Dnevni arhivi: 1. rujna 2015

Seoba naroda – opasnost ili dobra prilika ljudskosti?

U ovakvim seobama kakvih smo mi danas svjedoci potrebno je napomenuti da tko god polazi k drugom narodu mora mnogo cijeniti njegovu baštinu, njegove jezike i njegove običaje. Stoga su i migranti, odnosno izbjeglice u jednu ruku pozvani prilagoditi se zajednici u koju dolaze jer se samo na taj način mogu uključiti u društvo kojeg su postali dio.e0e23669c9754d80d2e640c66f5250aa

Teritorijalna pokretljivost ljudi stvarnost je ne samo našega vremena već nešto što prati čovjeka od početka čovječanstva. Također su kroz povijest zabilježene mnoge migracije ljudi koje su na lakši ili teži način dolazile na neko drugo područje unutar svog kontinenta ili pak nekog drugog kontinenta. Same migracije su prisutne i na teritoriju jedne države pa smo tako svjedoci kako mnogi ljudi iz svojih ruralnih sredina migriraju u urbane sredine iz različitih razloga. Na žalost danas smo svjedoci da mnogi ljudi pod određenom prisilom moraju napustiti svoju sredinu, svoj zavičaj i uputiti se u nepoznato što ujedno može biti veoma nesigurno i pogubno za mnoge ljude. Na takve migracije mnogi mogu gledati s određenim strahom i nekom negativnom pristranošću, ali takve migracije mogu biti nešto u čemu se lako prepoznaje „Duh Božji koji divnom providnošću upravlja tok vremena i obnavlja lice zemlje“, kako to napominje Gaudium et spes (26). Osim toga, takve migracije, bile one izbjegličke ili imigrantske, također mogu potvrđivati jedinstvo ljudske obitelji i jasno učvrstiti onaj odnos bratstva među narodima „po kojemu jedna strana u isti mah i daje i prima od druge“ kao što to čitamo u Dekretu o apostolatu laika Apostolicam actuositatem.

Ipak, s pojavom takvih migracija često se javljaju i određeni problemi kojima je čovjek u isto vrijeme i uzrok i žrtva, u što ulaze ekonomske nejednakosti, sukobi koji proizlaze iz razlike u naravi, religiji i tradiciji i svega drugoga u temeljnim pravima čovjeka na društvenom i kulturnom polju ili zbog posla, rase, boje kože, društvenog položaja, jezika i religije i svih drugih stavova koji proizlaze iz povijesnih predrasuda i političke ili ideološke nesnošljivosti, prema Gaudium et spes.

Također sve te činjenice velikih migracija diraju i u temeljnu strukturu čitavog društva i same obitelji i ljudske osobe te mogu izazvati velike štete i u religioznom životu. To je osobito primjer u nasilnim migracijama gdje određeni narod želi zaposjesti područje drugog naroda, najčešće ratom ili nekim drugim perfidnim načinima koji su po sebi sebični i ne vide nikoga osim samog sebe.

U ovakvim seobama kakvih smo mi danas svjedoci potrebno je napomenuti da tko god polazi k drugom narodu mora mnogo cijeniti njegovu baštinu, njegove jezike i njegove običaje. Stoga su i migranti, odnosno izbjeglice, u jednu ruku pozvani prilagoditi se zajednici u koju dolaze, jer se samo na taj način mogu uključiti u društvo kojeg su postali dio. No, pri tom treba, prema Uputi o pastoralnoj brizi migranata, Kongregacije za biskupe, „posebno razumijevanje pokazati prema onima koji su napustili rodni kraj zbog ideoloških suprotnosti ili političkih razloga, tako i prema svima onima koji su protjerani i deportirani drugamo. Oni se obično zbog samih okolnosti, ne uspijevaju lako i brzo prilagoditi i konformirati novom društvu s kojim se ujedinjuju.“ Osim toga „iz činjenice zajedničkog života, bilo s vjernicima drugih vjeroispovijesti, bilo s nekršćanima, bilo s nevjernicima, proizlaze često mnogi odnosi i različite veze. Može se također dogoditi da se u sredine koje se priznaju katoličkima i kršćanskima useljavaju sve brojniji sljedbenici drugih religija. To može Crkvi biti sretna prilika kojom može djelovati tako da svjedočanstvom života pojedinaca i čitave zajednice, pružajući pomoć, postane znak koji svakome, koje god on bio nacionalnosti ili religije, pokazuje Krista.“

Svaki je čovjek, a napose kršćanin, u ovim trenutcima pozvan biti ljubitelj čovjeka, bića s ljudskim dostojanstvom i na kraju ljubitelj brata kojeg je jedan Bog stvorio. Jer na kraju samo takav odnos prema drugom čovjeku, pa makar on bio i neprijatelj, može donijeti s pomoću Božjom, obilnije plodove na dobro duša i posvuda izazvati osjećaje sloge i bratstva među ljudima, koji su svi ljubljena djeca jednoga Boga.

SVETI EGIDIJE

w000shSveti Egidije – ime mu potječe iz grčkoga jezika, pa neki drže da i sam Egidije potječe iz Grčke, odnosno Atene. Hodočasteći preko Rima stigao je u južnu Galiju gdje je u okolici Nimesa 680. godine izgradio samostan uz pomoć vizigotskoga kralja koji je kasnije nazvan “Saint Gilles” – “Sveti Egidije”. U tom je samostanu i umro 725. godine. Grob mu je privlačio mnoge hodočasnike koji su išli prema Compostelli. Štovanje mu se jako proširilo, a relikvije mu se čuvaju u Toulousu. Njemu u čast su podignute brojne crkve, jedna i u Parizu. Ubraja se među najštovanije svece u Francuskoj. Svetog Egidija ubrajaju među četrnaest pomoćnika u bolesti i pošasti.

Hvalite Gospodina, prizivajte mu ime, navješćujte među narodima djela njegova! Pjevajte mu, svirajte mu, pripovijedajte sva njegova čudesa!

Dičite se svetim imenom njegovim, neka se raduje srce onih što traže Gospodina! Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice! Sjetite se čudesa koja učini, njegovih čuda i sudova usta njegovih!

Abrahamov rod sluga je njegov, sinovi Jakovljevi njegovi izabranici! On je Gospodin, Bog naš; po svoj su zemlji njegovi sudovi!           

Ps 105, 1-7