Atalaya, 18. srpnja 2010., nedjelja

Svanulo je sunčano subotnje jutro. Otišao sam do Aldee pokupiti neke stvari koje sam ostavio tamo. Nakon što sam tamo popio i kavu, htio sam otići u župu spakirati kofere i čekati poziv fra Gerarda. Prije toga sam još jednom Unimogom skoknuo do farme po jaja jer sinoć to nitko nije napravio. Kad sam to obavio, vratio sam se u župu, spakirao stvari i čekao. Usput sam se opraštao od Mazamarija, u glavi vrtio film od protekla dva mjeseca, radovao se dolasku fratara iz Hrvatske i Chicaga i razmišljao o ređenju. Iz razmišljanja me trgnuo poziv fra Gerarda. Morao sam krenuti. Otišao sam do župnika da se pozdravim i da mu vratim duhanske delicije koje mi Dnevni “promet” s farme je dao jer nisam imao mjesta u torbi za drvenu kutiju cigara i vrećicu punu duhana. Inzistirao je da zadržim »robu«, no kad sam mu pokazao torbe koje su ionako već pucale po šavovima, odustao je. Otišao sam na taksi stanicu kako bih uhvatio taksi za Satipo. Na stanicu sam stigao prvi pa sam morao čekati još četvero ljudi da se taksi napuni i da možemo krenuti. Dugo sam čekao, a onda ih je odjednom došlo petero. Bila je to cijela jedna obitelj, tako da ih taksist nije htio razdvajati. Sve ih je natrpao na zadnje sjedalo, a ja sam sjeo na suvozačevo mjesto jer sam prvi došao na stanicu. Vozilo je bilo neka stara prašnjava Toyota karavan porazbijanih stakala. Krenuli smo. Vozač je vozio kao da ga netko goni! Opalio je stotku po grbavoj i prašnjavoj cesti koja vodi do Satipa. Ispred nas oblak prašine, iza nas također. Ništa se ne vidi, a on juri, pa pretječe, pa koči, pa ga zanosi… Osjećao sam se kao da se nalazim na rally stazi Paris Dakar. Izmolio sam savršeno pokajanje i nadao se da anđeli čuvari dobro vide i u oblaku prašine. Umjesto za pola sata (koliko treba normalnom vožnjom od Mazamarija do Satipa), na odredište smo stigli za 15 minuta. Uz to, na ulazu u Satipo treba vezati pojas. Ne znam točno zašto, ali prije samog ulaska u Satipo vozač moli suvozača da zakopča pojas. Satipo je malo veći grad. Ima asfalt, ima čak i, zamisli, semafore! Tamo ne vrijedi pravilo jačega i ne može se voziti u suprotnom smjeru kao u Mazamariju. Izgleda da je uređen promet razlog za vezanje pojasa…

Otišao sam u župu i čekao fra Gerarda. Stigao je brzo nakon mene, taman u vrijeme ručka. Ručali smo u obližnjem kineskom restoranu te nakon ručka posjetili sjedište Caritasa i novoizgrađeni misijski centar. Na tom su se području prije nalazili avionska pista i hangar, no budući da su ih morali preseliti izvan grada, tamo su izgradili kuću u kojoj se trenutno nalazi fratar njujorške provincije fra Mariano Gagnon. Kod njega smo popili kavu i krenuli put San Ramóna. Samuel, tajnik Vikarijata, ostao je još jedan dan u Satipu kod svoje kćeri. Gerard i ja otišli smo sami. Zajedničko putovanje bilo je prilika i za ugodan razgovor, tako da je vrijeme brzo prošlo. U večernjim satima sretno smo stigli u San Ramón koji je bio domaćin susreta mladih iz Vikarijata. Župom su se orili pjesma i veseli glasovi mladih iz različitih dijelova Vikarijata. Ja sam odmah iskoristio priliku da se spojim na internet i vidim što ima novoga u bijelom svijetu. Sljedeći dan smo s mladima imali misu. Večer je brzo došla, a onda i ponedjeljak ujutro. Oko 10 sati krenuli smo za Limu. Bilo nas je četvero: fra Gerard, Samuel, Jan (misionar iz Poljske kojega smo pokupili u San Ramónu) i ja. Pred nama je bilo 7-8 sati putovanja. Iz tropskih vrućina stigli smo u hladnu Limu.

Rio Tambo, 20. srpnja 2010., utorak

Jeste li znali da prsluci za spašavanje na vodi mogu služiti i kao štitnici od hladnoće? Lijepi vam pozdrav s drvene barke gonjene s 80 konjskih snaga! Točnu lokaciju ne znam. Znam samo da se nalazimo na rijeci Tambo, 2 sata plovidbe od Atalaye prema Puerto Ocopi. Sunce nisam vidio već tjedan dana. Hladno je i vlažno – najgora kombinacija. Budući da ne mogu spavati, odlučio sam nastaviti s pisanjem. Pisat ću tako dugo dok mi se prsti ne smrznu, a izgleda i duže, jer se na obzoru nazire vedro nebo. Izgleda da će biti sunca. Jedva čekam! Čovjek se ne bi nadao da bi u prašumi mogao doživjeti ovakve hladnoće.

