Arhiva kategorije: Osvrt na događanja Frame

Mjesna škola animatora Frame Siget i Samobor

“Sve super stvari su sa S” nije samo reklama fasadne tvrtke Samoborka (koja nije ni u kakvom obliku sponzorirala ovaj članak) već je i prikladan opis mjesne škole animatora Frame Siget i Samobor, koja se održala 25. Ožujka 2017. Vođeni geslom “Gospodin mi je dao braću” oba bratstva su u župi na Sigetu naučili kako svojim darovanim talentima mogu obogatiti jedni druge, kao i naš zajednički put formacije. Školu su vodile voditeljice formacije Ivana Dujmović i Tina Kamenčić, uz kratak nagovor fra Sandra Tomaševića o pronalaženju svoga poziva unutar bratstva. 

Zajedno smo proveli deset sati. Zvuči malo naporno, ali prošlo je tako brzo da nam se bilo teško rastati. Pa kako je to moguće? Evo jedan hint: dobra organizacija i zanimljiv sadržaj.

Klara Znika, primljenica iz Frame Samobor je rekla ovako: “Mjesna škola animatora na Sigetu je bila jedno posebno iskustvo koje ću pamtiti. Prekrasni ljudi, lijep ugođaj i koristan program koji mi je uspio otvoriti oči o važnosti Frame u duhovnom odrastanju i o doprinosu susreta i djeljenja iskustva i znanja.” Sada ste sigurno znatiželjni što smo radili pa nastavite čitati.  Kao i svaki susret, započeli smo molitvom časoslova i prizivanjem blagoslova da sve prođe kako je i zamišljeno. Radost se proširila  već na početku jer smo izvlačili papiriće s imenima i cilj je bio u 15 minuta što bolje upoznati osobu koju smo izvukli kako bi ju predstavili ostatku framaša. Tako smo već na početku mogli otkriti zanimljivosti o svakome, od jezika koje uče pa do toga tko ne voli pande. S obzirom da je bila riječ o školi animatora, djevojke su preuzele riječ i održale nam poučnu prezentaciju o tome kako voditi susrete uz mnoštvo korisnih savjeta iz vlastitog iskustva. *Važno je naglasiti potrebu ispunjavanja obrasca prije susreta kako voditeljice formacije nebi počele dobivati sijede u dvadesetima.*

 Nakon pozornog slušanja uslijedio je rad po grupama. Vjerujem da je to svima najbolji dio jer možemo bolje upoznati jedni druge kroz razgovor o smjernicama koje smo dobili. A ono što je još bolje od rada po grupama u ovom slučaju je bio grah s kobasicama koji nam je pripremila časna sestra Ankica koju pozdravljamo ovim putem. Bilo je toliko ukusno da su neki čak na hlačama ponijeli malo za uspomenu.

Poslije ručka smo smislili skeč koji bi također mogao proći kao epizoda svima poznate serije „Krv nije voda“. Tako smo na kreativan način prikazali kako riješiti neke probleme koji se mogu pojaviti u svakom bratstvu.  Tko kaže da zabavne stvari ne mogu biti poučne? Nastavili smo dalje u vedrom tonu sa zagonetnom igrom po grupama. Dobili smo tragove koji su otvarali pretince u kutiji sve dok nismo došli do skrivenog blaga. Kada se spojio komadić papira koji je svaka grupa pronašla u svojoj kutiji, sastavili smo veliko srce. Svaka grupa je dobila i slatkiše pa osim što širimo ljubav, širimo i potencijalni dijabetes. Šalu na stranu, za sve je bilo potrebno mnogo truda, pripreme i Božjeg blagoslova. Upravo je u tome ključ dobrog susreta. Bog nas nije savršene pozvao u bratstvo, ali On se preko naših nesavršenstava može proslaviti. Kao braća moramo obgrliti jedni druge, mane i vrline, jer preko svakog od nas Bog se očituje i proslavlja. Na kraju smo bili u šetnji, razgovarali i pripremali se za Svetu misu na kojoj je Frama Samobor otkrila svoje glazbene talente pjevajući i svirajući u zboru. 


