Mazamari, 9. lipnja 2010., srijeda
Prekjučer, u ponedjeljak, stigla je nova ekipa u Mazamari. Tim od jednog zubara, jednog liječnika opće prakse sa suprugom i dvije mlade medicinske sestre iz Španjolske. Inače volonteri koji već nekoliko godina za redom dolaze u Peru.
Bit će ovdje neka 3 tjedna i pomagati u ambulanti Aldee. Al’ ga ti Španjolci vole pričati… I to tako brzo da ne možeš ništa pohvatati! Za vrijeme objeda pokušavam pratiti razgovor, no nekad to postane toliko zamorno da se jednostavno isključim i razmišljam o nečem drugom.
Novosti: riješio sam se satova umjetnosti! Došla je nova profesorica, tako da se sad mogu posvetiti samo engleskom, a Nacho je odlučio posložiti knjižnicu. No ništa od slobodnih popodneva jer me danas pod odmorom uhvatio profesor matematike. Bez brige, neću morati predavati matematiku, nego me zamolio da mu malo pomognem s engleskim. Odlično, bit će mi to prilika da malo usavršim španjolski! Počinjemo od sutra.
Večeras smo ostali bez struje 10 minuta prije mise pa smo euharistiju slavili uz svjetlost svijeća. Bilo je vrlo mistično. Prekrasno! Prije mise sam šetao malo po dvorištu i molio krunicu na španjolskom. Obožavam šetati po dvorištu kad se spusti mrak pa sam iskoristio priliku prije mise, jer nakon mise i večere nastupaju »peseki«, a ja se zatvaram u svoju ćeliju. Bilo je prekrasno moliti krunicu i istovremeno buljiti u zvjezdano nebo! Toliko zvijezda u životu nisam vidio! Što duže gledam u njih, to ih ima sve više i više. Tu i tamo me smete pokoji šišmiš koji izvodi akrobacije oko moje glave. Šišmiši ovdje su ogromni, tri puta veći od onih naših! No oni vide, odnosno čuju u mraku bolje od mene pa se uzdam u njihove sposobnosti manevriranja u nadi kako neće završiti u mojoj »bujnoj« kosi i (stvarno bujnoj) bradi. I tako ja zamišljeno uživam u pogledu na zvijezde, kad ono svako malo neki meteorit zabljesne na nebu. Malo mi je bilo čudno što su bili zelenkaste boje. Kasnije sam shvatio da su to zapravo krijesnice. Tu i tamo nebom protutnji i pokoji helikopter. No osim toga, ništa me drugo ne ometa u promatranju zvijezda. Buljim tako u nebo i stanem razmišljati o tome kako je čovjek malen. Što dulje buljiš u zvijezde, to si manji i manji, neznatniji i neznatniji. U Chicagu nemam prilike vidjeti zvijezde, možda tek dvije ili tri. Divno mi je ovo iskustvo ovdje! Nekako se ponovno povezujem s prirodom, s cijelim svemirom. Čovjek zaokupljen poslom nema vremena razmišljati o tim stvarima. Stalno se radi nešto što nam odvlači pozornost od onog što jedino vrijedi u životu. Pa i kada nam se ukaže pokoji trenutak za to, ubacimo TV, internet, glazbu ili što drugo samo kako bismo prešutjeli taj trenutak. Nije ni čudo što se sustav vrijednosti u svijetu poremetio.
Razmišljajući o svom životu unazad nekoliko godina, zaključio sam da sam imao priliku iskusiti tri svijeta: prvi, drugi i sada treći. Odrastao sam u jednom umjerenom društvu s donekle stabilnim sustavom vrijednosti koji se zadnjih nekoliko godina kao rezultat tranzicijskog procesa »naše lipe Kroacije« počeo vrtoglavo spuštati. Zatim sam došao u SAD u kojem vladaju drugačija pravila i drugačiji sustav vrijednosti. Svetinje su oskvrnute, a »svemogući« čovjek je mjerilo svega, čak i Boga. Konačno, iz betonske džungle dolazim u
pravu džunglu zelenila i divljine. Da budem iskren, ovdje vlada kaos. Pravi veliki »big mess« (veliki nered)! No usprkos tome sve funkcionira, sve ima svoj tijek i svoje mjesto. Kad promatraš mravinjak, čini ti se da u njemu vlada opći kaos. No logika kojom mi promatramo mravinjak, nije logika koja se nalazi u mravinjaku. Tako je i kada dođeš ovdje. Prvo prljavština pa prometni kaos. Naša europska logika koju odlikuju preciznost, uređenost i estetika ovdje nije u potpunosti zaživjela. I bolje da je tako. Da nije, ovo bi mjesto izgubilo svoju čar. U većim gradovima poput Lime i Cusca moguće je vidjeti prekrasne crkve u španjolskom stilu, no iza zidina tih crkava vlada »kaos«. Kaos je pod navodnicima, jer je to kaos za naše poimanje. Za njih, to je jednostavno stil života. Estetika je među domorocima nepoznat pojam. Od arhitekture pa nadalje.
