Te se riječi čovjeku mogu činiti bremenitima shvaća li ih doslovno jer čovjek tada može pomisliti da je potrebno odreći se svega onog egzistencijalnog i potpuno se osiromašiti ili pak postati beskućnik da bi se moglo nasljedovati Isusa. Iskreno mislim da Isus takvim izričajima ili uvjetima ne cilja na materijalno siromaštvo jer na drugom mjestu govori „blago siromašnima duhom“. Te nas Isusove riječi prije upućuju na prve stranice Biblije gdje se na početku Knjige postanka može čitati: „Zemlja bijaše pusta i prazna a Duh Božji lebdio je nad vodama“. Ove riječi stoje na početku Božjeg stvaranja kao svojevrstan uvjet daljnjeg stvaranja. Promatrajući taj izričaj mogli bismo zaključiti da Isus govori „idi i učini svoju nutrinu pustom i praznom, oslobodi se svakog mišljenja da ti nešto imaš, da si ti nešto priskrbio ili si nešto stvorio i učini se praznim kako bi Bog mogao u tebi stvoriti svjetlost, kako bi mogao u tebi nastaniti biće ljubavi i učiniti da tvojim tijelom proteče voda života, sam Krist Isus koji uvijek daje vode žive“. S takvim razmišljanjem, ploča se mišljenja okreće k ogoljenju ili kenozi, po kojoj je i sam Krist postao čovjekom.
Potrebno se dakle poput Krista ogoliti, odreći samoga sebe, nadići svoj ego, da bi u nama moglo započeti stvaranje Božjeg ega koji jest onaj Ja, onaj „Ja sam koji Jesam“, čime Bog izriče svoju prisutnost i nedohvatljivost budući da ovim „Ja sam“ izriče da je ovdje s nama prisutan, a riječima „Onaj koji Jesam“ želi nam reći da nam ostaje neshvatljiv, nedokučiv, transcendentan i uvijek otajstven. Pod tim uvjetima Krist i nas poziva da krenemo na isti način njegovim putem, da ga slijedimo svojim ogoljenjem po primjeru njegova vlastitog ogoljenja kako bi onda Duh Božji lebdio nad nama jer Bog jest Onaj koji stvara iz ničega, koji stvara od ničega i koji nas na taj način poput Abrahama šalje u nepoznatu zemlju, čime se ukazuje na potrebu za Bogom, na potrebu vjere u Boga i vjere Bogu, svojevrsne oslonjenosti na Boga koja čovjeka dovodi do ukorijenjenosti u Bogu, a time Bog postaje jedini izvor našeg života, našeg rada, naše molitve i svakog našeg pokreta. Tada možemo, zajedno s Pavlom, reći: „Ne živim više ja nego živi Krist u meni i na kraju pobjedonosno klicati: Dobar sam boj bio trku završio vjeru sačuvao“.
Konačno, ne zaboravimo i onu Augustinovu: „Ne moraš umrijeti kao pobjednik, ali moraš umrijeti kao borac“. S obzirom na to znajmo da Krista ne moramo uvijek vidjeti ili osjetiti, ali smo kao Kristovi pozvani Krista uvijek drugima donositi.