Počeo Advent, vrijeme Došašća, odnosno priprave za Božić, a Božić kao da je već bio. Čitav grad u lampicama, višemetarske bogato okićene jelke po trgovima, izlozi dućana u kuglicama, pahuljicama, slamici i svakojakim drugim svjetlosnim i zvučnim efektima, koji bi kao trebali aludirati na Božić. Božićne akcije na sve strane, televizijske reklame prepune “Božića” u kojem dominiraju zvuci puni zvončića i nebo puno sobova, bradatih djedica u crvenom kostimu, koji se pokušavaju predstaviti kao zaštitni ili prepoznatljivi znak Božića. A gdje je Božić, Mali Bog – Isus u svemu tome?
Svi pjevaju Božić je, Božić dolazi, Zvončići, zvončići, a opet nigdje Isusa. Posvuda neki anđeli, neke anđeoske karte, nekakve poruke anđela na kuglicama, pakiranju od čokolade, boci od vode, kutiji paste za zube; a opet nigdje Isusa. Pitam se onda: Kakav je to Advent, kakav je to Božić? Kakav je to mali Bog koji želi doći u naša srca? Koja je poruka Božića?
Zar se Isus rodio da bi imali super akcije po trgovačkim centrima? Ili se rodio da bi izlozi dućana bili nakićeni? Zar se rodio u svjetlucanju lampica, ili se ipak rodio u zamračenosti spilje? Gdje je onda taj Isus u tom mojem Gradu? Zar se Bog doista toliko ponizio i učinio takav paradoks svojim Utjelovljenjem da bismo mi sada pomoću tog događaja sve komercijalizirali i zapravo govoreći o Božiću sam Božić u svojoj biti poništili.
Zar On može uči u nas bez dolaska nama, bez Došašća, bez tog u svijetu odbačenog Adventa?
Shvati čovječe da nisu Advent koncerti po trgovima. Nije Advent okupljanje na ulicama, već je Advent okupljanje u sebi i traženje Boga koji u tišini govori, tišinu govori i tišinom govori. Advent jedino može biti priprema i obnavljanje srca u kojem će se moći roditi Isus.
O čovječe, koliko si daleko otišao da ti je domet na svjetskoj razini neko Božićno pomilovanje ne znam čega sve ne i ukrašavanje drvaca, a čovjek pored tebe u tom istom Božiću od hladnoće i gladi umire.
O čovječe, gdje si skrenuo kada ti je vrhunac proslave Božića staviti jelenje rogove sebi ili svome psu na glavu, a toliki ljudi o svome životu u to božićno vrijeme strahuju za vlastiti život.
Kako se uopće može slaviti Božić bez Isusa?
Božić nije svečani ručak ili kićenje bora, već je Božić dolazak maloga Isusa u naš dom. Kako se netko uopće usudio od Božića odvojiti Isusa, učiniti čak razdvojene jasle u kojima se rodio od njega samoga, pa je važnije brojiti ovčice oko jaslica i igrati se s pastirima nego li pozdraviti Kralja svih kraljeva koji se upravo rodio i želi se roditi u našim srcima?
Shvatimo više da Isusu nisu potrebni popusti u dućanima, niti posebno uređen blagdanski stol, već Isus treba samo jednu stvar da bi se rodio u nama. Isusu treba naše srce. Isus želi da u svome srcu napravimo jasle u kojima će se on moći roditi. Isus ne traži nešto posebno nego mu je dovoljna i gruba slama u kojoj će ležati, čime nam želi reći da se i u našim slabostima, nesavršenostima, ljudskostima, on može nastaniti. Samo mu moramo otvoriti svoje srce i dostojno ga urediti, očistiti, ali ne nešto posebno, mekim baršunom, nego onime što mi jesmo. Moramo se Adventom za Isusa pripremiti i to je za Isusa dovoljno.
Stoga ne brinimo toliko o uređenju vanjštine, stola, bora ili vlastitog ormara, već brinimo o uređenju svoga srca, da kroz ovo vrijeme Došašća nakupimo dovoljno slame dobrih dijela u svome srcu od koje će biti oblikovane jasle za rođenje Maloga Boga u nama. Da zavirimo u tišinu i zamračenost našeg srca i stvorimo prostor ljubavi prema svakom čovjeku, jer tako ljubeći druge u sebi možemo poroditi Isusa. Vjerujte da se Isus neće poroditi i sići u izlog dućana ili šoping košaricu, čak ni na jedan blagdanski stol, nego On želi postati dio nas ljudi, naše nutrine i po nama svima dolaziti. Ali Božić to neće moći ukoliko mi sami ne budemo stol susreta, stol radosti, stol ljubavi, pomoći i prijateljstva svakom čovjeku.
E to je Božić i priprava za Božić kroz Advent. Zato otvorimo oči, budni budimo i bdijmo radosni jer Gospodin baš nama ovaj Božić želi doći. Pa neka svima bude blagoslovljeno ovo vrijeme Došašća, vrijeme priprave za Božić.
Mjecečni arhivi: studeni 2015.
SVI SVETI FRANJEVAČKOG REDA
Svi sveti Franjevačkog reda – se slave 29. studenoga upravo zato što je toga dana 1223. godine papa Honorije III. posebnim pismom potvrdio “Pravilo Manje braće”. Sveti Franjo je 1209. godine od pape Inocenta III. dobio usmeno odobrenje evanđeoskog “oblika života”. Više je puta pokušavao pravilo i napisati, sačuvano nam je “Nepotvrđeno pravilo”, ali ga je konačno sročio ukratko te ga predao papi Honoriju III. godine 1223. na odobrenje. Tim pravilom je sročen “oblik života” po kojem franjevci postižu vlastitu svetost. Franjevačke značajke svetosti se ostvaruju ljubavlju i oduševljenjem prema Bogu, radikalnim nasljedovanjem Isusa Krista živeći po Evanđelju, napose u siromaštvu i malenosti, njegovanju “duha molitve i pobožnosti”, neumorno i pobožno radeći te se posvećujući evangelizaciji naroda.
Zato je Krist ovom svetom Siromašku (svetom Franji), koji je savršenstvo Evanđelja u potpunosti opsluživao i naučavao, u onom serafskom ukazanju utisnuo znakove svoje muke kao potvrdni pečat kako bi nam jasno pokazao znak na putu savršenstva, protiv opasne tmine posljednjih vremena, te se tako naučimo stići do savršenstva; no za to je potrebno naučiti ne samo misliti o velikim stvarima, nego i s poniznim suosjećati.
Iz “Obrane siromaha” svetog Bonaventure