HRVATSKI CHARTRES Vitraji crkve Sv. Križa

U “panonskoj katedrali” Sv. Križa u Zagrebu Josip Botteri Dini je u vitraju ostvario jedno od najreprezentatvnijih djela sakralnoga slikarstva u hrvatskoj umjetnosti: u svojoj jedinstvenoj poetskoj poruci hvale Bogu Stvoritelju neba i zemlje slikar se inspirirao na “Pjesmi stvorenja“, čiji je autor zanosni mistik i asket sv. Franjo Asiški:

Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima … s bratom gospodinom suncem, … po bratu našem mjesecu i sestrama zvijezdama … po bratu našem vjetru, po zraku, oblaku, … po sestrici vodi, … po bratu našem ognju, … po sestri i majci nam zemlji, … po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje, … po sestri nam tjelesnoj smrti, … služite Gospodinu svi u poniznosti velikoj!

Vltraj (vitrail) je suhoparnim leksičkim jezikom opisan kao “prozorska ploha od raznobojnih prozirnih staklenih pločica međusobno povezanih olovnim okvirima”, ali mimo ove šture tehničke definicije on u sebi nosi mnogo dublju duhovnu dimenziju: posredstvom ove “najčudesnije slikarske tehnike” staklo se pretvara u “filtar mističnosti” preko kojeg se materijalizira svjetlo u svojoj asketskoj elevaciji. Već stoljećima izgaraju vitraji Chartresa i St. Chapellea, poput svjetionika u olujnom moru čovjekove povijesti upravljajući njegovu plovidbu prema trajnoj ljepoti, ako može postojati u ovome i ovakvu našem svijetu, poslije svega što s dogodilo u umjetnosti ovoga stoljeća. Ovi “filtri svjetla”, kroz koje snažno protječe slap boje, zaista materijaliziraju ozračje katedrale pretvarajući je, kako je to Edmond Joly zapisao za Chartres, “u raspjevani brod nijeme muzike koji plovi preko boje u svjetlo, u tajnu vječnih putovanja”.

U jednoj od svojih propozicija za veliki vitrajni projekt u crkvi Sv. Križa Botteri upozorava na horor vacui koji izazivaju veliki prostori, na poseban način neoslikani prazni zidovi kamenih katedrala, a u novije doba, dakako, velike betonske plohe ovih naših dana. Kao iskusni majstor, koji ima iza sebe razmjerno najveći vitrajni opus u hrvatskomu slikarstvu, on je svojim velikim iskustvom uočio jednu od mogućnosti prevladavanja te strave pred prazninom, oslanjajući se pri tome na povijesno iskustvo od gotike pa na dalje. Kako se vitraj našao u središtu njegova interesa, ovaj je Botterijev povijesni postulat u obnovi jedne zapostavijene gotovo zaboravljene slikarske tehnike osnažen činjenicom da je Botteri vitrajist par exellence, ustvari već u svomu načinu slikanja i pristupu nosi vitrajnu viziju. Vitraj, dakle, nije kod Botterija slučajnost, hiroviti odabir, on je podjednako “ugrađen” u slikarov temperament i u njegovu jasnu predodžbu arhitektonskoga prostora kojemu se on podređuje bez ostatka. Prostor, koji je prepušten Botterijevoj “doradi”, predstavlja moderno koncipiranu ogromnu armiranobetonsku školjku, koju je laterarnim prorezima od podnice do stropa kroz cijelo zidno platno projektant upravo predodredio, tako se barem čini, za vitraj. Botteri se, dakle, idealno uklopio u projektantovu zamisao iz čega i rezultira besprijekorna arhitektonska i slikarska cjelina ovoga hrvatskog Chartresa, cjelina koja nije narušena ni u jednomu detalju.

Prije nego se uputimo, kroz čarolije simbola i znakova, na ovoj “vitrajnoj cesti” dugoj 450 m, potrebno je upozoriti na još jednu činjenicu neodvojivo povezanu uz idealnu suradnju arhitekta i slikara, a ona je mogla proisteći samo iz njihove zajedničke startne pozicije u modernosti. Očito je, da bi se našao bilo kakav povijesni recidiv u otvorenomu sukobu s arhitektovim moderno koncipiranim prostorom: historicizam bilo koje provenijencije (bilo da je i darovito primijenjen!) bio bi strano tijelo u ovomu armirano-betonskom organizmu. Botteri nije moderan samo po svomu rouaultovskomu pristupu slici, njegova je modernost novija: treba li se prisjetiti njegove faze action paintinga, tijekom prve polovice sedamdesetih, koja je predstavljala most između postimpresionizma kojeg je napuštao i suvremene, obnovljene figuracije kojoj je težio od Oltarne pale “Gospe od milosti” za dominikanski samostan u Bolu (1973.). Ovo djelo nije samo povijesno u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti izmijenilo Botterijevu slikarsku sudbinu nego je bilo “ona ‘pukotina’ kroz koju se avangarda ‘uvukla’ u sakralnost” (citat iz moje monografije o Botteriju). Ovo je iskustvo s gestualnošću predstavljalo klicu koja će izniknuti u Botterijevoj obnovljenoj figuraciji preko koje i s kojom će potvrditi svoju suvremenost i izboriti propusnicu za ulazak u moderno koncipiran prostor. Ako saberemo sve Botterijeve vrline, od onih izvornoga slikara do kršćanskoga svjetonazora, objasnit će nam se svi razlozi zbog kojih se ovaj suvremenik nije mogao mimoići sa suvrernenošću i “podbaciti” u moderno koncipiranom crkvenom prostoru koji je, kako se čini, upravo projektiran po Botterijevu slikarskom i ljudskom modulu.

