Dnevni arhivi: 17. rujna 2015

RANE SVETOG FRANJE

U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim.Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.

Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak.

U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt.

Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je “htio da se gol bori s golim”. Zatim reče: “Dobro došla, moja sestrice Smrti!” i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti:

“Hvaljen budi, Gospodine moj,
zbog sestre nam Smrti tjelesne
kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može.
Jao onima što umiru u smrtnome grijehu.
Blaženi koje snađu u tvojoj presvetoj volji,
jer im druga smrt neće nauditi.”

(Iz Pjesme Brata Sunca)

 

Franjo je “sestricu smrt”, dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza.

Kratko vremena iza njegove smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud je 1228. g. jednoglasno izjavio: “Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.”

 

RANE SVETOG NAŠEG OCA FRANJE

franjo2Rane svetog našeg oca Franje – Iskustvo iz crkve svetog Damjana, kada je sveti Franjo čuo glas Raspetog Isusa, razvio je u njemu pobožnost i štovanje do savršenstva ljubavi prema Muci i Križu Gospodinovom. Često se udubio u otajstvo Križa Raspetoga, a napose na La Verni 1224. godine. Tada ga je Raspeti označio svojim svetim ranama. Otada se sav suobličio u Gospodina Isusa, ne samo u vjerničkom srcu nego i na tijelu. Franjevci i franjevke slave ovaj događaj liturgijskim slavljem koje je odobrila Sveta Stolica.

Franjo, novi čovjek, bio je tako odlikovan novim, divnim čudom i doživio jedinstvenu povlasticu, koja nije bila dana prijašnjim vjekovima: bio je ukrašen svetim ranama. Tada je sišao s brda (La Verna) noseći na sebi lik Raspetoga, naslikan ne na kamenim ili drvenim pločama rukom umjetnika, nego izrađen na tjelesnim udovima prstom živoga Boga.     

Iz Malog životopisa svetog Franje, sveti Bonaventura

SVETI ROBERT BELLARMINO

sveti_robert_bellarmino2Sveti Robert Bellarmino (1542.-1621.) je bio isusovac, biskup i kardinal. Rođen je 1542. godine u Montepulcianu u Toscani u Italiji. Kao osamnaestogodišnjak stupio je u Družbu Isusovu. Bio je glasoviti profesor i vrstan govornik u mnogim sveučilištima diljem Italije, a zatim na slavnom sveučilištu u belgijskom Louvainu. Papa Grgur XIII. poziva ga u Rim gdje se bavio najprije teološkom, govorničkom i duhovničkom djelatnošću. Postaje papinskim teologom te kardinalom. Veliki je uspjeh postiglo njegovo djelo “Mali katekizam” koji je doživio 400 izdanja, a preveden je na 56 jezika. Umro je 1621. godine u Rimu a pokopan je u crkvi svetog Ignacija. Papa Pio XII. mu je dao časni naslov – crkvenog naučitelja.

Uistinu je velika nagrada ako se opslužuju Božje zapovijedi. Čovjeku koji sluša – a ne Bogu koji naređuje – od koristi je ne samo ta prva i najveća zapovijed, već i ostale Božje naredbe usavršuju, ukrašuju, poučavaju, rasvjetljuju i napokon čine dobrim i blaženim onoga koji mu se pokorava. Zato, ako si pametan shvati da si stvoren na slavu Božju i za svoje vječno spasenje; shvati da je on tvoja svrha, da je to središte tvoje duše, da je on blago tvoga srca. Ako do tog cilja dospiješ, bit ćeš blažen, a ako njega mineš, bit ćeš jadan.       

Sveti Robert Bellarmin