MOLITVA

Nakon što smo na početku susreta zajedno izmolili “Očenaš”, zapitali smo se nad time kako smo ustvari molili tu molitvu? Kako inače molimo? Da li je naša molitva uvijek iskrena molitva u kojoj razmišljamo o svakoj riječi, o značenju i dubini molitve? Da li se predajemo u molitvu cijelim svojim bićem, srcem i umom? Ili mehanički izgovaramo tekst, a misli su nam negdje drugdje, pa mislimo na ispit na faksu ili u školi, opterećenja na poslu, obveze kod kuće, ljubavne probleme…? Ako smo iskreni prema sebi, mislim da svatko, baš svatko može reći da nije uvijek posvećen molitvi koju izgovara. Teško je potpuno se predati molitvi, razmišljati o značenju svake riječi, biti sasvim koncentriran. Previše smo opterećeni svakodnevnim stvarima, jer toliko je toga što nas zaokuplja, pa čak i kad se doista želimo predati u molitvu, vanjski svijet i naše ljudske slabosti ometaju nas u tome. I mislim da se svakome od nas događa ta rastresenost u molitvi, kad usne mole, ali um i srce su negdje drugdje.

I teško nam je osjetiti svaku riječ i doista tako misliti. Tih 7 molbi “Očenaša” koje često izgovaramo… razmišljamo li doista o njihovom značenju? Npr. “budi volja Tvoja”. Jesmo li svjesni što to doista znači? Jesmo li svjesni da time molimo Boga da uđe u sav naš život i vrši svoju volju? Ne našu volju, ne ono što mi mislimo da je najbolje za nas. Već ono što On misli i zna da je za nas najbolje. Tom molbom mi predajemo sav naš život u Njegove ruke! Često kažemo “budi volja Tvoja”, ali ustvari želimo da bude naša volja, i nekako podrazumijevamo da je to i Božja volja jer smo uvjereni da je to najbolje za nas. A onda se dogodi nešto neočekivano, i mi mislimo “Bože moj, zašto si me ostavio, zašto se to meni događa!?” umjesto da mislimo “Bože, ako je to Tvoja volja neka tako bude i hvala Ti na tome, jer znam da Ti uvijek činiš što je za mene najbolje”. Jer Bog zaista čini najbolje za nas, i onda kad mi to ne uviđamo.
Moglo bi se puno raspravljati o svakom dijelu “Očenaša”. Da spomenem još dio “…kako i mi otpuštamo dužnicima našim…”. Otpuštamo li doista? Mi tražimo Boga da nama otpusti naše grijehe, ali otpuštamo li mi ljudima oko nas? Kad molimo taj dio molitve, jesmo li svjesni što govorimo, jesmo li svjesni da mi doista trebamo oprostiti svakome na koga smo ljuti, s kim smo u lošim odnosima, tko nas je povrijedio na bilo koji način? Ili tražimo od Boga oprost, a sami ga ne dajemo?

U svakodnevnom životu, pa tako i u molitvi, teško nam je osjetiti da je Bog doista tu, da nas sluša. Ali On jest tu, On sluša i čuje sve ono što dopire iz našeg srca. Isto tako, On odgovara, iako mi to često ne čujemo, iako se oglušujemo na brojne znakove Božje ljubavi i milosti. Bog nam govori iz dana u dan, kroz ljude oko nas, kroz događaje i iskustva, kroz situacije u kojima se nalazimo, kroz naše misli. On nas upućuje, šalje nam odgovore na naša pitanja, rješenje naših problema. Ali mi prečesto te znakove ne prepoznajemo, prolazimo mimo njih a da nismo svjesni njihova značenja. Tražimo odgovore i dobivamo ih, ali ih zanemarujemo. Jer smo samo ljudi, samo grešnici, jer su naše slabosti nekada jače od nas, jer je naš um suviše malen, zatvoren i ograničen da bi mogao uistinu shvatiti Boga, jer gledamo i slušamo očima i ušima – umjesto srcem.

