Bože, pomozi mi tamo gdje idem, da budem mirna, vesela, raspoložena, da se ne dam isprovocirati”, jer onda oni mogu dokazivati da mi vjera ne pomaže. Nekad uspijem, nekad ne. Sve one koje ne vjeruju žalim, ne zamjeram ime i ne osuđujem jer znam koliko meni moja vjera znači u životu, obitelji, braku. Zaista ne znam kako bih se u ovom svijetu bez vjere nosila. Znam koliko je njima teže u ovom životu nositi se s problemima bez vjere. Ne želim ja njima nametnuti svoju vjeru kao jedino pravilo života, za mene je to jedino pravilo života. Cijenim svakog čovjeka, i vjernika i nevjernika i vjernika druga vjeroispovijesti. Znam samo da mi je vjera velika pomoć u životu i to bih željela da bude i s drugim ljudima.

MARKO: Radim s ljudima koji su druge vjere ili su agnostici… U svakoj situaciji ne namećem da pričam o toj temi. Ako je se dotaknemo rado prihvatim. Iznosim svoj stav, saslušam njihov. Nikad se nismo razišli po pitanju vjere s negativnim nabojem, već uvijek imam dojam da smo ta osoba meni i ja njoj nešto korisno rekli. Prihvaćam te ljude i čini mi se da sam ja kao vjernik prihvaćen kod njih. Svojim životom i svojim primjerom treba svjedočiti, a ne da nam na čelu piše što smo i tko smo. Pokaži svoju vjeru svojim primjerom, svojim životom! I to i na radnom mjestu i s kolegama u slobodno vrijeme. Bez naglašavanja i nametanja.

Razgovarao Želimir CIGLAR