Arhiva kategorije: Meditacije Miljenka Grubeše

Na izvoru ljubavi i vjere

U svakom postojanju vidim ljubav. U svakom stvorenju, u svakom biću. Vidim je, uvijek, ispred svega, u svemu i iza svega – dobrog. Jer vjerujem da jedino ljubav može biti kreator, stvaratelj, redatelj. Da bez nje ništa nije moglo postati i opstati. Ona je najveće, savršeno dobro, koje stvara svako dobro.

Ne vjerujem u slučajnost, ne vjerujem da svemir i svemirski brod može nastati slučajno, sam od sebe, ne vjerujem da najsavršeniji stroj i najsavršenije biće na zemlji može nastati samo od sebe, iz puke slučajnosti, ne vjerujem da najbolji film može nastati bez redatelja, da red u svemiru može nastati bez Redatelja, da zakoni u prirodi mogu nastati bez Zakonodavca.

U čovjeku mogu vidjeti najviše ljubavi, jer se u njemu kao u ogledalu ogleda savršenstvo njegova Stvoritelja. Kao u njegovoj slici i prilici, u kojoj mi je Bog nadohvat i očima i srcu.

Iza djeteta, naravno, stoji ljubav njegovih roditelja. Ali, ipak, roditeljska ljubav nije njegova Stvoriteljica, nego samo Njezin kanal, posrednica, sustvarateljica. Roditelji nikad ni jedno svoje dijete nisu izabrali. Oni ga preko svoga tijela dobivaju. Darovano im je samo na privremeno čuvanje; na radost i brigu. Čovjeka u život izabire jedino vječna i savršena, Apsolutna Stvarateljica – Ljubav. Stoga je jedino ona njegova istinska i prva majka i njegov otac. Prva dužnost zemaljskih roditelja je upravo to objasniti svojoj djeci. Ipak, ta razumska spoznaja za mene premalo ili gotovo ništa znači, ako to ne iskusim u vlastitom srcu. Jedino ako uspijem, imam (presudno, predragocjeno) iskustvo ljubljenog djeteta Božjeg!

Ako iskusim Božju ljubav, tek tada sam rođen. Nanovo rođen. Ne od volje zemaljske, nego od Duha – Nebeske ljubavi. Tada dobivam radost, dostojanstvo i sigurnost Božjeg djeteta. Ljubljen sam, i mogu ljubiti! Mogu Bogu vjerovati! Mogu mu se s povjerenjem u naručje predati kao ljubljenom ocu. Jedino tada mogu biti neovisan o ljudskoj ljubavi. Samo tada na zlo mogu uzvratiti ljubavlju. Jer tada sam na svom vječnom izvoru – na izvoru ljubavi i vjere. Tada kroz mene teče bistra rijeka Božje ljubavi, koju ne može više zagaditi ničija uvreda i mržnja. Ni moj ni tuđi grijeh. Jer ga rijeka svom silinom izbaci iz moga srca i ne da mu se u njemu nastaniti. Tada me ništa više ne može rastaviti od Ljubavi Božje. Ništa! Tada sam i sam izvor i rijeka ljubavi i vjere. Tada ne živim više ja, nego Ljubav u meni živi. I ja u njoj.

Preuzeto sa Glasa Koncila.

Uzvraćena ljubav

Bez vjere čovjek ne može živjeti, a niti preživjeti. Bez vjere čovjek ne može ustati sa svog stolca na kojem sjedi. Ništavna je objektivna mogućnost ako u nju čovjek ne vjeruje. Ako ne vjeruje da se može ustati, nikad se neće ustati; ili će možda zvati pomoć da ga podignu. Zaista, bez vjere ne možemo ništa učiniti, ni najmanje ni najpotrebnije stvari u životu. Ako čovjek ne vjeruje da može otići na posao, nikad na njega neće otići. Ako ne vjeruje da može učiniti neko djelo, nikad ga neće učiniti. Može u sebi imati bezbroj mogućnosti, ali bez vjere ni jednu ne može ostvariti. Tek po vjeri ljudske se vrijednosti aktiviraju. Nevjera pasivizira, paralizira, umrtvljuje, a vjera aktivira, ostvaruje i oživotvoruje. Nevjera oduzima život, sve mogućnosti, a vjera daje život i ostvaruje sve mogućnosti. Zaista, vjera je život, a nevjera smrt. Vjera umnaža vjeru i na svom vrhuncu vjeruje u Svemogućnost. U Boga Oca svemogućega.

Tko vjeruje, prima. Tko ne vjeruje, gubi. U vjeri se sve dobiva, u nevjeri sve gubi. »Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima« (Mt 13, 12). Tko vjeruje, već je primio, a tko ne vjeruje, već je izgubio. Tko vjeruje, pun je duha, snage, raduje se životu i stvara. Inventivan je, originalan i kreativan. Čini velika djela (a veliko djelo je često jedna malena iskrica koja upali veliku vatru – bez koje ne bi plamtjela.

