Što su dani dalje izmicali to sam ja bio žedniji. Bio sam žedan one braće i onoga samostana. Bio sam žedan onoga što je duša htjela. Što je više rasla želja za samostanom i za takvim životom to su problemi u svijetu bili sve veći. Doista kušnje su iz dana u dan bile sve očitije i jače.
Dijalog fra Željka i mene odvijao se kao što je već napomenuto u samostanskoj blagovaonici. Nikada neću zaboraviti taj prizor.
Doista veoma je značajan utisak na meni ostavio sam prostor u kojem sam se nal
azio. Hodnici visoki i tamni. Također su bili podosta hladni. Interesantna i nezaboravna pojava je sama hladnoća hodnika i svih prostora u kojima sam boravio. Bilo je hladno ali istovremeno jako toplo. Doista se osjećala toplina samostanskih hodnika. Zajedno s nekim postulantima krenuo sam prema sakristiji. Iskreno, mislio sam to je uobičajena sakristija. Kada sam otvorio ona mala i niska drvena vrata ušao sam u predivan prostor. Stari sakristijski ormari bili su oko mene. Posvuda pokoji stari križ ili lik Marije. Bilo je doista nezaboravno i prekrasno. Ta sakristija je bila veća od kapele sv. Roka u Šestinama. Tada sam tamo upoznao prve franjevce. Za kao nekim pultom sjedio je jedan mladi franjevac i kada me ugledao pružio mi ruku i predstavio se. On je bio sakristan. Kod glavnog sakristijskog ormara stajao je odjeven u misno ruho jedan stariji franjevac. Po misnici koju je imao na sebi znao sam da se radi o svećeniku. On je nepomično stajao na povišenom mjestu ispred ormara i gledao ravno. Nije mi bilo jasno što se događa. Mislio sam da je čovjek u nekom zanosu. Kada sam se približio i došao iza njega vidio sam da se u ormaru ispred njega nalazi rupa, poput niše i u njoj se nalazio veoma jednostavan, stari drveni križ. Doista čovjek je bio u zanosu. Kod toga svećenika u tome trenu fascinirala me je smirenost i sam mir koji odašilje na sve uokolo gledajući križ. Fra Željko je došao do njega i rekao:
– Pater!
Na te se riječi taj franjevac okrenuo i odvratio: Molim!
– Pater! Ovo je Mate! Naš novi predpostulant!
– E da, da! Ja sam fra Amat! – uzvrati gledajući me i pruži mi ruku!
– Drago mi je!
– E pa da! – rekne i nastavi: Kada su te primili?
– Evo malo prije me s pred… nešto, proglasio fra Željko!
– Da, da! Jasna stvar! – odgovori mi te se okrene i nastavi molitvu.
U to vrijeme ušao je u sakristiju još jedan stariji franjevac. Kada je ušao svi su se počeli smijati. Nije mi bilo jasno zašto se smiju jer je bio licem okrenut prema meni! Kada se okrenuo i krenuo prema ormaru s albama vidio sam u čemu je stvar. Donji dio habita sa stražnje strane ostao mu je zakačen na hlačama. To je izgledalo kao da od naprijed ima suknju a odostraga nema i bilo je pomalo komično. Kada se on obukao te se žamor utišao došao je do mene i pružio ruku. Fra Željko je u taj čas rekao oko je naš profesor, fra Izidor.
Taj Izidor se tada nasmijao i rekao:
– Hm! Ne samo profesor nego i…
Nisam znao što je mislio pod time nego sam se nasmijao i rekao
– Drago mi je! Ja sam Mate.
Jedan od postulanata potapšao me po ramenu i rekao:
– Sada će Misa početi… Idi u klupu i pripremi se!