Botterijevu tematiku pratimo biblijskim redoslijedom od početka stvaranja svijeta na istočnoj stijeni do sjeverne s nacionalnim, starohrvatskim obilježjima. Ovaj vrsni poznavatelj Biblije i religioznih spisa pretpostavio je, ili točnije, uskladio sakralno s likovnim, a svojom proskinezom pred božanskom objavom sve je svoje stvaralačke sposobnosti podredio “duhu religioznosti”, meditaciji i njenoj ‘komponenti’ mističnosti. Za ovoga slikara, očito, sigetski vitraji nisu predstavljali samo likovnu preokupaciju, oni su mnogo više bili mistična elevacija nad našom ovozemaljskom stvarnošću, potpuno predanje asiškoga Sveca “samoj biti vjere” i božanskomu Biću.

Krenimo, dakle, od vitraja na istočnoj stijeni i od motiva koji Botteri dramaturški vješto vodi od eksplikacije do klimaksa u raspletu. Na ovim istočnim vitrajima kao da slikar započinje ranom molitvom, s jutarnjim svjetlom koje prodire kroz gustinu oblaka u velike vode nad kojima lebdi duh Božji u trenutku stvaranja svijeta. Od ove tihe kantilene tek stvorenoga svjetla, koje će odijeliti dan od noći, slikar uranja u vode nastanjene prvim živim stvorenjima, ribama koje u slikarovoj interpretaciji simboliziraju i Euharistiju.

Južna stijena: Od vitraja do vitraja pratimo mijene svjetla. Sunce, taj asiški Brat i gospodin Sunce, visoko pod stropom katedrale, svijetli u velikim kružnicama i njegovo svjetlo, sredinom obojenog prozora, prelazi preko ljubičastih nijansi sutona u mrak, u noć u kojoj će izgarati nebeska i zemaljska svjetla. U ovomu clairobscureu sve se giba: sunce, mjesec i zvijezde, ptice koje oblijeću dan i noć. U slojevima zemlje isčitavamo znakove hrvatske kulturne bastine, koji će se pojavljivati i u sjevernim vitrajima. To su, kako iznosi Slikar, “likovni citati ranohrvatskih spomenika i slova glagolskog pisma” u čijoj dinamičnosti otkriva onaj vitalni ritam koji kola u venama stvaralaca koji su nastanili hrvatska područja. Južna strana prema Botteriju, simbolizira borbu svjetla s mrakom, dobra sa zlom i “još jednom ističe snagu Božjeg svjetla koje je duši jedini izvor života”.

Na zapadnomu zidu, koji se nalazi iza oltara, tabernakula i velikoga križa, vitraji se razgaraju u intezivno crvenom ognju koji simbolizira biblijski gorući grm zapaljen snagom božanske ljubavi u trenutku objave Mojsiju. Taj plamen simbolizira Duha Svetoga, a njegovo je svjetlo po strukturi slično kristalu, koji slikovito predstavlja kristalnu jasnoću Božje poruke, Božje istine. Istina je sinonim za Krista i ovaj se kristal perspektivnom preciznošću našao iza raspetoga Krista. Sa zapadnih se vitraja šire plamenovi vatre na južnu i sjevernu plohu, pretapajući se u nove motive.

Sjever: Oluje, vjetrovi i kiše dramatično su uzgibali sjeverne vitraje, tek se na sjeveroistočnim vitrajima stišava nevrijeme i kiša tiho romoni pod velikim lukom duge koja simbolizira “bolji i ljepši svijet”. Kao praktični vjernik, Botteri u vjetru očitava simbol Duha Svetoga, a u kiši obilje Božje milosti i čin krštenja. Ovi su vitraji, više od ostalih, ispunjeni motivima pejsaža i cvijeća, kao i povijesnim citatima iz ranohrvatske umjetnosti; posebni naglasak slikar postavlja na motiv Krstionice, križa i starohrvatske ornamentike čiji se pleter često isprepliće u slobodnoj interpretaciji, gotovo u svim vitrajima. Simboli su duboko usađeni u Botterijevo nacionalno biće, predstavljajući jedinstveni krvotok s onim stvaralačkim. Sigetski su vitraji zamišljeni kao jedinstvena vizija vidijiva iz interieura prema svjetlu: Ne simbolizira li Slikar time ono naše “unutarnje oko”? Time se prozori pretvaraju u ekrane koji emitiraju umjetnikovu viziju “sveopćeg kretanja”, gibanje svemira, zemlje i živih organizama. Na zidnomu platnu crkve Sv. Križa pratimo dinamično kretanje brata Svemira i sestre Zemlje, radost Božjih stvorova i neizbrisivost nacionainih simbola u povijesnomu vremenu i prostoru.

Ovu bi pripovijest, zabilježenu na vitrajima hrvatskoga Chartresa, završio anegdotom, koju mi je povjerio Slikar: “Možda nije nevažno da sam ovu tematsku cjelinu zamislio i prve skice ostvario dok sam plovio Jadranom! Na valovima hrvatskoga mora nastali su valovi za ovu panonsku katedralu. Jedino će u ovoj simbiozi hrvatskoga Juga i Sjevera biti moguće prevladati onu povijesnu podvojenost na kojoj su neprijatelji smišljeno provodili svoje protuhrvatske planove. Hrvatska ce umjetnost postati ona kupelj svjetla u koju će biti uronjena Hrvatska i njena povijest”. Evo pravoga značenja Botterijeva svjetla na vitrajima hrvatskoga Chartresa!

Josip Depolo

Stanko Špoljarić