Zašto toliki koji u Boga ne vjeruju i potpuno negiraju njegovo postojanje istovremeno toliko na toga Boga, koji za njih ne postoji, svakodnevno nasrću? Zašto ako za njih Boga nema vode s njime Borbu kao da je najprisutniji?

Obrušuju se na Njega kao na najgoreg neprijatelja, a istovremeno njegovo prijateljstvo postojanja negiraju. I tako ne ostaju samo na Njemu već svoju ratobornost i unutarnji konflikt iskaljuju i na onima koji u Boga vjeruju. Istina, mi vjernici, i ja prvi kao franjevac, često puta tim nepriznavateljima Boga idem u prilog te im pašem svojim djelima ko budali šamar, jer u svojoj slabosti nekada više Boga sakrivam nego li što ga drugima otkrivam. Ali taj moj život u slabosti ljudskoj više dokazuje da Boga ima. Jer sam život dokaz je Božjeg života napose.

Ili, zar još postoji netko tko misli da je sve samo slučaj u čitavom svemiru, a ujedno znade da je sve i to baš sve posloženo nekim redom i u stavljeno u nepogrešivi red?

Ali to takvima nije dovoljno i onda pokušavaju preko zala i bolesti nepostojanje Boga opetovano dokazati. Tako tvrde da nema Boga, jer se djeca rađaju bolesna ili mrtva. Kažu, nema Boga, jer tako nevina bića pate. Istovremeno zaboraviše ini da nije tomu tako što Boga nema, već je tako jer čovjek živi kao da Boga nema.

Bog je vječni lončar koji na svom lončarskom kolu oblikuje čitav svemir i sve što postoji. Bog tako kao lončar u svome savršenom umu ima savršen naum svakog čovjeka. Po svoj prilici, promatrajući rađanje bolesne djece ili pak umrle čini mi se kao da se pokvarilo to lončarsko kolo na kojem Bog oblikuje posudu ljudsku.

Uzmimo da je čovjek lončarevo kolo, a Bog lončar, ako znamo da Bog u majci sjedinjenoj s ocem oblikuje dijete. Dakle, nakon stvaranja prvoga čovjeka koristi ljudski rod za razmnožavanje ljudskoga roda. Kao da je čovjek neka forma corporeitatis koju Bog oživljuje formom animationis i to unutar forme ambientatis.

Shodno tomu Bog uzevši u ruke glinu novoga života, tjera lončarsko kolo kako on želi i ujedno oblikuje kako želi. Ta želja Božja i sama volja ne može biti nego li savršena. Tako Bog u svojem naumu ima savršenu sliku čovjeka. I On savršeno tjera kolo.

Pa kako onda nastaje bolesno dijete?

Probajmo staviti sebe u poziciju lončara. Imamo glinu koju stavljamo na lončarsko kolo i isto kolo počinjemo okretat ujednačenim pokretima svoga stopala na mehanizmu kola. I odjednom kolo zastaje, cupka, neujednačeno se okreće i glina se ne oblikuje po našem naumu. Taj nepravilan rad kola nije uzrokovan našom voljom, već nepravilnošću lončarskog kola. I tako posuda ne nastaje oblikom prema našoj volji, već prema cupkanju kola.

Jednako je kod Boga koji želi savršeno svako biće. Ali lončarsko kolo ljudskoga roda i svega stvorenoga ne redi savršeno i vazda se kvari pa nova glina na takvom pokvarenom kolu odmetnutom od Boga ne ispada po želji Boga, nego po radu kola, ljudskoga roda i svega stvorenog u sebi izopačenog i od Boga odvojenog.

Možda je naposljetku to razlog tih bolesti i patnji koje opet ne dokazuju da Boga nema, nego da čovjeka po Bogu nema.