Sveti Kamilo Lellis (1550.-1614.) – je rođen 1550. godine; rano je ostao bez majke. Kao mladić se skitao, kockao i kartao. S ocem se pridružio vojsci koja se opremala za glasovitu bitku kod Lepanta. Otac je naglo obolio i umro, a Kamilo je zadobio neku tešku ranu na nozi od koje nije nikada ozdravio. Provodio je puno vremena po bolnicama, razmišljao je što će sa sobom. Konačno se posve obratio, ređen je za svećenika. Iskustvo koje je stekao po bolnicama dovelo ga je do toga da je osnovao družbu za njegovanje bolesnika. Družba je napredovala pa je osnivao bolnice i domove za bolesne ljude. Iscrpljen od posluživanja bolesnih umro je 14. srpnja 1614. godine. u Rimu. Papa Leon XIII. ga je proglasio zaštitnikom bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih.
Živim zamišljanjem Kamilo je u bolesnicima nazirao Kristovu osobu. Često je, dok bi posluživao hranu, držao u duhu da su oni njegovi “Kristi” pa ih je žarko molio za milost i oproštenje grijeha. Stajao bi pred njima s takvim poštovanjem kao da se stvarno i doista nalazi u prisutnosti našega Gospodina. Ni o čemu nije češće i žarče govorio negoli o svetoj ljubavi; nju je želio zasaditi u srca svih smrtnika.
Iz Životopisa svetog Kamila
Sveti Franjo Solano (1549.-1610.) – rodio se 1549. godine u Andaluziji nedaleko Cordobe. S 20 godina je stupio u Red manje braće. Svojoj franjevačkoj braći je služio vršeći predano službe magistra novaka i gvardijana, a Božjem je narodu revno propovijedao. Franjo je zamolio poglavare da mu odobre da pođe u misije u Afriku, a oni ga poslaše u Južnu Ameriku. Neumorno je misijski djelovao od Perua do Argentine, na stotine tisuća je Indijanaca krstio. Znao je unijeti radosti među franjevačku braću i puk Božji napose sviranjem violine. Svoje posljednje godine života posvetio je slavi Božjoj te je često govorio: “Neka bude slavljen Bog!” Umro je u Limi 1610. godine. Zaštitnik je franjevačkih misija te pojedinih južnoameričkih gradova.