Štovanje Blažene Djevice Marije u Crkvi

Ovdje donosimo tekst Dogmatske konstitucije Drugog Vatikanskog Sabora, Svjetlo naroda, Poglavlje VIII, o ulozi Marije u djelu spasenja i o Njenom štovanju.

Božansko otajstvo spasenja

52. Predobri i premudri Bog, hoteći izvršiti otkupljenje svijeta, “kad je došla punina vremena, poslao je svoga Sina rođena od žene … da primimo posinjenje” (Gal 4, 4-5). “Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, i utjelovio se po Duhu Svetomu od Marije Djevice.” Taj nam je božanski misterij spasenja objavljen i nastavlja se u Crkvi, koju je Gospodin ustanovio kao svoje tijelo i u kojoj vjernici, koji pristaju uz Krista Glavu i koji su u zajednici sa svim Njegovim svecima, treba da štuju i uspomenu “prije svega slavne vazda Djevice Marije, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista.”

Majka udova Kristovih

53. Djevica Marija koja je po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ i svijetu donijela Život, priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. Na uzvišen način otkupljena s obzirom na zasluge svojega Sina i s njim sjedinjena čvrstom i nerazrješivom vezom, odlikovana je velikom ulogom i dostojanstvom da bude Majka Božjega Sina, i zato premila kći Oca i svetište Duha Svetoga, po kojemu daru odlične milosti daleko nadvisuje sve druge stvorove, nebeske i zemaljske. Ujedno je pak združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaju spasenje, dapače je “uistinu majka udova (Kristovih) … jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave.” Zato se ona pozdravlja i kao preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi, te je Katolička Crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubaznu majku.

Majka ljudi

54. Zato Sveti Sabor, izlažući nauku o Crkvi, u kojoj božanski Otkupitelj izvodi spasenje, namjerava pažljivo osvijetliti i ulogu Blažene Djevice u misteriju Utjelovljene Riječi i Mističnog Tijela, i dužnosti otkupljenih ljudi prema Bogorodici, majci Kristovoj i majci ljudi, osobito vjernika, a da ipak nema namjere izložiti potpunu nauku o Mariji niti riješiti pitanja koja teolozi još nisu potpuno rasvijetlili. Zato ostaju u svojemu pravu mišljenja koja se u katoličkim školama slobodno iznose o Onoj koja u Svetoj Crkvi zauzima poslije Krista najviše i nama najbliže mjesto.

Crkva kći sionska

55. Svete knjige Staroga i Novoga zavjeta i časna Predaja sve jasnije pokazuju ulogu Majke Spasiteljeve u ekonomiji spasenja i stavljaju nam je gotovo pred oči. Starozavjetne knjige opisuju povijest spasenja, u kojoj se polagano pripravlja Kristov dolazak na svijet. I ti prvi dokumenti, kako se čitaju u Crkvi i kako se shvaćaju u svjetlosti daljnje i potpune objave, malo-pomalo sve jasnije iznose na svjetlost lik žene, Spasiteljeve Majke. Ona je pod tom svjetlošću već proročki označena u obećanju, danom prvim roditeljima pošto su sagriješili, o pobjedi nad zmijom (usp. Post 3, 15). Isto tako ona je ona Djevica koja će začeti i roditi Sina, kojemu će biti ime Emanuel (usp. Iz 7, 14; Mih 5, 2-3; Mt 1, 22-23). Ona ima prvenstvo među poniznima i siromasima Gospodinovim, koji s pouzdanjem od Njega očekuju i primaju spasenje. Napokon, s Njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjavaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od Nje uzeo ljudsku narav, da misterijima svojega tijela oslobodi čovjeka od grijeha.

