Na Žumberku je od 29. rujna do 2. listopada održana druga duhovna obnova 2016. godine. Dvadeset i dvoje mladih iz Frame Siget se zajedno s fra Sandrom okupilo kako bi ojačali u svojoj vjeri.
Većina nas je stigla u četvrtak 29. rujna kada su se obavljale pripreme za boravak u kući. Cijepali smo drva, čistili kupaonicu, kuhinju, pripremili madrace za spavanje, iznijeli stolove i stolice na terasu i razvrstali hranu koju smo donijeli. Naša glavna kuharica bila je Marija Gale koja je uz pomoć Margite i Nikoline pripremala prefina jela. Zahvaljujući njima smo svi bili puni snage za izvršavanje programa koji su pripremile Klara i Ivana.
Svaki dan smo imali svetu misu na kojoj smo pjevali uz pratnju Marka na gitari. Prva večer je bila uistinu posebna. Popeli smo se na brdo iznad kuće i promatrali zvijezde, uživali u pogledu i uz puno smijeha i radosti pjevali i plesali. Kao da smo bili u jednom velikom oblaku sreće koji nas je sve grijao pa ni u 23 sata nismo osjetili hladnoću ležeći na travi. Uskoro je došlo vrijeme za spavanje s obzirom da smo se budili u 7 sati. Organizacija je bila odlična i djevojke su nas sve podijelile u radne grupe tako da smo zajedničkim snagama obavljali svakodnevne poslove i pripreme. Posebno se to odnosilo na postavljanje stola, pranje suđa, kuhanje kave, čišćenje i slično. Svi smo bili angažirani i iako pranje suđa ne zvuči uvijek kao najzabavniji zadatak na svijetu, kada se organiziraš tako da jedna osoba donosi suđe, druga pere, treća briše, sve je začas gotovo. Svako jutro poslije doručka smo imali nagovor nakon čega je uslijedilo slobodno vrijeme do ručka. Najčešće smo uživali u zajedničkom druženju na terasi, zamotani u dekice, ispijajući čajeve i kave i uživajući u prekrasnom pogledu na planine koje su izgledale kao da su ogrnute pokrivačem od magle. Mislim da je svima najljepši dio dana bio izlazak sunca. Poslije ručka smo imali dva sata samoće koje je svatko proveo na različitim mjestima. Neki su ostali u kući, neki sjedili na livadama, a neki šetali. To nam je svima koristilo kako bi se povezali sami sa sobom i posvetili se razmišljanju, molitvi ili da jednostavno budemo u miru sa sobom. Živimo u užurbanom svijetu u kojem uz toliko obaveza dva sata samoće zvuči kao neki luksuz i zato nam je svima dobrodošlo to vrijeme. Program je bio organiziran tako da smo svaki dan bili podijeljeni u rad po grupama, dobili smo zadatke koje smo zajednički komentirali i raspravljali o zadanoj temi. Jedan od zadataka bio je smisliti riječi pjesme na neku od već poznatih melodija. Jedna grupa je odlučila pjesmu iz crtića Pokemoni promijeniti u pjesmu «Blaženstva», a druga grupa se odlučila za bećarsku verziju. U petak navečer smo igrali igre, natjecali smo se koja će grupa prva napuhati balone, složiti izreku od slova za juhu, proslijediti lučicu bez da se ugasi i pantomimu.
Nakon toga je kao i obično uslijedila pjesma i ples. Subotu su obilježile bajke. Svaka grupa je izvukla papir s jednom bajkom koju je morala interpretirati na način da se u jednom trenutku pojavi sveti Franjo. Svaka grupa je bila odlična, smijali smo se do suza, pogotovo grupi koja je glumila scene iz Crvenkapice, a svi su se jako potrudili da se što više zabavimo. Meni je najljepše od svega bilo noćno klanjanje. Bilo je jako emotivno i prekrasno. Fra Sandro je nakon molitve pročitao izjave svih framaša koje smo pisali to popodne. Na papiriću koji je započinjao riječima «Kad bi moja Frama znala..» svi smo napisali svoje komentare. Sjećam se da sam se u jednom trenutku osvrnula oko sebe i vidjela da svi plaču, zajedno sa mnom. To je jedan od onih trenutaka kada se osjećaš najpovezanije s ljudima jer dijelite istu emociju i te suze koje se vide uz prigušeno treperenje svijeće su bile nešto posebno. U tom trenutku se osjećala Božja prisutnost i kroz zajedničku molitvu smo mogli otpustiti sve ono što nas tišti.
Nedjeljno jutro je obilježila sveta misa, a nakon toga je uslijedilo dijeljenje dojmova. Svi smo sjedili u krugu i svatko je dao svoj komentar. To je također bilo veoma emotivno jer su neki podijelili svoje probleme i brige te nas zamolili da molimo za njih, ali svi su tih nekoliko dana na Žumberku doživjeli kao iskustvo koje će zauvijek pamtiti. To je bila moja prva duhovna obnova i stvarno je nadmašila sva moja očekivanja. Od organizacije koja je stvarno bila na vrhuncu i djevojke su se potrudile da sve stignemo i imamo ispunjen dan, do kuhinje zahvaljujući kojoj nitko nije išao gladan na spavanje. Fra Sandro je bio naš oslonac u svemu, potaknuo nas je na razmišljanje svojim nagovorima i kroz molitve smo uistinu narasli u svojoj vjeri.
Josipa Orečić