Nastavljam kronološki s putopisom. Stigli smo, dakle, u Limu koja je u ovo doba godine najružnija što se tiče klime. Sunce ne probija oblake i maglu sve do prosinca. Hladno je i vlažno. Fuj! Saznavši da će takvo vrijeme potrajati, počeo sam žudjeti za svojom prašumom i mojim Mazamarijem. Bio je 6. srpnja, dan kada dolaze fratri iz Hrvatske i Chicaga. Valjalo je razmišljati o ređenju pa smo Samuel i ja otišli u tiskaru da napravimo pozivnice i sličice koje ćemo dijeliti za uspomenu s ređenja. Nakon tiskare, otišli smo u trgovinu kupiti albu i đakonsku štolu. Vratili smo se u samostan i krenuli u zračnu luku po fratre iz Hrvatske i Chicaga. Sve je išlo po planu pa ih nismo morali dugo čekati. Vratili smo se u samostan, pojeli nešto i nazdravili domaćom rakijom koju je fra Antun, župnik iz Čakovca, uspio prošvercati iz Hrvatske. Nakon rakijice valjalo je ići spavati jer se ujutro kretalo za Cusco. Sljedeća dva dana u Cuscu bila su odlična prigoda za razgovor s fratrima o novostima iz zemlje i svijeta. Atmosfera je bila više turistička negoli misionarska pa sam se kad god je za to bilo prilike zamislio i razmišljao o mom Mazamariju. Zaželio sam se znoja, vrućine i prašine. Nakon obilaska Cusca i Machu Picchua vratili smo se u Limu. Moram priznati da sam impresioniran tim mjestom! To je prvo svjetsko čudo koje sam posjetio. Više od onog kamenja i ruševina, impresionirali su me priroda i prekrasan pejzaž. Mjesto je zaista posebno! Povratkom u Limu završila je turistička sezona i valjalo se vratiti u meni draže okruženje. Čim smo se vratili u Limu, navečer sam sjeo na autobus i zaputio se prema Mazamariju. Vožnja je trajala 13, umjesto predviđenih 11 sati. No nije mi se nigdje žurilo, tako da uopće nisam gledao na sat. Osim toga, većinu puta sam spavao, tako da ne znam zašto je put tako dugo trajao. Sjećam se samo u polusnu da smo stali pred jednim mostom usred ničega, a s druge strane mosta su bila dva kamiona i netko je vikao kao da se svađa s nekim. Možda se nisu mogli dogovoriti tko će prvi preko mosta, nemam pojma.

Stigao sam u Satipo i uzeo taksi za Mazamari. Opet sam naletio na nekog luđaka koji je vozio preko 100 km/h. Izmolio sam još jedno savršeno pokajanje. Stigao sam u Mazamari i zaputio se prema župi. Bila je subota pa je časna s učenicama čistila crkvu. Jedna djevojka je čistila ispred crkve i kad me opazila uzviknula je: »Teacher Pedro!« (Učitelju Petre!) U trenutku sam bio okružen mojim učenicama koje su me odmah pitale jesam li sada došao za stalno. Bile su sretne što me vide, a ja još više. Bio je to susret kao da se znamo 100 godina! Gospođa Nidia, kuharica u župi, pripremila mi je sobu. Odmah sam bacio stvari na krevet i htio se istuširati, no vode nije bilo. Ma nije me bilo ni briga! Brzo sam se presvukao, izletio na ulicu, uhvatio moto-taksi i otišao u Aldeu. Bio sam sretan što sam ponovo imao priliku doći u Aldeu koja se pretvorila u pravi mravinjak jer su pripreme za sutrašnje ređenje bile u punom jeku. Profesori su bili zaduženi za pripremanje hrane, a djeca su čistila kapelicu i pripremala sve što je bilo potrebno.

Možda bih trebao reći malo više o hrani. Kao što se kod nas za proslave obično peku janjci i odojci, tako se u Peruu priprema pačamanka (čitaj kako piše). Prvo se na nekoj čistini u zemlji iskopa rupa u koju se zatim naslažu meso, manioka i ostalo povrće. Na to dolazi užareno kamenje, na njega zemlja i na kraju se sve prekrije palminim lišćem tako da čistina izgleda kao i prije kopanja rupe. I to je to! Nešto kao naša peka. Za ovu prigodu pačamanka se sastojala od nezaobilaznih zamoraca ilitiga cuya, piletine i svinjetine. Bila je odlična! Bravo profesori!

Tog popodneva još smo jednom isprobali pjevanje pjesme za misu. Nismo
se ni okrenuli, a već je, po običaju, pao mrak. Vratio sam se u župu na večeru.

Pauza. Smrzavaju mi se prsti, a sunca još nema na vidiku. Hasta luego!

Mazamari, 15. srpnja 2010., četvrtak

Nakon 3 tjedna jurnjave od jednog kraja Perua na drugi, konačno sam našao malo vremena zabilježiti što se sve dogodilo od prošlog javljanja. Protekla 3 tjedna bila su dosta intenzivna. Što fizički zbog stalnih putovanja, što psihički zbog važnih događaja u mom životu.