“Milosti puna”

56. Otac milosrđa htio je da predodređena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života. To izvanredno vrijedi o Isusovoj Majci, koja je svijetu dala sam Život koji sve obnavlja, i od Boga je bila nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom. Stoga nije čudno što je kod svetih Otaca nastao običaj po kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i slobodnom od svake grešne ljage, oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem. Već od prvoga časa svojega začeća urešena sjajem sasvim osobite svetosti, nazaretska je Djevica po Božjoj zapovijedi bila pozdravljena od anđela pri navještaju kao “milosti puna” (usp. Lk 1, 38). Tako je Marija, kći Adamova, pristajući na božansku riječ, postala Isusova majka, i prihvačajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena nikakvim grijehom potpuno se posvetila kao Gospodinova službenica osobi i djelu svojeg Sina, pod Njim i s Njime po milosti svemogućega Boga služeći misteriju otkupljenja. S toga s pravom sveti Oci drže da Marija nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjim rukama, nego da je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskome spasenju. Jer je ona, kako kaže sv. Irenej, “slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskomu rodu.” Zato brojni stari Oci u svojemu pripovjedanju rado s njim tvrde da je “uzao Evine neposlušnosti bio razrješen Marijinom poslušnošću; što je svezala djevica Eva svojom nevjerom, da je to Djevica Marija razriješila vjerom“, i učinivši usporedbu s Evom, Mariju zovu “majkom živih” i češće tvrde: “Smrt po Evi, život po Mariji.”

“Čuvala je sve stvari u svom srcu” (Lk 2, 41-51)

57. To sjedinjenje Majke sa Sinom u djelu spasenja očituje se od časa Kristova djevičanskog začeća pa sve do Njegove smrti; prije svega kad je Marija, pohitavši u pohod Elizabeti, bila od nje proglašena blaženom radi njezine vjere u obećano spasenje i Preteča se uzigrao u krilu majčinu (usp. Lk 1, 41-45); pri rođenju pak, kad je Bogorodica radosna pokazala pastirima i mudracima svojega prvorođenoga Sina, koji njezinu djevičansku netaknutost nije umanjio, nego posvetio. Kad ga je prikazala Gospodinu u hramu, prinesavši dar siromašnih, čula je od Simeona proročanstvo da će joj Sin biti znak protuslovlja i da će majci kroz dušu proći mač, da se otkriju misli mnogih srdaca (usp. Lk 2, 34-35). Nakon što su izgubili dječaka Isusa i sa žalošću ga tražili, nađoše ga njegovi roditelji u hramu zabavljena stvarima koje su Njegova Oca, i ne razumješe Sinovih riječi. A njegova je Majka sve te stvari čuvala u svom srcu i o njima razmišljala (usp. Lk 2, 41-51).

“Ženo, evo ti sina” (Iv 19, 26-27)

58. U javnome Isusovu životu njegova se Majka značajno pojavljuje odmah na početku, kad je na svadbi u Kani Galilejskoj, potaknuta milosrđem, svojim zagovorom izazvala prvo čudo Isusa Mesije (usp. Iv 2, 1-11). Za vrijeme njegova propovijedanja primala je riječi kojima je Sin, uzvisujući Kraljevstvo nad odnose i veze tijela i krvi, proglasio blaženima one koji slušaju i čuvaju Božju riječ (usp. Mk 3, 35; Lk 11, 27-28), kako je ona to vjerno činila (usp. Lk 2, 19 i 51). Tako je i Blažena Djevica napredovala na putu vjere i vjerno je sačuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa, gdje je, ne bez Božjega nacrta, stajala (usp. Iv 19, 25), sa svojim Jedinorođencem mnogo trpjela i s materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje Žrtve koju je sama rodila; i napokon ju je sam Krist Isus, dok je na križu umirao, kao majku dao učeniku ovim riječima:
“Ženo, evo ti sina” (usp. Iv 19, 26-27).

Bila je uznesena u nebesku slavu

59. Budući da se Bogu svidjelo da tajnu ljudskoga spasenja ne očituje prije negoli izlije od Krista obećanoga Duha, vidimo Apostole prije dana Pedesetnice kako “jednodušno ustrajno mole sa ženama i s Marijom, Isusovom majkom, i s njegovom braćom” (Dj 1, 14), i kako Marija svojim molitvama moli dar Duha, koji ju je već prilikom navještenja bio osjenio. Napokon je Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tok zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvorenja, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara (usp. Otk 19, 16) i pobjednikom nad grijehom i smrću.

Materinska služba

60. Jedini je naš Posrednik prema riječima Apostolovim: “Jedan je Bog i jedan Posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji je dao sebe kao otkup za sve” (i Tim 2, 5-6). Marijina pak materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na Njegovu posredništvu, potpuno ovisi o njemu i iz njega crpe svu snagu; a nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava.