Problem je i to što molitva često postaje obvezom – nešto što se mora, a samim time nam postaje teško, zamorno, i činimo to nekad i preko volje, pa se dogodi i da zaspimo u krevetu prije nego što smo izmolili večernju molitvu, prije nego što smo zahvalili Gospodinu za sve što nam je darovao tog dana, za silnu Njegovu dobrotu i ljubav. Zaista, mi moramo moliti i molitva jest obveza svakog kršćanina. Ali ne obveza koju nam netko nameće, već obveza koju izvršavamo s radošću i čežnjom, dobrovoljno i neopterećeno. Molitva mora biti izraz naše želje da budemo bliže Bogu, naše ljubavi prema Njemu, naša snaga, naša utjeha, naša radost, naš put. Sami moramo postati svjesni kolika je važnost svakodnevne molitve, jer je ona naš susret i razgovor s Bogom, s Ocem, s Taticom. U tu molitvu moramo staviti sve što osjećamo. Radost, uzbuđenje i zahvalnost zbog dobrih stvari, ali i naše žalosti i patnje, slabosti i nemoći. No opet i zahvalnost za te križeve koje nosimo, jer nas oni čine jačima, jer nam ih Bog šalje iz ljubavi.
Nameće se pitanje: što je ustvari molitva? Molitva je puno više od “Očenaša” kojeg izmolimo prije spavanja. Molitva je čitanje Svetog pisma ili kakvog duhovnog teksta, molitva je razmišljanje o vjeri, o Bogu, molitva je pjevanje duhovnih pjesama – jer tko pjeva dvostruko moli, molitva je euharistija – najveća od svih molitvi. Ali molitva je i svaka naša pomisao na Boga, svaki vapaj “Bože, pomozi mi”, “Isuse, hvala Ti”, “Marijo, čuj me i usliši”. Molitva su sve misli i osjećaji koje dolaze iz našeg srca, sve ono što poput djece iskreno stavljamo pred svog Oca, uzdajući se u njegovu pomoć, utjehu, snagu, ljubav, savjet. Ali molitva je još više od toga. Sve što činimo, a što je na slavu Boga – može biti molitva. Ako učimo za ispit, ako pomognemo mami očistiti kuću, ako se dignemo baki u tramvaju, ako nekome nešto darujemo, ako se nekom osmijehnemo, ako nekog utješimo, ako nekome kažemo da ga volimo, ako nađemo vremena za svoje bližnje koji nas trebaju…sve je to molitva ako to činimo s dobrom nakanom i vjerom u Gospodina.

Ponekad se ljudi izgovaraju da ne mole jer ne znaju kako. Mi ljudi kompliciramo molitvu, a Bog je tako jednostavan; On od nas traži samo da otvorimo svoje srce. Ako ne znamo kako moliti – tražimo Boga da pošalje svoga Duha na nas da nas nauči moliti, da nas nauči otvoriti srce pred Njim. Ako sumnjamo – molimo da ne bude tako, da nam Bog podari čvrstu vjeru, da nas oslobodi tih sumnji zbog kojih se osjećamo slabi i ranjivi. Ako nam je teško nositi svoj križ – molimo Boga da nam pomogne, da nam da snage. Ako osjećamo da se udaljujemo od Boga – ne smijemo prestati moliti, već baš tada moliti još više da osjetimo Božju blizinu. Ako smo u svojoj molitvi rastreseni – molimo Boga da nam podari sabranost i čisto srce u molitvi. Ako nam je teško moliti, ako nam to predstavlja obvezu i napor, ako ne znamo kako se osloboditi, kako predati sebe u molitvu – i onda moramo moliti još snažnije! Jer Bog čuje i uslišava takve molitve – molitve našeg srca. Nekad mislimo da je to uzaludno, da nas Bog ne čuje, pitamo se postoji li moć molitve, uslišava li Bog molitve? DA! Bog uslišava naše molitve, iako možda ne uvijek onako kako bi mi željeli, ali uvijek onako kako je najbolje za nas.

