Došašće uvijek teži Našašću – Božiću. Taj se proces ostvaruje kroz Došašće Boga čovjeku i Došašće čovjeka Bogu u Našašću – nalaženju Ljubavi. U tom procesu obostranog dolaska najveću ulogu ima poniznost. Toj poniznosti kao konstitutivni element pripada oplijena samoga sebe, uništenje vlastitog ega da bi onda na mjesto mojeg ja mogao doći Božji Ja. Taj Ja ili još bolje, Ja Sam, je dio Božje legitimacije. To je svojevrsna osobna karta koju koristi Bog u Starom zavjetu, ponajviše preko formule vlastitog imena u obliku Svetog Tetragrama – Ja sam koji jesam – ali i osobna karta koju koristi Isus u Novom zavjetu kada govoreći o sebi i odgovarajući na pitanje tko je on, odgovara: Ja sam Kruh, Ja sam Svjetlost, Ja sam Put, Istina i Život…
Neosporiva je činjenica da se Bog utjelovio procesom poniženja, kako to kaže Pavao: “Isus sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik”, čime nam ta činjenica Božjeg očovječenja kroz vlastito poniženje postaje putokaz ili formula za ljudsko pobožanstvenje kroz vlastito poniženje. Stoga poniženje postaje i formula Došašća, jer jedino tako može biti ostvareno Našašće, kada znamo da je poniženje uvjet za Božju inkarnaciju, pa tako biva uvjet i za ljudsku deifikaciju. Tome je tako, jer samo ponizno srce može otkriti Božju veličinu. Samo čovjek koji se sagiba i spusti prema zemlji može u onom Malom vidjeti ono Veliko. Samo takav čovjek može u malenom Djetetu vidjeti Stvoritelja iako gleda Dijete na grudima svoje Majke, a istovremeno baš to Dijete pruža ruku iz koje se hrane sva stvorenja. Takav čovjek može u tom djetetu vidjeti Dijete rođeno od Majke, ali Dijete koje je postojalo i prije svoje Majke. Takav čovjek kroz oplijenu u vremenu Došašća i otvaranje srca u tom djetetu može vidjeti Boga koji kao dijete leži na slami a istovremeno je onaj koji podržava čitav svemir i vlada čitavim kozmosom kao Kralj nad svim kraljevima.
Zato jedino malene i ponizne osobe, koje su prignule koljena svoga ega i oplijenile same sebe, mogu u Djetetu vidjeti Boga i njegovu veličinu, te razumjeti razlog njegova dolaska, njegova Došašća. Samo takvi spoznaju cilj božanske razmijene po kojoj Bog nama u ljubavi govori: Daj mi svoje čovještvo, a Ja ću ti dati svoje božanstvo, kako bi opet bio moja slika, meni sličan. Daj mi svoje vrijeme, a Ja ću ti dati svoju vječnost. Daj mi svoje premoreno, svoje bolesno i slabo tijelo, a Ja ću ti dati odmor na svom ramenu i otkupljenje po svom Križu. Daj mi svoje slomljeno srce, a Ja ću ti dati svoje, zbog tebe probodeno srce puno ljubavi, Ja ću ti dati svoju ljubav. Daj mi svoje ništavilo, svoju prazninu, svoju muku, odbačenost, progonstvo, neimaštinu, a Ja ću ti dati moje SVE.
To je prava poruka i smisao Došašća koje smjera Našašću Boga i Božje ljubavi. Zbog toga je neophodno doživjeti Došašće, da bi Došašće doživjelo nas, i doživjeti Božić, da bi Božić – Mali Bog – doživio nas. Ne bojmo se prihvati tu Božju spasiteljsku razmjenu kako bismo još ovog Božića u punini postali slike Božje, Bogu slični.
fra Mate Bašić