Majka u poretku milosti

61. Blažena Djevica, zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi preodređena od vječnosti kao Božja Majka, po odluci božanske Providnosti bila je na ovoj zemlji slavna Majka božanskog Otkupitelja, i posebno ispred drugih plemenita drugarica i ponizna službenica Gospodinova. Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga prikazala Ocu, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Zbog toga nam je postala majkom u redu milosti.

Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica

62. I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala prilikom navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnoga proslavljenja svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja.
Materinskom se ljubavlju brine za braću svojega Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća, da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika.

Nijedan se, naime, stvor nikada ne može usporediti s utjelovljenom Riječi i Otkupiteljem; nego kao što u Kristovu svećeništvu na različite načine sudjeluju i sveti službenici i vjerni narod, i kao što se jedna Božja dobrota na različite načine doista razlijeva u stvorove, tako i jedino posredništvo Otkupitelja ne isključuje, nego pobuđuje kod stvorova različitu suradnju koja zahvaća iz jednoga izvora.

Tu Marijinu podređenu ulogu Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljava i preporučuje srcu vjernika, da se, poduprti tom materinskom pomoći, jače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem.

S majčinskom ljubavlju

63. Blažena je Djevica darom i ulogom božanskog materinstva, koje je sjedinjuje sa Sinom Otkupiteljem i svojim osobitim milostima i ulogama čvrsto povezana i s Crkvom: Bogorodica je tip Crkve, kako je učio već sv. Ambrozije, tj. u redu vjere, ljubavi i savršenoga sjedinjenja s Kristom. Jer u misteriju Crkve, koja se također s pravom naziva majkom i djevicom, Blažena Djevica Marija išla je naprijed dajući odlično i osobito primjer i djevice i majke. Jer je vjerujući i slušajući rodila na zemlji samoga Sina Očeva, i to ne poznajući muža, osjenjena od Duha Svetoga, kao nova Eva, vjerujući ne staroj zmiji, nego Božjem glasniku nimalo ne sumnjajući. A rodila je Sina kojega je Bog učinio prvorođencem među mnogom braćom (usp. Rim 8, 29), tj. među vjernicima, za čije rođenje i odgoj ona surađuje materinskom ljubavlju.

Nasljedujući Majku svojega Gospodina

64. Crkva, promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav, i vjerno izvršujući Očevu volju, po vjerno primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovjedanjem i krštenjem rađa na novi i besmrtni život djecu, začetu po Duhu Svetom i od Boga rođenu. Ona je i Djevica koja potpuno i čisto čuva vjeru danu Zaručniku, i nasljedujući Majku svojega Gospodina, krepošću Duha Svetoga djevičanski čuva potpunu vjeru, čvrstu nadu i iskrenu ljubav.

Slična svojemu uzvišenom liku

65. Dok je Crkva u Blaženoj Djevici već došla do savršenosti, po kojoj je bez ljage i nabora (usp. Ef 5, 27), kršćani se još trude da rastu u svetosti pobjeđujući grijeh; i zato dižu svoje oči k Mariji, koja sja kao uzor kreposti pred svom zajednicom odabranih. Crkva, pobožno misleći o njoj i promatrajući je u svjetlu Riječi, koja je postala čovjekom, s poštovanjem dublje prodire u veliki misterij utjelovljenja i sve više postaje slična svojemu Zaručniku. Marija, koja po svojemu tijesnom sudjelovanju u povijesti spasenja, u sebi na neki način sjedinjuje i odražava najveće istine vjere, i dok se o njoj propovijeda i dok joj se iskazuje štovanje, ona vjernike zove k svojem Sinu, k Njegovoj žrtvi i k ljubavi Očevoj. Crkva pak, dok širi Kristovu slavu, postaje sličnija svojemu uzvišenom Uzoru, neprestano napredujući u vjeri, ufanju i ljubavi, i u svemu tražeći i vršeći Božju volju. Zato i u svojemu apostolskom radu Crkva opravdano gleda na Onu koja je rodila Krista, začeta po Duhu Svetom i rođena od Djevice, da se on po Crkvi rađa i raste i u srcima vjernika. Ta je Djevica u svojem životu bila uzor onoga materinskog osjećaja kojim trebaju biti prožeti svi koji rade u apostolskoj misiji Crkve na preporodu ljudi.