Krenimo od početka. Moje zadnje javljanje bilo je uoči velikog blagdana za Mazamari, Svetog Ivana Krstitelja. Blagdan je protekao bučno i veselo. Nakon tjedan dana konstantnog feštanja uoči blagdana, nadao sam se da će sa samim blagdanom sve završiti i vratiti se u normalu, no nitko ne zna zbog kojeg se točno razloga fešta nastavila još četiri dana nakon samog blagdana. Na sam blagdan u mjesto je stigla jedna plesna skupina s brdovitog dijela Perua i nakon svečane procesije izvela zanimljiv ples uz zanimljivu melodiju. Budući da je to meni bilo nešto novo i neviđeno, dosta sam fotografirao i promatrao ples. Nakon sat vremena provedenog na jakom podnevnom suncu, odlučio sam napustiti slavlje i potražiti osvježenje u župnoj kući. Ples i glazba su se nastavili i nikako nisu stajali. Mi smo završili s ručkom, čak sam otišao i na kratki popodnevni odmor, a ekipa je još uvijek plesala po onoj vrućini na istu melodiju. Melodija me polako počela živcirati i u sebi sam molio da prestanu. No glazba se nastavila kroz cijelu noć i sljedeći dan, pa sljedeći… Ista melodija, isti ples. Jedino što se mijenjalo jest ulica u kojoj se plesalo. Išli su od jednog ugla do drugog i plesali. Uz ples, postoji još jedan zanimljiv običaj: takozvani cortamonte. U šumi se posiječe stablo i zabije se nasred ulice. Zatim se na grane okače razne stvari poput sandala, odjeće i slatkiša. Nakon toga ljudi se okupe oko stabla i počinje svirati glazba u kojoj dominiraju bubnjevi. Kad se svi prisutni skupe oko stabla, uzima se sjekira i njome se udara po deblu. Svatko ima pravo samo jednom udariti sjekirom. Onaj koji svojim udarcem sruši stablo, ima pravo prvi si odabrati stvar sa stabla, a tek onda svi ostali. Kako navečer nisam izlazio iz kuće, ujutro sam vidio samo ostatke te
proslave. Ostali su samo panjevi koji su stršali nasred ulica i srušeno stablo pokraj puta. Toliko o fešti svetog Ivana.

Bližio se dan mog odlaska iz Mazamarija koji je bio predviđen za blagdan Sv. Petra i Pavla. Također, trebalo je završiti i s ispitima. S ravnateljicom škole sam dogovorio da ću u ponedjeljak održati ispit za sve učenike kako bi stigli završiti prije nego odem. Nazvao sam fra Gerarda da dogovorimo točno vrijeme polaska. On se nalazio u Atalayi (mjesto udaljeno od Mazamarija 40-ak minuta avionom ili 7 sati čamcem ili jedan dan autom) te smo se dogovorili da će mi javiti kad sjedne u avion kako bih mogao odmah krenuti za Satipo (mjesto udaljeno od Mazamarija 30-ak minuta taksijem) u kojem bi se našli i zajedno krenuli za San Ramón. Tamo bi prenoćili i ostali koji dan prije odlaska u Limu. Ondje bi dočekali fratre koji dolaze iz Hrvatske na moje ređenje. Nazvao sam fra Gerarda da saznam u koje doba dana bih trebao biti spreman, na što mi je rekao da zbog posla neće moći izaći iz Atalaye do subote. Uh, to mi je puno olakšalo stvari jer sam tako imao još tjedan dana
da u miru završim s ispitima.

Stigla je i druga fešta koja: Sveti Petar i Pavao. Blagdan (koji je ujedno i moj imendan) je na razini cijele nacije, ujedno i neradni dan. Ono što se dogodilo na taj dan prilično me pogodilo. Nakon jutarnje mise djeca, časna sestra i ja, ostali smo u crkvi uvježbavati pjevanje pjesama za moje ređenje. Kad smo sjeli i htjeli početi s probom, jedna časna sestra ušla je u crkvu za ruku vodeći dvije malene, meni još nepoznate djevojčice. Otišla je ravno k fra Komandosu i predstavila mu ih. Kad su ušli u crkvu nastao je muk, a ja nisam znao što se točno događa. Upitao sam drugu časnu o čemu je riječ, na što mi je rekla da su te dvije curice upravo stigle iz Puerto Ocope, mjesta 40-ak minuta udaljenog od Mazamarija. Roditelji su im noć prije bili ubijeni te je njihova zajednica odlučila poslati ih u Aldeu da se netko pobrine za njih i omogući im nastavak školovanja. Ovo mi je bilo prvo takvo iskustvo ovdje pa sam bio dosta pogođen tužnim sudbinama koje su zadesile djevojčice. Bile su manje od svih ostalih. Lica su im bila umorna i zamazana, a odjeća prljava i poderana. U očima su im se vidjeli strah i tuga. Nakon što su predstavljene fra Komandosu, nisam imao prilike upoznati ih jer ih je sestra odmah odvela u Aldeu kako bi nešto pojele i odmorile se. Poslijepodne toga dana, otišao sam do Aldee malo se družiti s djecom budući da taj dan nije bilo nastave. Sreo sam malene djevojčice koje su se već sprijateljile s ostalom djecom i igrale se ispred škole. Prišao sam im da se upoznam s njima i izrazim im dobrodošlicu. Pitao sam ih kako se zovu. Starija se zove Gabriela, a mlađa je Cielo (to im nisu prava imena, izmijenio sam ih). Izgledale su kao da se ništa nije dogodilo i kao da prošla noć nije bila najstravičnija u njihovim životima. Bile se nasmijane i skakutale su uokolo s ostalom djecom. U jednom trenutku, starija sestrica Gabriela došla je do mene, pogledala me u oči i rekla: »Moja mama je mrtva.« Zatim je prste uperila u uši i usta i rekla da je mami iz tih mjesta tekla krv. Upitao sam je što se dogodilo s tatom, na što je samo slegnula ramenima i odgovorila: »Isto.« Bio sam potresen tim riječima te, što zbog mog slabog španjolskog, što zbog intenziteta osjećaja i napetosti situacije, nisam mogao sklepati suvislu rečenicu da nastavimo razgovor. Tako da smo se punu minutu samo gledali u oči bez ijedne riječi. Gabriela je zatim otrčala svojim prijateljima i nastavila igru. Imao sam o čemu razmišljati ostatak dana… Kad sam na kraju dana legao u krevet, dugo nisam mogao zaspati i razmišljao sam o svim tim događajima. Sljedeći dan nisam imao mira pa sam odlučio malo se raspitati zašto se događaju stvari koje su se dogodile Gabrieli i Cielo. Za večerom sam se sa župnikom raspričao o tim stvarima. Naime, Mazamari i okolica centar su okupljanja trgovaca drogom i terorista. Na ovom području raste dosta koke, a i sam Peru je najveći izvoznik kokinog lišća. Od cjelokupnog izvoza možda kojih 30-ak posto odlazi u medicinske svrhe i tih 30 posto je pod nadzorom države koja, naravno, sebi od toga ubire porez. Ostalih 70-ak posto izvoza koristi se za proizvodnju kokaina.