Rastanak nam je teško pao, ali već su se dogovorila buduća druženja, razgledavanje Samobora i isprobavanje kremšniti. Za kraj, zaključak Klarinog svjedočanstva:               ” Ovakva događanja treba češće organizirati jer potiču zajedništvo i učvršćuju vjeru.”

Josipa Orečić Frama Siget, Paula Stier i Klara Znika Frama Samobor

 

Posjet Franjevačkog Svjetovnog Reda i Frame bolnici u Gornjoj Bistri

image1

Danas su naši framaši Hrvoje i Filip zajedno s Kristinom iz FSR-a posjetili Specijalnu bolnicu za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra. Kako je naš Hrvoje opisao današnji dan pročitajte niže u tekstu..
“Meni je akcija u Dječjoj bolnici Gornja Bistra danas pokazala još više kolika je ljubav prema bližnjemu, pokazala mi je koliko je divno činiti dobra djela. Shvatio sam koliko smo mi zdravi ljudi bogati i nemamo pravo na žaljenje. Predivno je jer se tamo s dječicom igramo u sobi za igranje, vozimo ih u kolicima, hranimo ih,… Za kraj bih rekao da sve se može u onome koji nas jača.. Svi biste trebali doći i vidjeti tu ljubav.”

Hrvoje Osmanović

“Tko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju zapaliti drugoga.” (sveti Augustin) 

Navedeni citat bio je geslo ovogodišnjeg X. seminara za voditelje formacije i XI. škole animatora Zagrebačkoga područnog bratstva održanog u Sesvetskoj Sopnici od 24. do 26. veljače. Nas sedamdesetak u petak u 17 sati okupilo se na uvodnom programu te kasnije na večernjoj euharistiji. Na samom početku uvodnog programa riječi našeg područnog duhovnog asistenta fra Filipa Đurđevića obilježile su mi cijeli susret. Rekao je kako animirati dolazi od grčke riječi anima što znači duša, stoga animirati znači oduševljavati. Da bismo uistinu mogli oduševljavati drugoga, prvo sami trebamo biti oduševljeni, odnosno “gorjeti ljubavlju”. Uistinu riječi za zapitati se.

U petak, kada smo došle u Sesvetsku Sopnicu na školu animatora, vani je već bio pao mrak i lijevala je kiša kao iz kabla, a ništa bolje nije bilo niti naše raspoloženje. Došle smo tamo bez očekivanja i bez ikakvog pojma što ćemo mi to tamo točno raditi, zašto ćemo to raditi i koji je smisao svega toga. Ali Bog je brzo intervenirao i odmah tu večer na klanjanju moje se raspoloženje polako počelo popravljati. Uskoro smo zaspale u vreći na tvrdom podu, zahvalne što smo na toplom i sigurnom sa svim divnim ljudima oko sebe.

Prije nego što su nas probudili dečki jutarnjom pjesmom i gitarom (svi koji su ikada bili na nekom framaškom događaju znaju da je običaj da dečki smisle pjesmu kojom nas ujutro bude), probudilo nas je sunce koje je svanulo nakon kiše u petak. Nema ljepšeg početka dana od onog koji započne molitvom jutarnje iz Časoslova, tako da smo se nakon toga i klasičnog framaškog doručka: kruha, paštete i čokolade namazane debljine jednog prsta, osjećale zaista sretno što smo tamo okružene s toliko dragih osoba, spremne za sve što vikend donosi. Svi su dani bili ispunjeni ne samo druženjem i upoznavanjem ostalih framaša, već i učenjem te molitvom. Ta tri dijela seminara možda se naizgled ne nadopunjuju, no jedan bez drugoga ne bi mogli.