Majka Božja

66. Crkva s pravom posebnim štovanjem štuje Mariju, koja je po Božjoj milosti, poslije Sina, uzvišena iznad svih anđela i ljudi, kao presvetu Božju Majku, koja je imala dio u Kristovim misterijima. Već od najstarijih vremena Blažena se Djevica štuje pod nazivom Bogorodice, pod čiju se zaštitu vjernici molitvama utječu u svim pogiblima i potrebama. Osobito od Efeškog sabora štovanje Božjeg naroda prema Mariji divno je poraslo u iskazivanju časti i u ljubavi, u zazivanju i nasljedovanju, prema njezinim proročkim riječima: “Blaženom će me zvati svi narodi, jer mi je učinio velike stvari onaj koji je moćan” (Lk 1, 48).
To štovanje, kakvo je uvijek postojalo u Crkvi, iako je sasvim posebno, ipak se bitno razlikuje od poklonstvenoga štovanja koje se iskazuje utjelovljenoj Riječi jednako kao Ocu i Duhu Svetomu, i njega upravo podupire. Jer različiti oblici pobožnosti prema Majci Božjoj, koje je Crkva odobrila u granicama zdrave i pravovjerne nauke, i prema prilikama vremena i mjesta i prema ćudi i značaju vjernika, čine to da se, dok se Majka časti, Sin, radi kojega je sve (usp. Kol 1, 15-16) i u kojemu je vječni Otac “htio da stanuje sva punina” (Kol 1, 19), pravo upoznaje, ljubi, slavi i da se izvršavaju Njegove zapovijedi.

Osobito dostojanstvo Majke Božje

67. Sveti sabor izrijekom uči tu katoličku nauku i ujedno opominje sve sinove Crkve da plemenito promiču štovanje prema Blaženoj Djevici, osobito liturgijsko, i da uvelike cijene praksu i pobožne vježbe prema njoj što ih je u tijeku vjekova preporučilo učiteljstvo Crkve, i neka savjesno izvršavaju ono što je u prošlim vremenima bilo odlučeno o štovanju slika Kristovih, Blažene Djevice i svetaca. Također živo opominje bogoslove i propovjednike božanske riječi da se u promatranju posebnog dostojanstva Bogorodice brižljivo čuvaju i od svakoga krivog pretjerivanja i od prevelike umne skučenosti. Gajeći pod vodstvom Učiteljstva proučavanje Svetoga pisma, svetih Otaca i crkvenih Učitelja te crkvenih liturgija, neka ispravno osvjetljuju uloge i povlastice Blažene Djevice, koje uvijek imaju za svrhu Krista, vrelo sve istine, svetosti i pobožnosti. Neka marljivo odbacuju sve što bi, bilo u riječima bilo u činjenicama, moglo odjeljenu braću ili bilo koga drugoga navesti u zabludu s obzirom na pravu nauku Crkve. Dalje, neka se vjernici sjete da prava pobožnost nije u neplodnom i prolaznom osjećaju ni u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da izlazi iz prave vjere, koja nas vodi do toga da priznajemo uzvišenost Majke Božje i da se potičemo na sinovsku ljubav prema svojoj Majci i na nasljedovanje njezinih kreposti.

Znak pouzdane nade i utjehe

68. No, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji (usp. 2 Pet 3, 10), svijetli putujućem Božjem Narodu kao znak pouzdane nade i utjehe.

Majka Božja i Majka ljudi

69. Ovome svetom Saboru velika je radost i utjeha da i među odijeljenom braćom ima onih koji iskazuju čast Majci Gospodina i Spasitelja, osobito u Istočnjaka koji se žarkim oduševljenjem i pobožnim srcem natječu u štovanju Bogorodice vazda Djevice. Neka svi kršćani upravljaju vruće molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da ona koja je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svojega Sina, dok se sve obitelji naroda, bilo one koje nose kršćansko ime bilo one koje još ne znaju za svojega Spasitelja, sretrno ne sjedine u miru i slozi u jedan Božji Narod, na slavu presvetoga i nerazdjeljivoga Trojstva.

Ja, PAVAO, biskup Katoličke Crkve
(slijede potpisi Otaca)