80-ih i 90-ih godina u Peruu je bio civilni rat. Komunisti-teroristi harali su prašumama Perua i nastojali pridobiti na svoju stranu što više pridošlica. Riječ je o militantnoj skupini Sendero Luminoso (Svijetli put) kojoj je prvotni cilj bio borba protiv buržoazijskog društva koje je u svom vlasništvu imalo većinu kapitala zemlje. Senderisti su se pod utjecajem maoističke ideologije počeli baviti trgovinom droge kako bi osigurali financijska sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. No kao i u svakom ratu, najviše su stradali nevini. Kad bi teroristi došli u neko selo, prvo bi poubijali sve životinje, a meso uzeli sebi za hranu. Nakon toga bi od stanovnika zahtijevali da im se pridruže, a ako bi odbili, poubijali bi njih i sve što diše u selu.

Imao sam prilike posjetiti neka sela u kojima su bili poubijani doslovce svi. Jedno takvo zove se Tziriari (čitaj: Ćirijari), od Mazamarija udaljeno pola sata vožnje po makadamu. Kažu da je rijeka koja teče uz selo danima bila crvena od krvi. Danas je situacija drugačija. Teroristi se služe drugačijim metodama. U sela donose hranu i lijekove, ali od stanovnika zauzvrat traže da im beru koku. Veliki šefovi uglavnom žive u vilama na obalama Španjolske, SAD-a ili ostalih zemalja. Možda ste na fi lmovima vidjeli da žive u vilama skrivenim duboko u prašumi, no to nije tako. Vraćam se na priču o Gabrieli i Cielo: njihovi roditelji su najvjerojatnije bili ti jadni i siromašni ljudi koji su se borili za preživljavanje. Brali su koku za nekog velikog šefa koji im je za određenu količinu ubrane koke nudio određenu količinu novca. Ti jadni ljudi najvjerojatnije su dobili nešto bolju novčanu ponudu od nekog drugog šefa pa su ubranu koku prodali njemu. Onom prvom to se nije svidjelo pa ih je ubio. Kažem da je to možda tako bilo, nisam sto posto siguran, ali najveći broj ubojstava događa se upravo zbog toga. Ostala ubojstva događaju se među Bezbrižna igra na školskom pločniku pojedinim »kompanijama« trgovaca drogom. No kažu da je sada trgovina drvom još unosnija od trgovine kokom. Prašume se krče sve više i više, a drvo se izvozi. Zaboravio sam točno koje sve sorte se izvoze, no jedna od njih je cedar koji je vrlo cijenjen i skup. Malo sam razmišljao o tom rašumljivanju. Cijeli svijet se buni što se krče šume Amazone koja se još naziva i »plućima svijeta«, ali Europa i SAD su isto tako nekad bili šumovita područja. Sve se to posjeklo i raskrčilo kako bi se stvorila mjesta za gradove i polja. Tada nitko nije pričao o rašumljivanju i ekološkim katastrofama. Šume Europe i SAD-a sad su zaštićeni rezervati kako bi »veliki igrači« pokazali da im je stalo do prirode i ekologije, a ti isti ljudi sijeku šume Amazone. Paradoksalno. Isto tako, da bi svijet mogao uživati u bananama, ananasu, kavi i čokoladi, potrebno je prvo posjeći šumu da bi se stvorio prostor za plantažu. Sada mi »veliki prosvijetljeni ekolozi« branimo zemljama koje imaju u posjedu velike šume da ih sijeku, a njima su te plantaže jedan od većih izvora prihoda. Da ne spominjem da su sve te zemlje redom siromašne i da većina stanovništva živi u neljudskim uvjetima. Problem nije u tome što se sijeku šume, nego u tome što se sijeku tolikom brzinom da se priroda ne stiže vratiti u ravnotežu. Zašto se sijeku tolikom brzinom? Jer konzumerističko društvo Zapada ima velik apetit. Zato prije negoli odlučite promijeniti neki komad namještaja jer vam se više ne sviđa ili je izašao iz mode, sjetite se da o vašim apetitima ovisi ekološki ekvilibrij, a možda i život nekog urođenika koji radi za bešćutnog šefa trgovine drvom.

Stvari koje sam donedavno uzimao zdravo za gotovo, sada su personificirane, jer sam vidio koliko težak put treba biti prevaljen da bi se dobio gotov proizvod koji ću kupiti u trgovini. Jedan primjer je riža. Od ručnog branja, transporta (kamionom se ne može u močvarno polje riže pa se vreće iz polja nose ručno, na ramenima), sušenja, čišćenja pljeve pa do gotovog proizvoda u vrećici, dugačak je i težak put. Sad bi me srce zaboljelo kad bih vidio nekoga da baca rižu na mladence koji izlaze iz crkve. Možda i mi, djeca iz grada, ove stvari malo dublje doživljavamo od onih koji su sa sela i koji su iz prve ruke imali priliku iskusiti cikluse sjetve i žetve. Pa mnogima je i dan danas otići na selo neka vrsta egzotične avanture!

