Dnevni arhivi: 6. kolovoza 2015

Kraljevstvo ljubavi

kingdomTko s ljubavlju prima dijete, prima i kraljevstvo Božje u njemu. (Mk 9, 36-37) Isus se poistovjećuje s djetetom. Ako Božju ljubav ne primimo kao dijete, nećemo u nju nikad ući. (Mk 10, 15) Ako dijete ne primimo, ne primimo ni Isusa koji nam u njemu dolazi. Isusovi učenici to očito nisu shvatili. Htjeli su Isusa, ali ne i djecu uz njega. Bili su sigurni da mu smetaju u naviještanju kraljevstva Božjega, kao i njima u slušanju i razmatranju Božjih riječi. Bilo im je najvažnije spekulativno shvatiti Isusove riječi i memorirati ih kao i druga religijska znanja. U njemu su još uvijek vidjeli samo jednog vjeroučitelja, zasigurno posebnog, ali još nisu bili shvatili bit njegove poruke: kraljevstvo ljubavi. Nisu, jer ne traže od njega ljubav, nego znanje, mudrost, kao »veliki«, »pametni« ljudi. Ali Isus ih iznenađuje. Tim »velikim« ljudima za uzor stavlja djecu – »malene« ljude kao veliki uzor. Što oni svojim razumom pokušavaju odgonetnuti, dijete nosi u svom srcu. Nije djeci rekao da moraju biti kao odrasli, nego odraslima da moraju biti kao djeca – ako žele ući u kraljevstvo Božje. Ne shvaćaju da je dijete u središtu Božjega kraljevstva i ono u njemu. Ne razumiju ni Isusa ni djecu. Ne mogu, jer su im mnoge stvari u njihovoj religiji i religioznosti važnije od ljubavi.

Isusovu ljubav možemo vidjeti u djetetu i djetetovu u Isusu. Dijete je ljubav i život. Vidljiv znak prisutnosti kraljevstva Božjega. Tko ne vidi ljubav u djetetu, on dijete i ne vidi. Jer nema djeteta bez ljubavi. Tko ne prima i ne voli dijete, zacijelo nema ljubavi i ne može Krista ljubiti, a ni sama sebe, jer sam sebi oduzima ljubav, a time i život.

Dijete Isusu dolazi s ljubavlju, a on ga s ljubavlju prima. Ono u Isusu vidi ljubav, i samo nju od njega traži. I zato dobiva sve. Svu njegovu ljubav. Kraljevstvo Božje. Ostalo mu i nije važno. Ništa od onog što je »velikima« najvažnije, biznis, profit…

Naravno, Isus od nas ne traži da budemo djetinjasti i da imamo djetinjastu ljubav, nego da duhom budemo u ljubavi. Isus nikad nije bio djetinjast, ni u duši ni u tijelu, ali je uvijek u duhu bio dijete. Uvijek je isticao svojeg Oca, svjedočio ga i u svemu vršio njegovu volju. Ne možemo ponovo imati dječje tijelo, niti dječju dušu, ali možemo imati duh djeteta – naš izvorni, iskonski duh – u kojemu je naše istinsko ja, izgubljeno našim »odrastanjem i sazrijevanjem« u egoizmu i oholosti. Odrastanjem smo stekli mnoge stvari, ali izgubili najvažniju. Iskonsku ljubav i jedinstvo s Ocem. Radost djeteta. Potpuno povjerenje i predanje. Radost života. Zato se moramo u duhu ponovo roditi, kao dijete, ili ono u nama, da možemo kao ono primiti kraljevstvo ljubavi.

Preuzeto sa Glasa Koncila.

 

PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO

preobrazenjePreobraženje Gospodinovo – spomen je na događaj na gori, opisuju ga evanđelja, kada se Isus pred trojicom svojih učenika “preobrazio” (Mt 17, 1-9). Isusovo se preobraženje zbilo neposredno pred njegovu muku. Ono označuje njegov hod u slavu koja se ostvaruje vazmom. Preobraženi se Isus očitovao kao Božji Sin, za kojeg je Otac posvjedočio. Ovaj se blagdan u nekim hrvatskim krajevima naziva imenom “Božje lice”. Crkva je na Istoku rano počela slaviti Preobraženje Gospodinovo prikazujući ga kao Pantokratora – Svedržitelja, koji vlada nad svijetom. Papa Kalist III. ga je u Zapadnu Crkvu uveo 1457. godine kao znak zahvalnosti zbog pobjede kršćanske vojske nad Turcima pod vodstvom svetog Ivana Kapistranskog i vojskovođe Ivana Hunjadija.

Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu”. Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo “od mrtvih ustati”.                

Mk 9, 2-10