Solidarnost – bratska ljubav ljudske obitelji
fra Tomislav Smiljanić
Solidarnost je kao riječ vrlo mlada, iako su joj korijeni stari. Za vrijeme Francuske revolucije po prvi puta se pojavljuje pridjev solidaire, odnosno imenica solidarité, kao izvedenica iz latinskoga solidus = sav, cio, potpun, odnosno in solido = u potpunosti – da bi odatle prešla u sve druge europske jezike. Latinski jezik pozna riječ solidus (soldus) = čvrst, gust, tvrd, valjan, cio, potpun. Od toga pridjeva nastao je glagol solidare= učinti gustim, čvrsto nabiti, čvrsto priljubiti. Ova imenica ušla je u pravni život Rima kad je jedan od jamaca, u slučaju da svi drugi zakažu ili umru, imao obvezu vraćanja duga i to in solido = u cijelosti.[1] Taj pravi institut na temelju kojega je pojedinac na sebe preuzeo obvezu vraćanja duga, temelj je one rečenice „svi za jednoga, jedan za sve“, što će se u novije vrijeme pokazati kao tipična formula solidarnosti.
Ulazak solidarnosti u teologiju kao pojma razrađen je u Njemačkoj preko njemačkih socijalnih etičara (Heinrich Pesch, Gustav Gundlach, Oswald von Nell-Breuning), koji su taj pojam razradili i namjeravali ponuditikao solidarizam, tj. treći put između liberalizma i komunizma.[2]
Pojam solidarnosti je povijesno – ideološki neodvojivo vezan uz povijesni proces sekularizacije, započet Francuskom revolucijom koja je proklamirala „liberté, egalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo). Ovaj zadnji pojam „bratstvo“ izostao je iz povijesno- filozofskih, etičkih, političkih i socijalnih rasprava. Upravo pojam solidarnost bi trebala nadomjestiti izgubljenu ideju bratstva.[3] Nakon ovoga prepoznavanja rasla je potreba za točnijim određenjem pojma solidarnosti, osobito među njemačkim katoličkim krugovima, gdje se sredinom 19. st. snažno razvija socijalna dimenzija kršćanstva. Preko njih pojam solidarnosti ulazi u socijalni nauk Crkve, gdje doživljava postupni razvoj. U socijalnom učenju Ivana Pavla II. solidarnost zauzima središnje mjesto. Tumačeći pojam solidarnosti Ivan Pavao II. polazi od svijesti uzajamnosti između ljudi i nacija kao moralne kategorije koja treba određivati odnose u suvremenom svijetu. Solidarnost je „čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro“, tj. za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni.[4] U organiziranom socijalnom učenju koji je započeo 15. svibnja 1891. godine s enciklikom Lava XIII. Rerumnovarum pojam solidarnosti ne obrađuje se sustavno, već je solidarnost uključena u pojedine teme i problematike.
Solidarnost u socijalnom nauku Crkve pronalazi svoje temelje u dostojanstvu ljudske osobe koja je stvorena na sliku Božju (usp. Post 1, 26 – 27). Također pronalazi temelje i u njezinoj društvenoj dimenziji. Ta misao više ili manje prisutna je u većini socijalnih dokumenata Crkve, s tim da je više naglašena nakon Drugog vatikanskog koncila. Papa Ivan XXIII. promatra solidarnost na općem svjetskom planu, kako bi se socijalna pravednost mogla što više i učinkovitije prakticirati.[5] Papa Pavao VI. govori o potrebi opće solidarnosti. On naglašava da je za solidaran razvoj čovječanstva potrebna: solidarnost, supsidijarnost, socijalna pravednost i univerzalna ljubav, koja će omogućiti svima da pomoću opće solidarnosti, koja biva sve efikasnijom postanu graditelji svoje sudbine.[6] Prema socijalnim enciklikama solidarnost ima svoje izvore u ontološkoj i etičkoj biti osobe. Svi oblici solidarnosti imaju svoj korijen u konkretnim osobama.
Etičko – moralni vid solidarnosti povezuje se uz pravednost i ljubav. Solidarnost postaje privilegirano mjesto kršćanske ljubavi i bratstva cjelokupne ljudske obitelji i zajedničkog zauzimanja za dobro čovjeka. „Crkva prima „smisao čovjeka“ od božanske objave.“[7]Sadašnji papa Benedikt XVI. u svojoj socijalnoj enciklici Caritas in veritate u petom poglavlju progovara o suradnji ljudske obitelji.[8] „Razvoj naroda iznad svega ovisi o priznanju kako smo svi zajedno jedna ljudska obitelj.“[9] Nesavladivi vrhunac opisane perspektive jest život Isusa iz Nazareta, novoga Čovjeka, solidarnog s čovječanstvom. Isus iz Nazareta pred očima svih ljudi sjajno pokazuje vezu između solidarnosti i ljubavi, prosvjetljujući njezino cjelokupno značenje da u svjetlu vjere solidarnost teži da samu sebe nadiđe, te poprimi specifično kršćanske razmjere posvemašnje dobrohotnosti, opraštanja i pomirenja. U Isusu Kristu i zahvaljujući njemu društveni se život može ponovno otkriti – makar i u svim njegovim proturječnostima i dvoznačnostima – kao mjesto života i nade jer je znak one milosti koja je trajno ponuđena svima i koja poziva na više i zauzetije oblike dijeljenja.[10] Ova društvena dimenzija i oblik dijeljenja omogućen je time što kršćanska objava jedinstva ljudskog roda pretpostavlja „metafizičko tumačenje „humanuma“, čiji je bitan element relacionalnost.“[11]Socijalni nauk Crkve koji promiče i zagovara teološku dimenziju solidarnosti imajući u vidu cjelovitost čovjeka, svojom kristološkom antropologijom kao teološkom teologijom daje svoj doprinos razvoju i potiče da i u javnom prostoru bude mjesta za Boga kako bi bilo mjesta i za čovjeka. Naglasak je stavljen na kulturalnu, društvenu, ekonomsku te nadasve političku dimenziju. Socijalni nauk Crkve nastao je kako bi kršćanstvu priskrbio „status građanstva“[12], i samim time omogućio da očvrsnu, ojačaju, rasplamsaju se duboke dimenzije solidarnosti – evanđeoske solidarnosti.
