Marijina šutnja

“Anđeo uđe k njoj i reče: Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” (Lk 1, 28).

Marija je, ispunjena Božjom naklonošću i milošću, naučila u šutnji srca osluškivati Božji glas i u tome ustrajati. Naučila je šutjeti. Nije to nemoć pred nečim ili puko odsustvo govora već je to šutnja koja u sebi rađa prokušane riječi i uči nas druge slušati i pred drugima nenametljivo govoriti.

Tako Marija u šutnji svoga srca, dopuštajući da Bog u njoj govori, zaboravlja sebe.
Time i ne znajući postaje sama Božji govor i naš “(za)govor” pred Bogom. Nadalje u šutnji
Marijina srca Bog po anđelu izgovara dosad nečuvene riječi: “Riječ će tijelom postati”, a ti
ćeš biti prebivalište njegovo, “njegova palača, kuća njegova” (PozBDM). Nećeš u sebi više
nositi mnoštvo riječi obećanja danih Izraelu, odsada ćeš nositi izgovorenu Riječ “prije svih
vjekova po kojoj je sve stvoreno” da cijelom svijetu doneseš spasenje. “Na tu se riječ ona
smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav” (Lk 1, 29). I opet šutnja pred nedokučivim Božjim naumom koja će uroditi pristanak: “Neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1, 38). Tako prihvaćajući dar, naime samoga Boga, i sama postaje ona koja se daruje. U svom pristanku ne polazi od sebe, svojih želja, duhovnih napora, traženja, dosega pred Bogom već od toga da ju je Bog našao te nas i ovdje kao istinska bogotražiteljica značajno poučava da Bog prvi traži čovjeka kako bi mu se objavio i darovao sebe. Zatim, iako ne zna “kako će to biti” (Lk 1, 34) sigurna je da je spasonosno pouzdanje u Boga koji je vjeran svojim obećanjima i stoga mu se životom povjerava.

Divljenja je vrijedna misao da će Marija zaodjenuti Boga svojim tijelom te da će Bog
imati lice čovjeka, crte lica Marijina što je prepoznao i sv. Franjo kad kaže: “I tako će slavna
Riječ Očeva doći u utrobu svete i slavne Djevice Marije da iz njezine utrobe primi pravo tijelo naše ljudskosti i lomnosti” (usp. PisVj II, 4-5). Stoga nas Marijo, ponizno molimo, nauči često se ogledavati u to ogledalo Božjeg lica koje čovjeku vraća izgubljeno dostojanstvo i čini ga dionikom svoga božanskog života.

Nadalje, Marija je bila ispunjena Božjom milošću još prije začeća kao savršena slika
(ikona) Njegove ljepote jer ju anđeo pozdravlja kao “milosti punu”. Zato ju Elizabeta
ispunjena Duhom Svetim radosno pozdravlja: “Blagoslovljena ti među ženama” ( Lk 1, 42)
jer si zbog svoje vjere i poslušnosti Božjem glasu urešena djevičanstvom, poniznošću i
nutarnjim siromaštvom postala prvo “njegovo svetohranište” (PozBDM) ovdje na zemlji. A
kao takva “otkuda meni” nedostojnoj “da dođe majka Gospodina moga” (usp. Lk 1, 43)?

Uistinu, tko se ne bi smeo i osjetio u svojoj nutrini svu bijedu i krhkost ljudske naravi
kao što je to Elizabeta iskusila pred Onom koja Boga nosi? Ali Gospodin na siromaha gleda i kao takav i sam odlučuje postati siromašan i ponizan da ispuni čovjekovo siromaštvo samim sobom. Ta se Božja “samooplijena”, samodarivanje, to silaženje “s kraljevskih prijestolja” (Mudr 18, 35) danomice nastavlja “u poniznu obličju” (Opm 1, 18) kruha i vina gdje primajući Ga postajemo poput Marije radosni bogonosci čije ga noge nose svijetom i “rađaju po svetom djelovanju” (usp. PisVj I, 10) u svakom bratu čovjeku postajući istovremeno sudionici otajstava Kristova života.

fra Mate Bašić