Prašina, blato, smrad, raskopane ulice… Moram priznati da me ponekad zasmetaju te stvari i muka mi je ići od župe do škole po tim prašnjavim, a kad pada kiša i blatnjavim ulicama, izbjegavati pseće izmete, udisati smrad pred ribarnicom, preskakati jarke, zatvarati oči dok prolazi kamion kako mi prašina ne bi ušla u oči… No shvatio sam da je to samo moj egoizam i navika da je sve oko mene asfaltirano, popločeno i namirisano za moj fini nosić i moje profi njene okice. Zašto bi to moralo biti tako? Zašto svugdje mora vrijediti
moj sustav vrijednosti, moja percepcija estetike? Bolan je to proces. Nešto kao katarza, kao čišćenje metala u vatri. S vremenom se stopiš s okolinom. Prašnjave ulice s prašnjavim nogama, vlaga u zraku sa znojem na čelu i po leđima, obrasla džungla s bradom koju sam počeo puštati, pasja vrućina sa suncem opaljenim licem; a česte redukcije struje i vode dođu kao udarac u guzicu kako bi zapazili stvari koje smo prestali cijeniti i zahvaljivati Bogu za njih. Iako sam ovdje došao kao učitelj engleskog da pomognem »jadnim« Indijancima i donesem im blagodati moderne »high-tech« civilizacije, ja sam onaj koji uči od njih. Ja sam onaj jadni gringo kojem treba poduka života. Dobivam je upravo od djece. Što su manja, nevinija i neiskvarenija, to se više od njih može naučiti. Na satovima umjetnosti ja njih učim o perspektivama, izometriji, trodimenzionalnim objektima i tome slično, a oni crtaju svoje Pokušaj makeovera gringosa u Peruanca šume, brda, potoke, kućice od bambusa, palme, nasmiješeno sunce (šesnaestogodišnjaci), djecu koja se igraju, kišu, slapove… To je njihov svijet čija su mi vrata otvorili i velikodušno me pozvali da u njega uđem. Zanimljivo je koliko su djeca otvorena i iskrena. 
Fra Gerard mi je obećao dati jednu knjižicu pomoću koje bih mogao početi učiti ashaninka jezik koji većina ovdje govori. Rekao mi je da ga koriste samo među sobom i ne vole ga profanizirati s gringosima.
Jednog jutra sam došao u školsku blagovaonicu i jedna me djevojka pozdravila na ashaninka jeziku. Kako je bilo jutro (nisam jutarnji tip) i kako još uvijek imam problema sa španjolskim, mislio sam da je promrmljala nešto na španjolskom. Zamolio sam je da ponovi što je rekla. Ponovila je i rekla da je to »dobro jutro« na ashaninka. Pokušao sam ponoviti za njom, na što se ona glasno nasmijala, a ja sam joj također uzvratio osmijehom i zahvalio joj na upućenim riječima na njezinom materinjem jeziku. Bio sam počašćen. Sviđao mi se osjećaj dobrodošlice i odlučio sam prepustiti se ugođaju.
Jezik je postao zanemariva prepreka koja nije smetala ni meni ni djeci. Počeo sam se osjećati sasvim ugodno sa svojim ofrljim španjolskim. Štoviše, vidim da im je vrlo simpatično kad pokušavam nešto objasniti ili prevesti pa počnem mahati rukama i nogama, a kad želim pitati kako se kaže koja životinja, naravno, moram imitirati kako se glasa. Na kraju krajeva, španjolski nije ni njihov, a ni moj materinji jezik i to nam je zajedničko. Na satovima engleskog me često prekinu i pitaju kako se neka riječ kaže na hrvatskom. Zanima ih sve o Hrvatskoj. Neću nikada zaboraviti jednog malog bucmastog iz trećeg razreda koji me pratio po učionici, a kasnije i po dvorištu škole s komadom papira u ruci istrgnutog iz bilježnice i s neušiljenom olovkom i ispitivao me kako se kaže ovo, a kako ono na hrvatskom.
Još jedna zanimljiva zgoda dogodila se kada su me pitali za ime i prezime. Napisao sam na ploču PEDRO HORVAT i okrenuo se prema njima. Neki su počeli prepisivati na prvu stranicu svoje bilježnice, gdje stoji praznina za ime profesora, a neke djevojke su i dalje zbunjeno gledale u mene. I ja sam isto bio zbunjen pa sam ih upitao što nije u redu. Na to me jedna djevojka upitala: »Što, to je to? Samo jedno ime i jedno prezime?« Odgovorio sam da je to to pa su se počeli smijati. Rekao sam da je kod nas takav običaj, no da neki imaju po dva imena i da žene ponekad ostave i djevojačko prezime. Htio
sam krenuti dalje s predavanjem, no oni su i dalje bili nezadovoljni. Nikako im nije bilo jasno kako je moguće da imam tako kratko ime i prezime pa su me pitali za majčino prezime. Tako sam od tog trenutka službeno postao PEDRO HORVAT COLAR (Colar je djevojačko prezime moje majke). Zadnje minute nastave obično koriste da se okupe oko mog stola, pokažu mi svoje crteže, priupitaju nešto o Hrvatskoj ili kako se nešto kaže na engleskom. Djevojke koriste gužvu pa mi čupkaju dlake na rukama. Ne znam zašto. Možda misle da sam neki majmunčić doskakutao iz džungle među njih.
Ovo je bio jedan mali putopis moje duše. Nadam se da vas nisam zagnjavio ili razočarao jer ste možda očekivali kakve pustolovine i borbe s anakondama.
Hvala svima na riječima podrške, prijedlozima, molitvama i komentarima. Koliko vi uživate čitati moje putopise, toliko i ja vaše komentare, prijedloge i riječi podrške. Još nešto više od mjesec dana do mog ređenja. Ne propustite me spomenuti u svojim molitvama, znajući da ste svi vi u mojima. Uz zvukove cvrčaka, lavež pasa, miris duhana za lulu i pjesmu “Ća je život vengo fantažija” u izvedbi klape Nostalgija: Buenas noches!