Malo sam odlutao u mislima pa ću se sada vratiti na trag koji sam započeo. Spomenuo sam već selo Tziriari. Jednog popodneva (petak, zadnji dan ispita) dogovorili smo se da ćemo posjetiti jednu zajednicu prije nego odem. Uzeli smo naš tenkić (Unimog), u prikolicu stavili stolice i krenuli na put. Bilo nas je 10-ak. Dvije časne sestre, dvije volonterke iz Španjolske, jedna profesorica i nekoliko djece koju smo usput ostavljali u njihovim selima kako bi mogli vikend provesti s obiteljima. Krenuli smo oko 14:30. Usput smo se zaustavili na Cataratas Arcoiris (Dugin slap). Zove se tako jer točno u podne u njega lupi sunce i proizvede prekrasnu dugu. Malo smo se zadržali i uživali u osvježenju i ljepoti slapa. Dečki su se i okupali. 

Nastavili smo put našeg odredišta. Po putu mi je časna sestra (koja zna engleski) malo pričala o vremenima terorizma. Pokazivala mi je sela u kojima nitko nije ostao živ, rijeku koja je bila preplavljena krvi i ostale stvari koje izazivaju bolna sjećanja. Uz to mi je spomenula kako i dan danas nije baš sigurno putovati ovim cestama jer se često zna dogoditi da naoružani ljudi zaustavljaju kamione i pljačkaju ih. To se događa kada padne mrak. Stigli smo do sela i parkirali kamion. Zatim smo se pješice zaputili prema rijeci s Berba riže Pod Duginim slapom lijeve strane ceste. Na drugoj obali rijeke nazirali su se slamnati krovovi kuća. Znao sam da je to naše odredište, no nisam znao kako ćemo preko jer rijeka je velika, a nigdje nikakvog plovila. Samo jedna žičana sajla koja spaja dva kraja obale rijeke. S nama su bila i neka djeca iz tog sela. Oni sebe zovu comunidad (zajednica), a ne tribu (pleme) kako su to stalno govorile dvije Španjolke koje su bile s nama. Kad smo došli do rijeke, djeca su počela ispuštati neke čudne zvukove slične zavijanju vuka na mjesečini. Dugo vremena ništa se nije događalo. Zatim su se odjednom s druge strane rijeke prvo pojavili psi, a onda i neka djeca. Neko vrijeme su samo stajali i promatrali nas, a zatim su otrčali natrag u selo. Nakon toga su se na drugoj strani obale pojavili jedna žena i jedan muškarac. Muškarac je sjeo u drvenu konstrukciju pričvršćenu za sajlu i zaputio se na našu strani obale. Ta je sprava nešto najsličnije našoj zagrebačkoj žičari, samo što nema motora koji bi vukao konstrukciju. Tako da do pola puta vrijedi zakon inercije, a kada se konstrukcija zaustavi, potrebno je upregnuti vlastite mišiće. U tri runde svi smo došli na drugu stranu rijeke i zaputili se u selo. Nekoliko minuta probijanja kroz šumu i stigli smo! No ne u selo, nego samo na jedno obiteljsko gospodarstvo koje se sastoji od kuće za spavanje, kuće za stoku i jedne nadstrešnice koja je služila kao kuhinja. Dublje u selo nismo išli. Zbog burne prošlosti koju sam spomenuo, te zajednice su dosta zatvorene i ne puštaju bilo koga u svoja sela. Da sam kojim slučajem bio sam, sasvim sigurno ne bih prešao rijeku. Zato je potrebno ići s nekim tko je iz tog sela ili s nekim koga mještani sela poznaju. Iako je s nama bila ravnateljica škole i nekoliko klinaca iz tog sela pa su nas zato primili, svejedno su nas i dalje čudno promatrali. Čim smo stigli do kuće, djeca su se posakrivala u svoja skrovišta, a stariji su budno pratili svaki naš korak. Iz poštovanja i zahvalnosti što su nas pustili u svoje selo, pitali smo ih smijemo li ih fotografirati što su nam i dozvolili. Bilo je zanimljivo vidjeti jednostavnost i skromnost uvjeta u kojima je živjela ova obitelj. Dok smo tako opušteno pričali s njima, sinulo mi je kako brzo ovdje pada mrak i sjetio sam se one priče o pljačkašima uz cestu koju mi je na putu do sela ispričala časna sestra. Upozorio sam suputnike da bi valjalo krenuti u Mazamari prije mraka. Krenuli smo, no mrak je bio brži od nas! U jednom trenutku više ništa nisam vidio! Valjalo se žuriti polako jer cesta nije bila baš najbolja, a k tome sam u prikolici imao ljude koji sjede na kuhinjskim stolicama. Uz to, trebalo je prijeći i nekoliko mjesta gdje su potoci presijecali cestu. Bila je to znojna i stresna vožnja, no Bogu hvala sretno smo stigli u Mazamari. Moram priznati da mi je svaki kamion koji je stajao uz cestu bio sumnjiv te sam za svaki unaprijed smišljao plan za bijeg i na pameti mi je stalno bila ona: »What Would Jesus Do?« (Što bi Isus učinio?) Ispred crkve smo bili u 18:55, tako da sam iskrcao sve putnike kako bi otišli na misu, a ja sam otišao dalje u Aldeu vratiti kamion.