Solidarnost, iako kao takva riječ kasno ulazi u teologiju i njezina promišljanja i produbljivanja, značenje solidarnosti ima izvor i korijen u samom Presvetom Trojstvu. Samim tim ona postaje „objekt“ teološkog promišljanja sa svojim teološko – povijesnim razvojem. U postkoncilskoj teologiji solidarnost je poprimila čvrst oblik, barem što se tiče njezine teoretske raščlambe i definicije. Njezina glavna funkcija je praktično djelovanje. Teologija ne može provesti djelovanje solidarnosti u društvenim, ekonomskim, gospodarskim, socijalnim i političkim strukturama, ali može i to jest biti kritički korektiv tih struktura jer zalaganjem za solidarnost i njezinu provedbu, ona se zalaže, brani, čuva i štiti samoga čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo. Ona je, dakako, pozvana biti i kritički korektiv unutar Crkve, kako bi se solidarnost provodila i unutar same Crkve. Njezin put je čovjek, konkretan, povijesni čovjek koji živi i djeluje hic et nunc. Teologija zna iz božanske objave tko je i što je čovjek više nego sve druge egzaktne i humanističke znanosti. Zna da je čovjek današnjice u surovim procesima globalizacije postao otuđen sam sebi, smeten i zbunjen pred silom tehnološkog razvoja koji ga može kao i čitavo čovječanstvo sunovratiti u bezizlazne ponore. Teologija, međutim, zna da i u nadi protiv svake nade (usp. Rim 4,18) i baš tada djeluje Bog koji je u Isusu Kristu čovjeku pokazao put kojim mu je hoditi; pokazao je svoje milosno i milosrdno lice puno ljubavi i dobrote; pokazao mu je „Božju solidarnost“ koja neće nikada iščeznuti i koju Bog neće nikada uskratiti čovjeku i čovječanstvu jer je jednom zauvijek sazdana u savršenom Bogu i pravom čovjeku Isusu Kristu u kojem je naša ljudska narav uzdignuta na dostojanstvo božanske naravi. Zadaća Crkve i teologije, kristološke antropologije kao teološke teologije je da ukaže na sve veće rastuću nesolidarnost i njezine uzroke, ali i da pripravi put što većoj i zauzetijoj solidarnosti, ne samo teoretski nego i praktično, time što će i ona biti jedna od predvodnica solidarnosti, i to ne bilo kojeg oblika, nego onoga oblika kojeg samo ona može dati, evanđeoskog oblika solidarnosti.
[1] Usp. Špiro MARASOVIĆ, Porijeklo i sadržaj pojma „solidarnost“, u: Bogoslovska smotra 74 (2004) 2, str. 354 – 355.
[2]Usp. Marijan VALKOVIĆ, Solidarnost i pravda kao temelj socijalne države, u: Revija za socijalnu politiku 3 (1996.) 3/4 , str. 218 – 219.
[3] Usp. Tonči MATULIĆ, Skica teološkog utemeljenje ideje solidarnosti, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 2, str. 436 – 437.
[4] Usp. SRS, br. 38.
[5] Usp. IVAN XXIII., Mater et magistra – Majka i učiteljica. Enciklika o suvremenom razvoju socijalnog pitanja koji valja uskladiti s kršćanskim načelima (15.V. 1961.), u: Marijan VALKOVIĆ (ur.), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 135 – 149, str. 135 – 138.
[6]Usp. PAVAO VI., Populorum progressio – Razvoj naroda. Enciklika o nastojanjima oko razvitka naroda (26.III. 1967.), u: Marijan VALKOVĆ (ur.), nav. dj., br. 65, str. 338; posebno br. 43 – 75, str. 330 – 342.
[7] CA, br. 55.
[8] Usp. BENEDIKTT XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini. Enciklika o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i istini (29.VI. 2009.), br. 53 – 67 (dalje:CV).
[9] CV, br. 53.
[10] Usp. PAPINSKO VIJEĆE „IUSTITIA ET PAX“, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., br. 196, str. 150 – 151.
[11] Usp. CV, br. 55.
[12] Usp. CV, br. 56; CA, br. 5.