Pustio me kroz vrata od sakristije i sugerirao mi da sjednem u prvu klupu u kojoj je bilo mjesta. Sjeo sam i s nestrpljenjem iščekivao zvono za početak mise. Cijelu Misu razmišljao sam o tome mjestu. Upijao sam zrake dobrodošlice i divio se ljudima koje mi je Bog stavio na put. Doista osjećao sam se kao brat. Bio sam u svojoj kući. Bio sam svoj na svome. To iskustvo ljepote, smirenosti, mira i spokoja neću nikada zaboraviti. U svemu sam tada mogao samo zahvaljivati Bogu. Sve ono što me je u tim trenucima okruživalo bilo je nešto sasvim novo ali s druge strane bilo je nešto već viđeno. Doista snovi su mi se počeli ostvarivati. Mislim da mi je toga dana bilo jako teško otići s toga mjesta. Otići iz toga sakralnoga prostora i od te svete braće. Od samoga uzbuđenja ne sjećam se što je dalje uslijedilo.
Ne sjećam se niti, kako sam kući došao. Znam da me vratio fra Milan ali doista nisam bio duhom prisutan. Moj duh je tada hodao i boravio u samoborskom samostanu. Duh je ostao u svojoj kući. Prolazili su dani i bio sam u svijetu. Što su dani dalje izmicali to sam ja bio žedniji. Bio sam žedan one braće i onoga samostana. Bio sam žedan onoga što je duša htjela. Često sam zivkao, te čak bio dosadan. Ali doista htio sam se čuti sa svojom braćom. Što je više rasla želja za samostanom i za takvim životom to su problemi u svijetu bili sve veći. Doista kušnje su iz dana u dan bile sve očitije i jače.
Svakoga dana gledao sam nezadovoljstvo i tugu na licima svojih najbližih. Kad god se obitelj nekim povodom okupila, slušao sam kritiziranje svećenika i Crkve, ne bi li me na taj način odvratili od toga puta. Jednom prilikom pri proslavi moga rođendana skupila se najuža rodbina i bilo nas je oko dvadesetak za obiteljskim stolom. Nismo ni počeli jesti a jedan od članova je započeo temu o mome pozivu. Bilo je to vidljivo izrugivanje i pljuvanje po svećeničkom zvanju. Ja sam sjedio na čelu stola nasuprot oca. Spustio sam glavu i počeo plakati. Nisam znao što bih rekao ali suze su govorile svoje. Doista, inače nisam tip osobe koji će javno plakati ali u tome trenutku nisam mogao suzdržati suze.
Doista, tijelo nije htjelo da plačem ali duša je bila žalosna i jača u tome času. Nakon određenog vremena digao sam glavu i zavapio:
– Molim vas pustite me na miru!
Nakon tih mojih riječi uslijedio je tajac. Stric Grga me pogledao i od srca rekao:
– Stanite!
Pogledao je sve prisutne i ustvrdio:
– Naš otac nikome od nas nije branio da budemo što želimo biti. On je uvijek samo želio da uspijemo u životu i evo svi smo koliko toliko uspješni. Doista bilo bi pogrešno sada Mati braniti da on bude ono što želi biti!
– Mate! Pogledaj me!
Digao sam glavu i pogledao ga a on je nastavio:
– Ako želiš biti liječnik, moraš biti profesor doktor!
– Ako želiš biti tenisač, moraš biti prvak!
– Ako želiš biti svećenik, moraš biti sveti svećenik!
Nakon ovih riječi nitko više nije ništa rekao a ja sam u sebi hvalio Boga i zahvalio stricu što me podržava. Danas, cijelu obitelj zbog svih ovih kušnji još više ljubim. Volim ih još više jer znam da se njima Bog poslužio kako bi ojačao moje zvanje. Nije toliko htio ojačati zvanje nego tijelo da prihvati zvanje i to zvanje u svemu brani. Evo tada sam vidio kako Bog preko mojih najbližih djeluje i sprema cijelo moje biće za sve ono što slijedi. Sada zbog svakoga neslaganja mogu hvaliti Boga. Preko ovakvih kušnji Bog pokazuje i daruje svoju milost i čovjeka jača u svemu. Kušnjama Bog izgrađuje svakoga čovjeka. Kušnje nisu provjeravanje od strane Boga ili neka Njegova pitanja. Kušnje su Božja briga za svakoga čovjeka jer kušnjama Bog bocka tijelo. Postojanost u kušnji na kraju rađa milošću i kušnja se pretvara u krepost. Zbog tih kušnji sam ja danas to što jesam a moji roditelji su zbog toga također sretni i ponosni… I na tome sam cijelim bićem Bogu zahvalan.
(Nastavit će se…)