Prošli tjedan, 28.10., krenusmo prema rijeci Jordan i prema brdu Qarantal, mjestu Isusove kušnje u pustinji. To je jedinstvena prilika da se vidi to mjesto, jer je u normalnim okolnostima dolazak tamo onemogućen zbog nadzora izraelske vojske. Prolazivši uskom cesticom koja vodi prema još užoj rijeci Jordan može se uočiti mnoštvo mina koje su ovdje ostale još od sedamdesetih godina kad se vodio rat za ova područja između Izraela i Jordana. Treba svakako napomenuti da su ovi prostori pod okupacijom Izraela, iako pravno spadaju pod samoupravu Palestine.

Stigavši na oveće parkiralište, hodočasnici iz 20-ak autobusa uz prigodnu su se procesiju uputili prema rijeci Jordan predvođeni jeruzalemskim fratrima. Na drugoj se strani rječice Jordan moglo opaziti drugo mnoštvo hodočasnika, koji, zbog toga što se nalaze s jordanske strane i samim time nisu pod strogom vojnom zaštitom, mogu svakodnevno pohoditi ovo svetište.

Stvarno je zaprepašćujući doživljaj ove pustinje kojom je naš Spasitelj koračao zajedno sIvanom Krstiteljem. Ovdje se dogodio onaj jedinstveni trenutak Isusovog krštenja i silaska Duha Svetoga.

Svako novo iskustvo u Svetoj zemlji uistinu je posebno – biti upravo na svim tim mjestima iz Novog i Starog zavjeta. Cijeli sam život na misama slušao čitanja i pokušavao si predočiti sva mjesta gdje su se spomenutidogađaji odvijali, no došavši ovdje shvatio sam da je sve poprilično drukčije od onoga što sam zamišljao, pogotovo doživljaj pustinje.

Po Njegovom su dolasku u ovoj pustinji uistinu odjeknule riječi: “Nek’ pustinja procvjeta, maranatha!“  I procvjetala je. Kažu da je osobiti doživljaj doći ovamo kad padne kiša, jer tad svo inače nevidljivo cvijeće procvate! Opustošenoj i praznoj duši bez Boga, nalik na pustinju,malo je potrebno da procvate, samo kapljica Njegove krvi!

Vjeruje se da je brdo Qarantal u ovoj pustinji mjesto gdje je Isus 40 dana bio kušan. To je brdo prozvano brojem četrdeset upravo na taj spomen. Ovdje su pravoslavni monasi izgradili manastir, nasuprot starih nastambi u kojima su u prošlosti živjeli. Do ovog samostana ima dobrih 10-15 minuta vrlo strmog uspona, a može se i žičarom.

Došavši na ovo brdo pokušao sam si predočiti onaj odlomak iz Evanđelja : „Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: “Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.” Tada mu reče Isus: “Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.” S vrha se brda uistinu pruža veliki pogled na Jerihon, Jordan i dalje, prema nepreglednoj pustinji. Pustinji, koja je dio i našeg života.Upravo se u toj pustinji On proslavlja, čak i onda kad nemamo nade. Mi samo moramo dopustiti Bogu da bude Bog, u svim situacijama našega života…