Što se tiče druženja, ona su neizostavni dio svakog framaškog događaja, jednako kao i molitve. I tu dolazi do već spomenutog nadopunjavanja. Jedni od drugih učimo, rastemo kao osobe, postajemo bolja braća i sestre, bolji framaši i u konačnici vjernici, a bez molitve to ne bi bilo moguće.

Na seminaru za voditelje formacije dobili smo sjajne ideje kako poboljšati naše bratstvo, kako u njega više uključiti svetog Franju, a i samoga Krista, kako druge oduševiti franjevačkom karizmom te kako funkcioniraju druga bratstva Frame u svijetu. Kroza sve te savjete kako nešto učiniti bolje za drugoga svi smo se skupa ponovno “oduševljavali”. Osim što smo puno toga naučili od prezentiranog te će nam naučeno svima zasigurno koristiti, netko je to sve za nas trebao pripremiti, tako da smatram da se učenje nije samo sastojalo u prezentiranju pripremljenog, već i u svemu tog vikenda, a trud se sigurno isplatio.

Ipak, kada je naša nacionalna potpredsjednica Marijana Mijatović rekla da je tema predavanja “Komunikacija”, nisam bila previše oduševljena. Očekivala sam dosadno trosatno predavanje na temu o kojoj ionako već sve znam. Ili sam barem mislila da sve znam. Marijana i fra Josip Pavlović oduševili su me predavanjima koja su bila zanimljiva, jako poučna i poticajna. Sati su mi brzo prolazili, a koncentracija mi nije padala jer je način na koji su oni pričali zaista bio odličan.

Mislila sam da se na temu komunikacije nema baš toliko toga pametnoga i novoga reći, ali oni su uspjeli otkriti mi sjajne nove trikove i savjete kako što bolje komunicirati s bratstvom, ali i s bilo kime. Dok su oni tako pričali ja sam zaista, nakon duljeg vremena, poželjela više i aktivno poticati moje bratstvo na dobro. Tom sjajnom dvojcu kasnije se pridružila i Lucija Rogina koja je bila jednako sjajna kao i oni, a i pokazala nam je brojne igre kojima možemo animirati bratstvo. U igri i smišljanju ideja kako promijeniti neke stvari kod sebe, a i pomoći drugima vrijeme mi je stvarno proletjelo.

Nakon cijelog dana napornog rada, druženja sa starim prijateljima i stvaranja novih prijateljstva slijedio je večernji program na kojem smo se stvarno zabavljali i aktivno sudjelovali u igrama. U nedjelju je opet svanulo sunce, a mi smo odslušali još jedno predavanje i na kraju dobili svoje zaslužene diplome, čime smo postali animatori. Vraćamo se u svakodnevni život puni snage za sve što je pred nama.

Voljele bismo da vam možemo prenijeti svoje doživljaje cijelog vikenda, no s obzirom na to da je to jako teško napisati, morat ćete nam vjerovati na riječ da je bilo stvarno divno, da smo puno toga naučile i da smo dobile prijeko potrebni poticaj za daljnje djelovanje u našem bratstvu. Svima koji još nisu bili na školi animatora zaista preporučamo da odu jer je to bilo jedno od najvažnijih iskustava u našem dosadašnjem framaškom životu koje nam je puno pomoglo u osobnom rastu, a time, nadamo se, i u rastu cijeloga našeg bratstva.

Kao šećer na kraju, htjele bismo spomenuti priču koju nam je ispričala Ana Fruk, vijećnica Međunarodnog vijeća OFS-a, zadužena za zapadnu i istočnu Europu. Na jednom Hodu Frame jedan framaš slomio je nogu još za vrijeme putovanja u Hrvatskoj i bilo je logično kako neće moći nastaviti put. Ali nakon što je otišao u bolnicu i dobio gips i štake, njegova su braća odlučila da nastavi svoj put te su ga u teškim trenucima nosili na leđima. Kad je netko upitao jednog framaša je li mu teško nositi ga na leđima, on je odgovorio “To nije teret, to je moj brat”.

Margita Šudić i Ivana Dujmović