Zašto mnogi ne vjeruju? Jer ne ljube! Kako bi mogli vjerovati u ono što u srcu nemaju? U ono što nisu iskusili? Istina, ne moramo očima vidjeti da vjerujemo, ali moramo srcem iskusiti. Čovjek vjeruje samo u ono što u srcu nosi. Dovoljno je da u srcu ima jednu iskricu ljubavi pa da vjeruje u njezino savršenstvo, svemoćnost i vječnost. Tko u srcu ima ljubav, ima i vjeru u nju. Vjera neprestano izlazi iz ljubavi i u nju se neprestano vraća, s njom se sjedinjuje i postaju jedno. Vjera vjeruje ljubavi, a ljubav ljubi vjeru! Samo onaj tko ljubi može vjerovati i samo onaj tko vjeruje može ljubiti.

Tko može ljubiti? Tko može vjerovati? Samo onaj tko je ljubljen. Zato su prvi kršćani prvo davali ljubav, a vjera je iz nje sama rasla. Kad su »zajedno lomili kruh«, dijelili svoj svagdanji život, živjeli u ljubavi, imali su iskustvo prisutnosti Uskrsnuloga. Tada su lako mogli usvajati i razvijati apostolski nauk. Da bismo u Boga vjerovali, moramo ga iskusiti. A možemo ga iskusiti jedino u ljubavi, jer On je ljubav. Kad ljubimo, i sami postajemo ljubav, ljubav od Ljubavi, Njezino dijete, u Njezinu naručju. Tada se vjera ispunja, sjedinjuje se s ljubavlju. Postaje potpuno povjerenje i predanje, sama ljubav.

I danas Crkva mora prvo pružiti iskustvo živoga Boga – u kršćanskom zajedništvu, prijateljstvu i ljubavi. Primljena vjerska ideologija bez iskustva kršćanske ljubavi (iskustva Uskrsnuloga) završava njezinim odbacivanjem i frustracijom te borbom protiv nje. Boga poznaje onaj tko ljubi, a ne onaj tko o Bogu zna. Znanje bez ljubavi je prazno. Suvremeni čovjek treba i traži svjedoke Božje ljubavi, a ne njezine propovjednike. Samo u ljubavi se vjera sije, prima i raste. Bez temelja ljubavi sve se u čovjeku urušava, pa tako i u Crkvi. Ljubav čini čovjeka čovjekom i Crkvu Crkvom. Bez ljubavi, nema čovjeka, nema Boga i nema Crkve. Evangelizacija bez ljubavi nije evangelizacija, nego ideološko nametanje »vjere«.

Ako se misli da je danas kršćana malo, i još manje, onda treba biti svjestan vlastite odgovornosti: manjak ljubavi u srcu, obitelji, u Crkvi. Ako imamo ljubavi u srcu, onda vjerujemo u blistavu budućnost Crkve, jer budućnost već u sebi živimo. U ljubavi nema ni prošlosti, ni budućnosti, nego samo vječne sadašnjosti.

Preuzeto sa Glasa Koncila.