Ako čovjek ne vjeruje u sigurnost stropa nad svojom glavom, neće ostati ni sekunde za pisaćim stolom. Ako vjeruje da će se urušiti, odmah će istrčati iz sobe, iz zgrade. Ako vjeruje da je siguran, onda i dalje za stolom mirno piše. Vjera je čovjekov duh koji ljudskim životom upravlja. Kakva vjera, takav život. Kakav život, takva vjera.

Isus stalno ponavlja: Neka ti bude po tvojoj vjeri. Ali često radije primamo po svojoj nevjeri. I onda tražimo opravdanja i argumente za nevjeru – umjesto za vjeru. Kako to, možemo vjerovati u vječni život a ne možemo vjerovati u najmanje stvari u našem životu? Teorijski čvrsto vjerujemo u savršenu Božju ljubav i njenu svemogućnost, ali u osobnom konkretnom životu ne vjerujemo (sumnjamo) da Bog može i želi bilo što za nas učiniti. U našoj teoriji Bog nam je vrlo konkretan: svemoguć Otac, Brat spasitelj, savršen prijatelj, a u konkretnom životu apstraktan, dalek, nemoćan, hladan. U teoriji imamo jednog Boga, a u životu drugog. Kažemo »Bog je ljubav«, a i dalje ostajemo santa leda.

Vjera je potpuna sloboda koju Bogu darujemo u svom životu, širom otvoreno srce za Njegovo djelovanje, ona je uzvraćena ljubav Bogu koji nas ljubi. Što vjerujemo, to imamo. Živoga Boga u životu. Nevjera su jedina zatvorena vrata kroz koja Bog neće – ne želi – proći, jer darovana nam sloboda najveći je izraz Njegove ljubavi, našu slobodu iznad svega ljubi, jer bez nje nema ljubavi i čovjeka. Vjera je sva naša ljubav i sav naš život. Ona je sjedinjenje čovjekove i Božje ljubavi.

Preuzeto sa Glasa Koncila.

Tijelo, krv, duh

Čovjek nije samo obično smrtno biće kako se često govori, nego i vječno biće. Čovjek se u ljubavi svojom smrću rađa za život vječni. Nije vječan samo čovjekov duh i duša, nego i tijelo. Ono nije samo jadno, raspadljivo, bolećivo, smrtno, grješno, ono je i sveto i lijepo i vječno. Odnos prema čovjekovu tijelu mora uvijek biti dostojanstven kao i prema njegovoj duši i duhu jer su nerazdjeljiva cjelina, osoba, čovjek – Božje remek-djelo, njegova živa slika i ponos, u kojoj je prisutna sva veličanstvenost Božje ljubavi i inteligencije. Čovjek je Božja ljubav. Po jednoj krajnosti ljudsko se tijelo čini bezvrijednim, životinjskim, grješnim, običnom živom materijom s biološkim, kemijskim, fiziološkim zakonima.

U povijesti kršćanstva tijelo se dugo ponižavalo, vrijeđalo, smatrajući ga izvorom svakoga grijeha i zla, zato su njegove potrebe omalovažavali i negirali. Svećenici su zapostavljali čovjekove materijalne potrebe misleći samo na spas njegove duše. No čovjekovo spasenje je cjelovito, zahvaća i duh i dušu i tijelo. Tko ne voli čovjekovo tijelo, ne ljubi čovjeka, jer nema čovjeka bez tijela. Jednostavno, ne može se ljubiti čovjeka bez tijela. Ljubi li tko zaista gladnoga čovjeka ako mu ne da jesti?

I Bog je postao tijelo i učinio ga vječnim božanskim tijelom. On, Sin Božji, postao je tijelo i u tom tijelu će zauvijek ostati. Dakle, čovjek nije samo duhovno, nego i tjelesno biće. Istina, Isus je svoje tijelo podredio svomu duhu, ali upravo zato da ga učini vječnim i nebeskim. Tijelo nema svrhu u samom sebi, nego u duhu, u zajedništvu i skladu s njim, u istom konačnom cilju i ostvarenju: u vječnoj i savršenoj ljubavi. Isus je četrdeset dana u pustinji postio o kruhu i vodi, da bi u sebi ojačao svoj duh ljubavi i bio spreman žrtvovati se ljubavi. Bez duha tijelo ne vrijedi ništa. Ali u duhu s duhom postaje jedno. Istina, duh je u čovjeku primaran, on je gospodar tijela, koje mu mora služiti. Čovjek svoje tjelesne potrebe podređuje duhovnim ciljevima. Svojim duhom može potpuno upravljati tijelom. Isus je svoje tijelo i krv predao za hranu i piće ljubavi i potpuno ga posvetio. Čovjekovo tijelo i krv u Isusu su dobili najveću, spasenjsku, božansku vrijednost čovjeka, postali su živa vječna ljubav po kojoj se i u kojoj se svi ljudi spašavaju.

Preuzeto sa Glasa Koncila.