Bez vjere čovjek ne može živjeti, a niti preživjeti. Bez vjere čovjek ne može ustati sa svog stolca na kojem sjedi. Ništavna je objektivna mogućnost ako u nju čovjek ne vjeruje. Ako ne vjeruje da se može ustati, nikad se neće ustati; ili će možda zvati pomoć da ga podignu. Zaista, bez vjere ne možemo ništa učiniti, ni najmanje ni najpotrebnije stvari u životu. Ako čovjek ne vjeruje da može otići na posao, nikad na njega neće otići. Ako ne vjeruje da može učiniti neko djelo, nikad ga neće učiniti. Može u sebi imati bezbroj mogućnosti, ali bez vjere ni jednu ne može ostvariti. Tek po vjeri ljudske se vrijednosti aktiviraju. Nevjera pasivizira, paralizira, umrtvljuje, a vjera aktivira, ostvaruje i oživotvoruje. Nevjera oduzima život, sve mogućnosti, a vjera daje život i ostvaruje sve mogućnosti. Zaista, vjera je život, a nevjera smrt. Vjera umnaža vjeru i na svom vrhuncu vjeruje u Svemogućnost. U Boga Oca svemogućega.
Tko vjeruje, prima. Tko ne vjeruje, gubi. U vjeri se sve dobiva, u nevjeri sve gubi. »Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima« (Mt 13, 12). Tko vjeruje, već je primio, a tko ne vjeruje, već je izgubio. Tko vjeruje, pun je duha, snage, raduje se životu i stvara. Inventivan je, originalan i kreativan. Čini velika djela (a veliko djelo je često jedna malena iskrica koja upali veliku vatru – bez koje ne bi plamtjela.
Ako čovjek ne vjeruje u sigurnost stropa nad svojom glavom, neće ostati ni sekunde za pisaćim stolom. Ako vjeruje da će se urušiti, odmah će istrčati iz sobe, iz zgrade. Ako vjeruje da je siguran, onda i dalje za stolom mirno piše. Vjera je čovjekov duh koji ljudskim životom upravlja. Kakva vjera, takav život. Kakav život, takva vjera.
Isus stalno ponavlja: Neka ti bude po tvojoj vjeri. Ali često radije primamo po svojoj nevjeri. I onda tražimo opravdanja i argumente za nevjeru – umjesto za vjeru. Kako to, možemo vjerovati u vječni život a ne možemo vjerovati u najmanje stvari u našem životu? Teorijski čvrsto vjerujemo u savršenu Božju ljubav i njenu svemogućnost, ali u osobnom konkretnom životu ne vjerujemo (sumnjamo) da Bog može i želi bilo što za nas učiniti. U našoj teoriji Bog nam je vrlo konkretan: svemoguć Otac, Brat spasitelj, savršen prijatelj, a u konkretnom životu apstraktan, dalek, nemoćan, hladan. U teoriji imamo jednog Boga, a u životu drugog. Kažemo »Bog je ljubav«, a i dalje ostajemo santa leda.
Vjera je potpuna sloboda koju Bogu darujemo u svom životu, širom otvoreno srce za Njegovo djelovanje, ona je uzvraćena ljubav Bogu koji nas ljubi. Što vjerujemo, to imamo. Živoga Boga u životu. Nevjera su jedina zatvorena vrata kroz koja Bog neće – ne želi – proći, jer darovana nam sloboda najveći je izraz Njegove ljubavi, našu slobodu iznad svega ljubi, jer bez nje nema ljubavi i čovjeka. Vjera je sva naša ljubav i sav naš život. Ona je sjedinjenje čovjekove i Božje ljubavi.
Preuzeto sa Glasa Koncila.
Gospa Karmelska – drevni je naslov blažene Djevice Marije po gori Karmelu u Palestini. Ondje su se u 12. stoljeću okupljali pustinjaci koji su napose štovali Majku Gospodinovu. Nadahnuće im je bio prorok Ilija koji je na Karmelu posvjedočio da je Jahve Bog Izraela. Redovnička zajednica koja je nastala na Karmelu preselila se u Europu jer je Sveta zemlja potpala pod tursku vlast. Tijekom povijesti se sretno razvijala da je dala brojne svece i svetice Crkvi. Karmelićani nose takozvani škapular kao simbol Marijine zaštite. Rado ga nosi i pobožni puk u smanjenom obliku kako bi uživao svestranu zaštitu blažene Djevice Marije.