Budući da svaka duhovna vježba treba biti pobožna i spasonosna, onda ona mora imati moć koja nadnaravno jača, mudrost koja ravna i blagost koja tješi. Stoga i pobožna duša koja obavlja ove spasonosne i obnoviteljske, franjevačke duhovne vježbe, prema programu sv. Bonaventure – Serafskog Naučitelja, po njima treba biti raspaljena ljubavlju prema gledanju Boga, ali tako da prigne svoja koljena duha pred Prijestoljem Presvetoga i nepojmljivoga Trojstva, kako to napominje i sveti Pavao kada kliče:

»Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga dolazi ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji: neka nam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka da po vjeri Krist prebiva u srcima našim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognemo shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunimo do sve Punine Božje« (usp. Ef 3,14-19).

Apostol Pavao, posuda vječnoga izabranja, škrinja božanskoga posvećenja, zrcalo i uzor višnjega gledanja, navedenim nam riječima pokazuje postanje, predmet i plod ovih duhovnih vježbi. Zbog toga u ovim duhovnim vježbama svatko tko ih vrši treba ponizno kucati i mudro moliti osnažiteljsku moć Boga Oca, da ne malakše skršena naporom. Neka moli ravnateljsku mudrost Boga Sina, da ne zastrani od istine zavedena zabludom. Neka moli tješiteljsku svetost i blagost Boga Duha Svetoga da ne klone svladana zasićenjem. »Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgo je, silazi od Stvoritelja svjetlila« (Jak 1,17). A, stoga s pravom na početku svakoga dobrog djela treba zazvati onoga od koga kao od počela svako dobro potječe, po kome se kao po uzoru svako dobro tvori i na koga se kao na svrhu svako dobro svodi. To je ono neizrecivo Trojstvo – Otac, Sin i Duh Sveti – na koje Apostol smjera kad kaže: »Prigibam svoja koljenja« itd., sve do onoga »da mognemo« (Ef 3, 14. i dalje).

Također je u uvodu potrebno razložiti i predmet te spasonosne duhovne vježbe. A predmet ove vježbe pobožna duha trebaju biti nutarnje i vanjske, niže i više stvari.

Mora, naime, pobožna duša u ovim spasonosnim duhovnim vježbama zraku razmatranja najprije usmjeriti na svoju nutrinu, da vidi kako je po prirodi oblikovana, po grijehu izobličena, a po milosti obnovljena i spasonosno preoblikovana.

Mora, kao drugo, zraku razmatranja usmjeriti na vanjske stvari, da spozna kako je nepostojano svjetovno bogatstvo i slava, kako je promjenjiva svjetovna veličina i kako bijedno svjetovno veličanstvo.

Mora, kao treće, zraku razmatranja usmjeriti na niže stvari, da shvati neizbježnu nužnost ljudske smrti, zastrašujuću strogost posljednjega suda i nesnosnu muku paklene kazne.

Mora, kao četvrto, zraku razmatranja usmjeriti na više stvari, da spozna i kuša neprocjenjivu krasotu, neizrecivu slast i beskonačnu vječnost nebeske radosti.

To je onaj blaženi križ omeđen četirima krajnostima, na kojemu, pobožna duša u ovim duhovnim vježbama treba stalno visjeti sa svojim preslatkim zaručnikom Isusom Kristom. To su i ona ognjena kola na četiri kotača, na kojima, pobožna dušo, moraš ustrajno pogledajući svoga najvjernijega prijatelja Isusa, uzići u nebesku palaču (usp. 2Kr 2,11). To je onaj četverostruki smjer, to jest istok, zapad, sjever i jug, u koji ti dušo, svakodnevno hodočasteći moraš ulaziti i na njemu svakodnevno pogledati svoga najljubljenijega Gospodina, tražiti ga i za njim tragati, tražeći ga naći, kako bi ti pobožna dušo mogla sa zaručnicom reći: »Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša moja« (Pj 3,1). Na ova četiri smjera misli i Apostol kada kaže: »Da mognemo sa svima svetima shvatiti, koja je dužina, širina, visina i dubina.«

Treće, kao uvod u ove duhovne vježbe, pokazuje plod ove spasonosne vježbe. A plod te spasonosne vježbe, ako se za njim dostojno i hvalevrijedno traga, jest vječno blaženstvo, koje je nešto najbolje, najljepše i po sebi najdostojnije, nešto što ne traži ništa izvan sebe, nešto što ozdravlja duh, dušu i tijelo i tako čovjeka postavlja na razinu anđeoske slave. U tom plodu ove spasonosne duhovne vježbe, pobožna duša zajedno sa svetim Augustinom može klicati: »vidjet ćemo i ljubit ćemo, ljubit ćemo i slavit ćemo do u vječnost i dalje onoga koji je blagoslovljen uvijeke.« (Augustin, »De civ. Dei«, knj. 22, pogl. 30, br. 5.)

Ovaj plod obećava Apostol kad govor zaključuje riječima: »Da se ispunimo do sve punine Božje.« Tu ćemo puninu naći onda kad, prema sv. Bernardu, »Bog bude volji obilje mira, razumu punina svjetla i sjećanju trajanje vječnosti« (Bernard, »Sermo 11. in Cant.«, br. 5.) Onda će, naime, biti »Bog sve u svemu« (1Kor 15,28) »kad iz razuma nestane svake zablude, iz volje svake boli i iz sjećanja svakoga straha, a nastupi ona čudesna vedrina, božansko veselje i vječna sigurnost kojima se nadamo« (Bernard, »Sermo 11. in Cant.«, br. 6)

Za kraj uvoda u ove spasonosne franjevačke duhovne vježbe po programu sv. Bonaventure – Serafskog Naučitelja – nazvane »Bonaventurijanske duhovne vježbe«, sastavljene su jednostavnim riječima Svetih u obliku jednoga dijaloga, u kojemu pobožna duša, učenica vječne istine, razmatrajući pita, a unutarnji čovjek duhovno govoreći odgovara. Radi se stoga o razgovoru sa samim sobom – »Soliloquium«, kako je te duhovne vježbe i naslovio sv. Bonaventura.

Da bismo pak dospjeli do neprocjenjivoga razmatranja i ploda ovih duhovnih vježbi, počnimo od početka i pristupimo k Ocu svjetlila ponizno ga zazivajući, pobožno prignimo već sada koljena svoga srca, zazovimo Duha Svetoga, moleći Himan Duhu Svetom, prignimo se pred Prijestoljem vječnoga Veličanstva i pred prijestoljem nepodijeljenoga Trojstva neprestano vapimo, da nam Bog Otac po svome blagoslovljenom Sinu u Duhu Svetome dadne milost da se duhovno vježbamo, te mognemo spoznati, koja je dužina, širina, visina i dubina, i tako stići k njemu, koji je svrha i ispunjenje svake čežnje. Amen.

Priredio: fra Mate Bašić, prema Doctoris Seraphici S. Bonaventurae, Opera Omnia – Tomus VIII., Soliloquium – Razgovor sa samim sobom – Preveo: fra Stjepan Pavić, Zagreb, 2011.