HODOČAŠĆE ZBORA I ŽUPLJANA NAŠE ŽUPE U POŽEGU, VOĆIN I VIROVITICU  

U rano subotnje jutro krenusmo na naš izlet u Slavoniju,njen zapadni dio. Lijepi krajolik Požeške kotline  vodio nas je do našeg prvog odredišta Požege. Požega je grad bogate povijesne tradicije,županija se spominje 1210. ,a grad 1227.  Sv. Papa Ivan Pavao II utemeljio je 1997 g.  Požešku biskupiju izdvajanjem istočnog dijela dotadašnje  Zagrebačke nadbiskupije. Praćeni kišom blagoslovnom krenuli smo u obilazak crkava. Prvo smo vidjeli srednjovjekovnu crkvu sv. Lovre s kraja 13. i početkom 14. stoljeća. Obnovljena je i posjeduje lijepe freske iz 14. stoljeća.

Tada smo se uputili u katedralnu crkvu sv.  Terezije Avilske. Potječe iz sredine 18 st. i temeljito je obnovljena. Uputismo se u kriptu katedrale gdje se čuva tkanina  s relikvijama krvi  sv. Ivana Pavla II. gdje smo se zadržali u molitvi da nas prati njegov zagovor i blagoslov. Pri izlasku iz katedrale dočekao nas je spomenik fra Luki Ibrišimoviću – Sokolu, osloboditelju Slavonije od Turaka 1691 god. Fratri uvijek s narodom i uz narod. Fratri su nas dočekali u svojoj crkvi  Duha Svetoga koja se sa samostanom spominje već 1235 god., a fratri su tijekom Osmanlijske vladavine bili jedini svećenici koji su mogli pastoralno djelovati. Današnji fratri u Požegi nastavljaju tu bogatu tradiciju prisutnosti u Požegi. Uz pozdrav s fratrima krenusmo u Voćin k Majci  Božjoj  Voćinskoj. Dočekao nas je župnik i ispričao kratku povijest svetišta i sudbine ljudi ovoga kraja. Župna crkva u Voćinu izgrađena je koncem 15. stoljeća, a zbog veličine i jedinstvene arhitekture predstavlja izuzetno vrijedan primjer gotike. Oštećena je i razorena od svih osvajača, prvo od Osmanlija, obnavljaju je franjevci  koncem 17 stoljeća i sa svojim Gospinim kipom postaje hodočasničkom crkvom za ovaj dio  Slavonije, pa i šire. Ponovno je teško oštećena tijekom II.svjetskog rata, a totalno uništena tijekom  Domovinskog rata. Vjerni puk i  Crkva iz pepela podižu i grade ovu današnju velebnu i živa  Crkva se ponovno okuplja oko Gospe koja vodi k svome sinu Isusu Kristu. Misu i zahvalu Gospi uz radosno pjevanje predvodio je naš fra Robert, i sve svoje molitve i zahvale uputismo najvjernijoj odvjetnici.

Osnaženi Gospinim zagovorom krenusmo dalje prema  Virovitici. Posjećujemo dvije župe  u samom  gradu, i hitamo prema franjevačkom samostanu i crkvi sv. Roka. Naš fra Robert je tu proboravio dugi niz godina i živa je enciklopedija znanja o samostanu i crkvi. Prizor crkve ostavlja bez riječi od ljepote i bogatstva prizora. Franjevački samostan se spominje 1280, a nakon Osmanlijskog zauzimanja grada fratri bježe u šume, ali se kratko nakon toga vraćaju i djeluju. U   gradu je vladala kuga  i Virovitičani se zavjetuju sagraditi crkvu u čast sv. Roku. Izgrađena je 1752. i ubraja se među najistaknutije barokne cjeline u Hrvatskoj. Glavni oltar je visok 18 metara, a crkva ima još 8 pokrajnjih oltara. Iza crkve odlazimo u muzej franjevačkog samostana koji je nastao velikim trudom i marom fra Roberta uz pomoć stručnih suradnika. Od propadanja i zaborava je sačuvano puno vrijednih stvari. Vidjeli smo liturgijsko ruho i posuđe, knjige, raspela, kipove i slike svetaca, antikni namještaj, jedan potpuno opremljen apotekarski ormar i zbirku kirurškog pribora. Uz muzej je i vrijedna samostanska knjižnica koja sadrži knjižnu građu u rasponu od 15. – 21. stoljeća.  Muzej ne pripovijeda samo povijest, nego prije svega otkriva kulturu, vjeru i dušu braće koja su ondje živjela i djelovala na dobrobit Crkve i naroda. Tu su živjeli i djelovali fratri – glazbenici, o. Kamilo Kolb i o. Fortunat Pintarić, a također i fra Paškal Cvekan. Osnaženi viđenim i doživljenim uputismo se prema  Zagrebu, u molitvi, pjesmi i vedrom raspoloženju, ojačani u zajedništvu, zahvalni za sve doživljeno, za voditelja fra Roberta i njegovo nepresušno vrelo znanja koje nam je prenio iz širine svog srca i duše, našoj vedroj  i poticajnoj s. Ivani, na franjevačkom duhu koji nas je pratio cijelo vrijeme. Crkve ovih područja su bile poharane od svih osvajača, ali živa Crkva je opstala, uz svoje svećenike, pastire, ponajviše fratre koji su bili i jesu uz narod u dobru i zlu, i to nam daje snagu da i mi budemo ustrajni u činjenju dobra bez obzira na teška vremena, da gradimo zajedništvo i istinsko bratstvo koje svoj temelj ima u  Crkvi utemeljenoj na  Ljubavi Kristovoj.