Ostao sam još par sati u Aldei u razgovoru s klincima. Bila mi je to zadnja večer tamo pa sam se htio pozdraviti s njima. Noć je bila prekrasna, nebo prepuno zvijezda. Sjedili smo u dvorištu škole, pričali i pjevali. Svakih pet minuta su me pitali hoću li se ikada vratiti k njima te zašto moram otići. I meni je bilo teško i nisam htio otići. Bilo mi je prelijepo u Aldei. Osjećao sam se poput Isusovih učenika na brdu Preobraženja. Nisam htio otići! Svaki put kad bi me netko od djece upitao hoću li se ikada vratiti, skrenuo sam s teme i rekao da pričaju nešto o sebi i svojim običajima, što će raditi kada završe školu i slično. No oni se nisu dali smesti i stalno su me molili da ne idem i da ostanem s njima.

Vrijeme je brzo prolazilo, a valjalo je otići i do župe jer se tamo također spremala oproštajna večera. U meni su se poput uragana komešale raznorazne emocije. Bio sam prepun tuge što moram otići, radostan što ću nakon dugo vremena ponovno vidjeti svoje fratre iz Hrvatske i Chicaga, ali i pomalo nervozan zbog ređenja koje me tek čekalo. Sve te burne emocije oduzele su mi apetit i želju za nekim druženjem. No župnik je izvadio viski te smo pričali dugo u noć…

Nakon ovog dijela slijede tisuće prijeđenih kilometara, tako da to ostavljam
za iduće javljanje…

Mazamari, 23. lipnja 2010., srijeda

Već se dugo nisam javio. Nisam imao vremena jer sam po cijele dane u pogonu. Ne bih ni sada ovo pisao, već spavao, da mi se nije dogodilo to što mi se dogodilo. Dok ovo pišem, ponoć je. Krimić se nastavlja. Evo priče. Sutra je velika fešta u Mazamariju – sv. Ivan Krstitelj, svetac zaštitnik mjesta. Večeras je na trgu ispred crkve u 23 sata bio vatromet pa smo svi sjedili ispred crkve i uživali u eksploziji boja na nebu. Kad sam izlazio iz svoje ćelije, ostavio sam ključ u bravi jer nisam znao jesu li »peseki« čuvari na slobodi ili u kavezu pa da soba bude otključana ako bude trebalo trčati. Ovo je bilo prvi put otkad sam došao u Mazamari da sam ostavio ključ u vratima… Kad sam se vratio s trga, imao sam što i vidjeti. Neki tip izlazi iz moje sobe s kutijom cigareta u rukama. Zgrabio sam ga, zavrnuo mu ruku pa ga pitao što radi u dvorištu župe. Rekao je da traži cigarete. Nisam znao što bih mu rekao pa sam ga odvukao do župnikove sobe i vikao: »Padre, ladron in mi habitacion!« (Pater, lopov u mojoj sobi!) Župnik je u gaćama istrčao van, zaletio se prema lopovu i zavrnuo mu ruku tako da je ovaj pao na koljena.

Zatim je pozvao kuharicu i viknuo joj da pozove policiju. Kad sam uljeza odvlačio prema župnikovu stanu, iza leđa je bacio novac koji je pokupio iz moje sobe, a pokupio je, naravno, sve što sam imao. Dokumente i putovnicu na sreću nije dirao iako su bili u istoj torbi u kojoj i novac. Budući da je policija udaljena samo 2 minute hoda od župe, jedan jedini policajac koji je bio u zgradi dotrčao je i odveo lopova u postaju. Ja sam otišao u sobu provjeriti fali li još štogod, no nisam ništa primijetio. Nakon nekih 10-ak minuta od dolaska policajca, na vrata mi je pokucala kuharica i rekla da moramo ići do policijske postaje odlučiti što ćemo s lopovom i hoću li dizati tužbu. Naravno, ovdje je još uvijek učinkovitija metoda propuštanja lopova kroz ruke policije koja će mu na »lijep« način »objasniti« da to što je napravio nije u redu, te će ga »lijepo zamoliti« da to više ne radi. Pitat ću ujutro župnika koje pedagoške metode koriste – možda se mogu koristiti i u školi, tko zna! Budući da ne znam kako ovdašnji sustav funkcionira, rekao sam da ćemo učiniti kako župnik predlaže. Možete i sami pogoditi za koju se opciju odlučio. Ako ne možete, reći ću vam samo da ne voli papirologiju. Rekli smo policajcu što ćemo, na što me još jednom upitao fali li mi štogod iz sobe. Odgovorio sam da nisam ništa primijetio. Na to je iz džepa izvadio šaku stvarčica među kojima sam pronašao svoj USB sa svim dokumentima i upaljač. Kad sam se vratio u sobu, primijetio sam da nedostaje i nekoliko kovanica sa stola, no neka mu bude, to ću mu pokloniti.

Fešta i dalje traje. Vatrometi još uvijek pršte, no spustila se lijepa kiša pa se nadam da će se svjetina brzo razići kako bih barem ove noći mogao spavati. Već nekoliko noći feštaju na trgu, tako da se ovih dana i nisam baš naspavao. Bogu hvala, bar su »peseki« opet vani da nas čuvaju od nepoželjnih gostiju. Na trenutak sam pomislio što bi bilo od onog jadnička da se sreo s Rexom. Neću dalje razmišljati o tome. Bio bi to vrlo nezgodan susret. Da ironija bude još veća, jutros sam pričao s profesorom matematike koji me upozorio da pazim na svoje stvari jer kad se ovdje održavaju fešte, lopovi imaju pune ruke posla. Onaj Nijemac koji je bio ovdje prošle godine (koji je razvalio bijeli kombi) bio je opljačkan za feštu. Ostavio je torbu sa svojim stvarima u kamionu i za nekoliko minuta mu je nestala.

