Mjesečni arhivi: kolovoz 2015.

GLAVOSIJEK SVETOG IVANA KRSTITELJA

0b72e5e5-5ad9-41a6-bff6-84313605511eGlavosijek svetog Ivana Krstitelja – blagdan je kad se sjećamo mučeništva Isusova preteče i krstitelja. Umorstvo svetog Ivana naširoko opisuje sveti Marko u svom evanđelju (Mk 6, 12-29). Nakon što je izvršio svoje poslanje pripremajući izabrani narod za dolazak Mesije i kojeg je predstavio na Jordanu: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 1, 29), dao ga je uhititi kralj Herod i pogubiti. Židovski povjesničar Josip Flavije o Ivanu daje ovo svjedočanstvo: “Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanog Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i Židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bogu pobožno i tako se očiste”.

Dočuo Herod tetrarh sve što se događa te se nađe u nedoumici jer su neki govorili: “Ivan uskrsnu od mrtvih”; drugi: “Pojavio se Ilija”; treći opet: “Ustao je neki od drevnih proroka”. A Herod reče: “Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?” I tražio je priliku da ga vidi.  

Lk 9, 7-9

SVETI AUGUSTIN

Saint_Augustine_PortraitSveti Augustin (354.-430) – rodio se 354. godine u Tagasti u Namibiji, zapadno od slavne Kartage. Bio je izuzetno nadaren dječak pa mu roditelji omogućiše visoku izobrazbu. Kao mladić je lutao, živio raskalašeno, zalutao među manihejce, a kratko je živio u nezakonitu braku i imao sina koji mu je umro. Svršivši školovanje postao je učitelj govorništva. Došao je u Rim a proslijedio je u Milano, gdje se susreo sa svetim Ambrozijem, slušao je njegove propovijedi te se odlučio na krštenje. U vazmenom bdijenju 387. godine se krstio u prisutnosti svoje majke Monike. Potom se vratio u Afriku. U Hiponu postaje svećenik te biskup. Ubraja se među najveće crkvene pisce svih vremena. Svoj je život opisao u “Ispovijestima”. Umro je 430. godine.

To tim više što shvaćate ovaj čas: vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.

Rim 13, 11-14

Miris Božje ljubavi

Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.

Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.

Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu – toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.

Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.

Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

 Preuzeto sa Glasa Koncila.