Mir i dobro svima! 🙂
Večer. Smiješno je što mi ljudi kad činimo neke teške grijehe, obično ih činimo noću. Tko zna zašto, ali zagledajte se malo u svoju savijest i shvatit ćete da ste neke od svojih najvećih pogrešaka počinili upravo noću. Dan gotovo kao da s naporom izbjegavamo, kao da sami sebi ne dopuštamo da ono najgore izađe iz nas. Ali noću… Prestajemo se opirati. U tome je razlika.
Noć lakše podnosi pogreške i povrede. Danju smo se prisiljeni suočiti s njima, zaprepašteni smo vlastitim radnjama i reakcijama. Često tvrdimo da to nismo bili mi, da nas je obuzelo nešto drugo, nešto divlje. Možda naša prikrivena burna strana, naš unutarnji vagabundo. Ali to smo sve bili mi i to su sve bili naši grijesi, čim sami sebi to prije priznamo, to bolje za nas.
Danas su me pitali u kojem točno trenutku svoga dana najjasnije vidim Boga. Kao iz topa sam odgovorila noću, u glavi već kreirajući misli o noći koje ste maloprije pročitali. Jer sam se istoga trenutka prisjetila nekih od svojih najvećih grijeha i shvatila da su apsolutno svi do jednoga bili počinjeni upravo tijekom noćnih sati.
Dakle… Zašto večer?
Stavimo se u situaciju u kojoj smo počinili neki grijeh. Počinili smo ga i sada se osjećamo prljavo. Ne poznajem čovjeka koji nije počinio neki grijeh, a da se nakon toga iznutra ili izvana nije osjećao prljavo. Točka. Prljavi smo i želimo se nekako očistiti. Ne znamo kako bismo to mogli jer nam se u takvim trenutcima naš grijeh čini najstrašnijim na svijetu, doslovno smo uvjereni da nitko drugi ne bi pogriješio na način na koji smo mi pogriješili, da nitko drugi ne bi napravio toliko katastrofalnu pogrešku. Svijet oko nas se počinje rušiti. Sve nam klizi iz ruku. Sami sebi postajemo stranci. Ne prepoznajemo se. Sve ono lijepo oko nas polako blijedi. Postajemo ništavni. Naš se ego lomi.
Mnogi od nas u tome neće prepoznati Boga, a trebali bi. Jer kroz kakvo drugo nego li slomljeno srce naš Otac može ući u naš život? Ako je naš ego veći od naše ljubavi prema Njemu, kako bi onda On mogao zauzeti mjesto u našem životu?
U glavi imam jasnu sliku svojih grijeha, svojih pogrešaka. Vrte mi se mislima kao da se nalazim na vrtuljku. Ali svaki je put moja želja da se ne udaljim od Boga bila veća od njih. Vidim to. I smiješim se.
S osmijehom na licu usuđujem se otići toliko daleko i napisati da me svaki moj grijeh samo još više približio Bogu. Moja ljubav prema Njemu bila je toliko snažna da je svaki put uspješno istisnula bol zbog grijeha koje sam počinila.
Jer, vidite… Postojali su dani kada sam griješila namjerno, potpuno svjesna onoga što sam namjeravala učiniti, kao i posljedica koje su moja djela trebala donijeti – to najviše boli, to je najprljaviji dio nas, gotovo pa i đavolski. Tada bih sa zgražanjem promatrala koliko mi se zlo ustvari činilo prirodnim i pitala bih se smijem li se onda ja nazivati vjernicom. Posve užasnuta vlastitim radnjama, plakala bih i vrištala (mislim, vrištala bih ja i češće, ali nije društveno prihvatljivo, osim u trenutcima velike tuge, što grijeh za mene jest – i nadodat ću da je s vremena na vrijeme zdravo koji put zavrištati, barem tako tvrde psihološka istraživanja, pa slobodno dajte sve od sebe)… Uglavnom, plakala bih i vrištala da se ja očigledno nikada neću promijeniti, da se u mom životu apsolutno nikada ništa neće promijeniti.
Tako omamljena samoprezirom, samouništavanjem i samogađenjem (doista, koliko riječi za pojam mržnja?), tako nepromijenjena, tako nestvarno svjesna da smo zlo unutar mene i ja očigledno u boljim odnosima od Boga i mene… Slomila bih se. Mnogi od nas ne shvaćaju da je upravo taj slom ključan trenutak bliskosti između Boga i nas.
Mi često pogrešno vjerujemo da kako bi nas Bog prihvatio, moramo biti savršeni. Pa onda to savršenstvo promatramo kao kakav fenomen, kao nešto nedostižno. Ali nikada se ne sjetimo Isusa, Sina kojega je Otac žrtvovao za naše grijehe, kako bi nas mogao prihvatiti upravo takve kakvi jesmo – nesavršene. Ima jedna predivna rečenica padre Pija, koje se sjetim svaki put kad sada posrnem i poželim zavrištati…
Preskupo te Bog platio da bi te ostavio!
Ne znam jesam li dovoljno dobra u ovom objašnjavanju trenutka u kojemu najjasnije vidim Boga, mislim da više niti ne znam u kojem se smjeru kreće ovaj tekst, ali ono što u svakom slučaju znam jest da ne možeš vidjeti Boga ako ti vlastita sjena zaklanja pogled na Njega.
Zato vjerujte u vjernost Ljubavi. Bog nas nikada nije ostavio, ne ostavlja nas i nikada nas neće ostaviti. Čak i tako ispražnjene od osjećaja, tako odlutale od Njegove Riječi, tako iscrpljene zbog boli grijeha, tako daleke od dobra, tako predaleko zagrižene u zlo, On nas i dalje voli. I ako Ga zazovemo u trenutcima najvećih agonija, doći će.