Od prošlog se javljanja puno toga dogodilo pa ću krenuti redom. Na blagdan svetog Antuna, u nedjelju 13. lipnja, odlučio sam obići znamenitosti u okolici. Jedne od najvećih i najzanimljivijih znamenitosti su svakako prirodne ljepote Amazone. Saznao sam da se u blizini nalaze lijepi slapovi, no nisam im znao točnu lokaciju pa sam časne i župnika pitao smijem li povesti djecu sa sobom da mi pokažu slapove. Nakon jutarnje svete mise, iz župe sam s djecom krenuo prema Aldei. Vijest o izletu brzo se proširila, tako da se u roku 5 minuta na glavnom okupljalištu Aldee skupilo stotinjak djece u dobi od 6 do 16 godina. Prvotna zamisao bila je da idem s kombijem i s onoliko djece koliko stane u njega. No bilo je previše tužnih lica pa je netko predložio da idemo Unimogom. Dovezao sam kamion na glavno okupljalište i, prije negoli sam stao i ugasio motor, bio je pun puncat, a vani je tužno stajalo još 50-ak djece koja nisu bila dovoljno brza ili spretna da uskoče u prikolicu. Ipak, budući da je dosta opasno vozikati se grbavim puteljcima okolnih brda s kamionom punim djece, časne sestre napravile su selekciju: idu samo najstariji pa koliko ih stane. Po putu smo ustanovili da ih je stalo. Krenuli smo put obližnjeg mjesta koje se zove Pangoa. U Pangoi smo skrenuli na sporedni puteljak koji vodi prema brdima. Cesta je bila vrlo nezahvalna, tako da sam većinu puta vozio u prvoj brzini. Nakon 2 sata vožnje, stigli smo do slapova. Kad sam vidio kakva je cesta do njih, zaključio sam da je dobro da smo išli kamionom jer kombijem ne bi mogli prijeći ni pola puta. Puteljci su takvi da se njima može samo pješice, ljamom ili njemačkim vojnim kamionom. Sreća pa smo mi imali jedno od toga. Nekoliko puta sam čak htio odustati od vožnje, parkirati kamion i nastaviti pješice. Toliko su loši ti puteljci.

Slapovi. Prekrasne oaze mira i osvježenja. Stvarno se isplatilo ići. No ljepota je gotovo uvijek opasna pa tako i slapovi ili cataratas, kako ih ovdje zovu. U vrtlogu se pod samim slapom prošle godine utopilo dvoje studenata. Slapovi
su inače vrlo opasni, no zavaraju svojom ljepotom i privlače sve bliže i bliže k sebi. Nešto poput onih mitskih sirena. Na sigurnoj udaljenosti može se kupati i osvježiti, što su dečki i učinili, dok su djevojke samo brćkale noge. Na tim slapovima dogodila mi se jedna zanimljiva stvar. Ne znam sjećate li se onih priča iz prošlog javljanja o Duhu Amazone i ostalim mističnim stvarima. Ovaj put sam i ja doživio jednu takvu pojavu. Na tim slapovima često se okupljaju mladi pa se tamo druže i opijaju, u što smo se i uvjerili ugledavši prazne boce koje su ostavili za sobom. Dogodila nam se jedna zanimljiva stvar: nekoliko momaka iz naše družine popelo se na vrh slapa i tamo prebiralo po ostacima praznih boca. Kada je to spazila jedna žena iz tog kraja, rekla je časnim sestrama da upozore dečke da siđu, jer slapovi ne vole da se penje po njima i jako se naljute. Ja taj razgovor nisam čuo, nego mi ga je sestra Consuelo koja je bila s nama na izletu prepričala u povratku u kamionu. Sestra Consuelo dobro priča engleski, tako da znam o čemu govorim. Da se vratim na priču o ljutim slapovima. Pitao sam sestru za detalje, odnosno kako se to slapovi ljute. Rekla je da se sa slapa kad se naljuti spusti nešto poput vjetra koji nosi kapljice vode koje zatim smoče sve oko sebe. Malo sam zastao i razmislio o tome, budući da sam prije nekoliko dana slušao takve priče. Zaključio sam da to što govori ima smisla. Naime, kada smo tek došli do slapa, kamenje koje je bilo najbliže slapu bilo je mokro. Izuo sam se i ostavio tenisice i čarape dalje od tog kamenja, na suho. Uz to sam i puno fotografirao. U jednom trenutku nisam više mogao fotografirati jer bih, čim bi upalio fotoaparat, u trenutku bio mokar, a i fotografije su bile loše kvalitete. Tada nisam znao zašto je tome tako. Mislio sam da je to normalna pojava. Osim toga, kada sam se nakon  igre s djecom na slapu došao obuti, tenisice, čarape i sve oko njih bilo je mokro kao da je nedavno padala kiša. Ispričao sam to sestri, na što je rekla da je i ona primijetila isto. Kad smo odlazili, sestre su ostale same iza svih nas da se i one malo okupaju i rekle su da se situacija smirila kad smo svi otišli i bila je ista kao kad smo došli.