Važno je da u molitvi budemo iskreni i ustrajni. Važno je da razgovaramo s Ocem svaki dan. Jer molitva je znak naše ljubavi prema Bogu, molitva je veza između nas i Boga, molitva nas učvršćuje u našoj vjeri, daje nam snagu za svakodnevnu borbu sa svijetom, ali i sa nama samima, daje nam utjehu, daje nam mir, daje nam odgovore, daje nam ljubav.

Kako kaže “Benediktinski molitvenik”; “Važno je da molimo ponizno, raskajano, smireno i skrovito u tajnoj odaji svoga srca. Kao što kap vode može izdubiti i najtvrđi kamen, tako i česta molitva, bez obzira na naše slabosti i rastresenost, dovodi do čiste i sabrane molitve. Ne smijemo zaboraviti da bez Božje milosti ne možemo učiniti ništa, stoga sav naš život treba biti protkan molitvom.”

Umjesto zaključka…
…što o molitvi kaže papa Ivan Pavao II. (Iz knjige: “Testament za treće tisućljeće”)

“Molitva je prvi izraz unutarnje čovjekove istine, prvi uvjet prave slobode duha. Crkva moli, Crkva hoće moliti, ona želi biti u službi najjednostavnijeg i istodobno najuzvišenijeg dara ljudskog duha koji se ostvaruje u molitvi. Crkva moli i želi moliti da bi odgovorila željama onog najdubljeg u čovjeku, onog što je možda tako pognuto i ograničeno okolnostima svakodnevnog života, svim onim što je prolazno, slabošću, grijehom, malodušnošću, životom koji gotovo da i nema smisla. Molitva daje smisao cijelom životu, u svakom trenutku, u svakoj prigodi.
Ako promatramo samo sebe, sa svojim ograničenjima i svojim grijesima, brzo će nas obuzeti tuga i malodušnost. Ali ako naše oči budu upravljene Gospodu, tada će se i naša srca ispuniti nadom, naš će razum biti rasvjetljen svjetlom istine, tada ćemo upoznati puninu Evanđelja sa svim njegovim obećanjima i puninom života.
Ako uistinu želite slijediti Krista, ako hoćete da vaša ljubav prema Njemu raste i traje, morate biti ustrajni u molitvi. Ona je ključ snage vašeg življenja u Kristu. Vaša vjera i vaša ljubav bez molitve će umrijeti.
Ako ste postojani u svakodnevnoj molitvi i u nedjeljnom sudjelovanju na Misi, vaša će ljubav prema Isusu rasti. I vaše će srce upoznati duboku radost i mir, radost i mir koje vam svijet nikada neće moći dati.
(…) Evanđelje nas podsjeća na to “kako valja svagda moliti i nikada ne sustati” (Lk 18,1). Posvetite, dakle, svakoga dana određeno vrijeme razgovoru s Bogom, kao iskren dokaz da ga volite, jer ljubav uvijek traži blizinu onoga koga se voli.
Prema tome, molitva treba biti ispred svega ostaloga. Onaj tko ne misli na taj način, onaj tko to ne provodi, ne može se pravdati nedostatkom vremena; ono što mu nedostaje jest ljubav.
Moliti moramo prije svega zato što smo vjernici. Molitva je doista priznanje naše ograničenosti i naše ovisnosti: dolazimo od Boga, Božji smo i Bogu se vraćamo. Prema tome, jedino što možemo učiniti jest predati se Njemu, našem Stvoritelju i Gospodu s punim i potpunim povjerenjem.
(…) Izgovarajući riječi “Očenaša” Isus je stvorio stvaran i istodobno opći model. Doista, sve što se može i mora reći nebeskom Ocu nalazi se u tih sedam molbi koje svi znamo na pamet. Ta je molitva tako jednostavna da je i malo dijete može naučiti, a istodobno je i tako duboka da čovjek može provesti cijeli život razmišljajući o njezinu značenju.”

Marija Hranilović