Vratimo se na onaj trenutak bliskosti.
Dakle, slomila sam se. Eh, sad. Postoje dva izbora, dvije ceste.
Prvu cestu volim nazivati cestom varanja. To je veoma tragična cesta. Veoma tragična. Komplicirana je i prepuna oprečnih osjećaja. Najizraženiji osjećaj na njoj je strah. Strah od toga da nas nitko na ovom svijetu neće prihvatiti tako grešne, da nam nitko nikada neće oprostiti naše pogreške. Nitko, čak ni Bog. Vjerovali ili ne, strah dovodi do hladnoće srca. Ta hladnoća srca crpi svaki naš dobar osjećaj i velika je prijetnja našoj sreći. Zašto? Pa kad zatvorite svoja srca, kako možete prihvaćati ili davati ljubav? Voljeti ili biti voljeni? Ljubite druge kao što ljubite sami sebe. Ili… Ljubite druge kao što je Krist nas ljubio. Sa hladnim srcem kojim vlada strah to je jednostavno nemoguće.
Kao osoba koja se u prošlosti vozila cestom varanja nebrojeno mnogo puta, jedino što vam mogu savjetovati je da se, ako je ikako moguće, klonite te ceste. Doduše, upravo sam na toj cesti najviše naučila o Bogu, samoj sebi, drugim ljudima i životu pa joj moram pokloniti barem nekakvo priznanje. Nije kako vam i na trenutak preporučam vožnju tom cestom! Kao što rekoh, nije to nimalo laka cesta. No opet, te ceste nisu do nas. Do Boga su, kao i sve ostalo u našim životima.
Druga cesta je cesta priželjkivane radosti koja nas, kada se pojavi, ostavlja zatečenima i nedostojnima. Na toj drugoj cesti, u trenutku sloma, sklapamo ruke na molitvu i zovemo Oca u pomoć. Naravno da nam On svaki put pomogne jer je Njegova ljubav bezuvjetna i jer nas nitko nikada neće voljeti više od Njega. I tada smo svaki put iznenađeni dubinom Njegove ljubavi. Toliko smo iznenađeni da istoga trenutka shvatimo koliko smo je nedostojni. Nedostojni zato što smo uopće pogriješili, posve svjesno i namjerno.
Mislim da sam shvatila kamo ide ovaj, Duhom Svetim vođen tekst koji je očigledno napisan s nekim razlogom kojega se neću niti truditi otkrivati, već mu samo biti zahvalna. Okrutna je istina da ga pišem posve nepripremljena, samo sa grubom idejom, a što rijetko činim – inače pustim barem dan, dva ili tri da se ideja u mojim mislima realizira pa ga onda kada ga napišem još malo glancam, lickam, poliram i prepravljam. Ali večeras sam bez kontrole. Što je isto okej. 🙂
Čitam što sam do sada napisala i smijem se. Nekako mi se uvijek postavljaju slična pitanja: „Monika, kako si ti upoznala Boga? Monika, gdje ti vidiš Boga? Monika, čemu te Bog do sada podučio?“ I prisjećam se jedne od fra Robertovih propovijedi… O tome kako se mi sami ustvari ne trebamo truditi oko toga što će drugi ljudi na nama vidjeti, hoće li vidjeti našu poniznost ili našu ljubav prema Bogu… Da će se to vidjeti samo od sebe jer kad osjećamo Ljubav, mi sjajimo izvana, to se jednostavno vidi, to se ne može sakriti. I odmah mi na pamet pada i ovaj dio iz Novog zavjeta…
Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.
Smiješno, ali kad sam prošli ponedjeljak došla na susret Frame, Novi zavjet nalazio se na slobodnoj stolici pored moje, što mi se činilo čudnim jer smo birali novo vijeće, a ne imali službeni susret, pa zašto bi onda taj Novi zavjet ležao tako mirno na toj stolici, baš tada i u tom trenutku. To mi nije imalo smisla. Uzela sam ga u ruke i otvorila baš na dijelu na kojemu se nalazio gore napisan tekst, koji sam zatim prepisala u svoj mobitel i spremila – tada nisam znala zašto mi se taj tekst učinio toliko zanimljivim, ali sada mi postaje jasnije. 🙂
Boga sam upoznala na nizu od nekoliko mukotrpnih cesta varanja – onda kada sam shvatila da sama više ne mogu. Boga vidim u svemu i svima. Ali najjasnije Ga vidim noću.
Noću je Bog najiskreniji. Priča s nama pomoću tišine koju nam nudi kako bismo mi sami započeli razgovor s Njim. Mislim na onu tišinu koja nas obavije prije spavanja. Upravo je iz tog razloga noć ponekad ljubomorna, prestrašena jer Boga volimo više od nje. Zato nas ona često mami svojim lijepim licima, zabavnim dosjetkama, željom za iskustvom… Govori nam da s njom možemo ići u sve i svugdje. Ima svoje čari, u to nema sumnje. Ipak sam ja noćna ptica pa znam.
Ali najdraži dio noći mi je svitanje. Prije nego li se prve zrake sunca prolome nebom, cijelo se nebo zacrni, bude stvarno jako, jako tamno i jezivo, pogotovo ako je zima. No onda, doslovno iza ugla, ugledaš tračak svjetlosti i više se ničega ne bojiš. Tako je i sa našim životima. Prije nego li otkrijemo Ljubav, moramo najprije vidjeti koliko je grozno zlo.
Pozdrav svim pticama čija su se krila, poput mojih, lomila noću.
Neka vas Otac blagoslovi svojom velikodušnom milošću,