To je moja priča pa tko hoće, neka vjeruje. Drugi dan sam je ispričao fra Komandosu na što je samo kimnuo glavom, rukom u zraku zaokružio okolne šumovite brežuljke i rekao da Amazona skriva puno tajni i misterija koje nikada nećemo moći dokučiti. Usput je podijelio sa mnom i jednu svoju zgodu: kaže da šuma ne voli buku niti da je se uznemiruje. Kada se prolazi šumom, treba to raditi u tišini. Ako se digne galama, počne kišiti niotkuda. Kada se zašuti, kiša prestaje. Vratili smo se živi i zdravi u Aldeu. Negdje po putu nam je napukla jedna zakačka na stranici prikolice kamiona. Kako stroja za varenje nije bilo u blizini, improvizirao sam i zakačku popravio špagama koje sam našao u kamionu. Svejedno sam morao voziti još opreznije da ne bi do kraja pukla. Sveti Antun, zaštitnik djece, očito je bio 54. putnik. Hvala ti, sveti Antune!

Te noći nisam mogao spavati. Bilo je mirno i tiho, no ležao sam na krevetu otvorenih očiju s blesavim osmijehom na licu. Misli su mi se stalno vraćale
na slapove. Sve dublje i dublje u prašumu. Doživljaj je bio toliko jak da sam imao osjećaj da se nalazim u prašumi na slapovima, a ne na svom krevetu u ćeliji. Taj osjećaj bio mi je skroz stran i čudan, no bio je neopisivo lijep i ugodan. Stvarno ima nešto u toj prašumi. Kao kad sretneš ljubav svog života i stalno razmišljaš o njoj. Eto, tako je meni bilo te noći. Možda je to bio samo zov sirene… Neodoljiv, a poguban. Još uvijek se znam zabuljiti u šumovite brežuljke i tako provesti vrijeme. Odmarajući oči i dušu, slušajući zov prašume.

Proteklih tjedan i pol bili su vrlo intenzivni. Što se tiče učiteljskih voda, zaista su mi bile svijetla točka u životu. Uživao sam boraviti u razredu i raditi s djecom. U utorak je tajnica škole došla u moj ured (točnije skladište koje sam koristio kao ured), uručila mi neke papire i rekla da moram ocijeniti sve učenike do kraja svog mandata. To mi je bilo vrlo teško prihvatiti jer se kraj mog boravka vrtoglavo približavao: 29. lipnja, idući utorak. Za tjedan dana! U trenu sam izmijenio predavanja i započeo s pripremama za ispit. Odlučio sam napraviti jednostavan ispit jednak za sve. Ispit se sastoji od tri dijela. Prvi dio je pisanje. Dao sam im 20-ak riječi koje trebaju naučiti pisati i to je to. Drugi dio je izgovor. Dao sam im četiri pitanja na koja mi trebaju znati odgovoriti. Pitanja su: Kako se zoveš? Koliko imaš godina? Gdje živiš? Što voliš raditi? Treći dio ispita je čitanje. Dao sam im Očenaš na engleskom koji trebaju naučiti čitati. Bit ću vrlo blag. Rekao sam im da ne očekujem savršenstvo, samo želim vidjeti uloženi trud. Ako je netko imalo radio i vježbao, bit će mu dobro. Ispit je u ponedjeljak za sve i svaki dan se molim da se dobro spreme i
da nikoga ne moram rušiti.

Još je nešto upalo u moj popunjeni kalendar. Tehničke pripreme za ređenje, poput izrade liturgijskog vodiča, popisa pjesama, sličica koje će se dijeliti, ručka itd. … U jednom trenutku sve se sručilo na mene. Odlazim za tjedan dana, a toliko toga treba dogovoriti i pripremiti, budući da me neće biti ovdje do dana ređenja. S biskupom putujem prvo u Satipo pa za San Ramón, gdje će 3. i 4. srpnja biti susret mladih iz Vikarijata. Šestog srpnja moram biti u Limi jer dolaze fratri iz Hrvatske i moj župnik iz Chicaga s kojima ću otići na par dana u Cusco i zatim se vratiti u Mazamari na ređenje. Ono što bih posebno istaknuo je to da pripremamo liturgiju koja će biti na 6 jezika. Glavni će biti španjolski, zatim hrvatski, engleski, shipibo, ashaninka i latinski. Za svakog ponešto. Uz to, djeca su izrazila želju da na misi pjevaju nešto na hrvatskom, tako da ćemo od sutra početi vježbati pjevanje Zdravo Djevo. Bit će i jedna pjesma na engleskom pa treba i to uvježbati. Bit će i prinos darova u narodnim nošnjama Ashaninka i Shipibo zajednica, a izrazili su želju da jedan par bude odjeven i u hrvatsku narodnu nošnju. Pokušat ću nabaviti nešto. Za ručak ćemo raditi pačamanku (čitaj kako pišeš). Nešto poput naše peke. U zemlji se iskopa rupa u koju se položi vruće kamenje na koje se nabacaju krumpiri i meso različitog životinjskog porijekla.

Zasad sve pripreme idu po planu i nadam se da će sve dobro proći. S obzirom na to da je moje ređenje prva svečanost ovakvog tipa u Aldei, časne sestre bi je htjele učiniti zaista lijepom i posebnom. Tukac ja, nadao sam se skromnom slavlju. Zato sam i htio da ređenje bude u Peruu. Toliko zasad iz Mazamarija. Kiša je prestala, fešta još uvijek traje, »peseki« se šeću dvorištem, a ja idem spavati prije nego opalim glavom po tipkovnici.

Laku noć svima!